Suton na postaji malog provincijalnog grada

»SUTON NA POSTAJI MALOG PROVINCIJALNOG GRADA«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1931, 6, potom u Knjizi pjesama (Beograd 1931), te u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937) kao sastavni dio ciklusa O bijedi. U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Napisana je vezanim stihovima deskriptivno-narativne intonacije čija je akustika potencirana grozdovima dvosložnih i trosložnih rima; sastoji se od šest strofa, i to uvodne i dviju završnih tercina, jednoga katrena i središnjih, asimetričnih strofa, jedne od osam i jedne od dvanaest stihova. Sivilo provincijskoga sutonjeg pejsaža i atmosfere stapa se u pjesmi sa sivilom provincijskog života koji je pjesničkom kamerom zahvaćen u sumornim pokretima svojih stanovnika među kojima su i povorke bijednika. Okute kamere ne izmiče ni slijepac s ispruženim rukama, ni mladi isusovac koji promiče kroz gomilu dok reski meket gladne ovce konotira širi, socijalni kontekst provincije. Prolazak luksuznoga, osvijetljenog vlaka kao simbola raskošnog života još jače otkriva i naglašuje sivilo i bijedu provincijske zabiti, čiji je zaštitni znak i simbol bolesno kljuse pred postajom, predočeno akumulacijom afektivno obojenih atributa (bolesno, bijelo, posljednje, ranjavo). Ponavljanjem početnog motiva u pretposljednjoj strofi autor pojačava izrazitu afektivnu obojenost pjesme koja završava prodornom i sumornom akustikom slijepčeve naricaljke i nijemim, beznadnim pogledom u tminu gdje se sivilo provincijske stvarnosti stapa s potpunim crnilom i mrakom (»a sve je mračno i sve mračnije postaje«).