Tri kavaljera frajle Melanije

»TRI KAVALJERA FRAJLE MELANIJE«, roman prvi put objavljen 1922. u Zagrebu u izdanju Matice hrvatske, pod naslovom Tri kavalira gospođice Melanije. Na naslovnici je kao godina izdanja otisnuta 1920; ta se oznaka odnosi na nakladničku seriju u okviru koje je knjiga tiskana. Iako bi se prema nekim Krležinim dnevničkim zapisima moglo pretpostaviti da je pojedine motive razrađivao već u ratnim godinama, a rukopis dovršio između 1918. i 1920. te predao Matici hrvatskoj 1920, vjerojatnije je - posebice zahvaljujući argumentiranoj Kapetanićevoj filološkoj ekspertizi – da je K. roman dovršio početkom 1921. Iste je godine u Ćurčinovu uredničkom izboru u časopisu Nova Evropa, knj. II, br. 14 pod naslovom Ljudi od papira, objavljena pripovjedna cjelina sastavljena od triju fragmenata, koja je unatoč prividnoj vremenskoj nepodudarnosti zapravo premijera romana. Roman je nakon 1922, iako najavljivan u popisima Krležinih sabranih djela pripremanih u Vošickoga i »Minerve«, izišao još samo u Sarajevu 1980. Gotovo šezdesetogodišnje neobjavljivanje romana nije toliko posljedica izvanjskih okolnosti (nedovršenoga tiskanja Krležinih sabranih djela u Vošickoga i »Minerve«), koliko Krležina nezadovoljstva stanjem teksta te, posebice, njegove prosudbe vrijednosti romana. O stanju teksta, uvjetovanu nizom samovoljnih redaktorskih zahvata koji uz promjenu izvornoga autorova naslova (Tri kavaljera frajle Melanije) mijenjaju i njegov izraz, svjedoči K. u Dnevniku: »Profesor P., redaktor izdanja M. H. (1920), intermistički tajnik ove slavne ustanove, bio je onaj koji je u svojstvu redaktora Matičinih izdanja prekrstio moju ’Frajlu Melaniju’ u ’Gospođicu, a njena ’Tri kavaljera’ u ’kavalira’. Uređuje čovjek tekst za štampu i briše na jednome mjestu između mnogih drugih mojih fraza (kao na primjer ešofirati se, nervirati se itd.) i glagol ’mokriti’, jer da ovaj glagol znači nešto drugo nego što je pisac mislio da znači.« Vrijednost teksta prosuđuje K. u pismu J. Benešiću od 18. XII. 1930: »Što se tiče štampanja ’Tri kavalira’ja lično ne slažem se s tim da se stvar štampa. Stvar je početnička i nezrela u mnogim partijama, te nije zgodno da se predstavim Poljacima s jednom novelom, koju sam napisao prije deset godina (i više: zapravo dvanaest)...« Kapetanić je usporedbom objavljenih fragmenata Ljudi od papira i konačnoga izgleda romana utvrdio da Matičino izdanje sadrži isključivo autorske promjene i zaključio da se oba teksta temelje na zajedničkom rukopisnom predlošku. Njegovu tvrdnju potkrepljuje sarajevsko izdanje romana, gdje je tekst, uz povratak autorovu navodnome izvornom naslovu, pretrpio tek niz jezičnih promjena za koje se prije može pretpostaviti da su posljedica standardne Malinarove redakture nego povratak Krležinu rukopisu koji je 1922. tobože bio podvrgnut redaktorskim zahvatima.

U središtu priče nalazi se Melanija Krvarić, osjetljiva djevojka (»ona je kao fikcija lebdjela među fikcijama«), koja je nakon smrti roditelja stekla bogatstvo i postala u provincijskom okružju dobra ženidbena prilika. Prvi je kavalir primitivni bilježnički kandidat Janko Fintek, koji je nakon zaruka smatra privatnim vlasništvom i u pijanstvu »prodaje« studentu Mirku Novaku, zagovorniku ženske emancipacije. Na njegov nagovor Melanija prodaje imanje, prelazi u grad i zajedno putuju po Europi. Novakovu ljubav kao novčani interes, a njegov studij kao prevaru razotkriva Melaniji u nju zaljubljeni susjed, bolesni pjesnik idealist Marijan Ksaver Tmin. On sebe doživljava kao mučenika, osobu koja se žrtvuje za ideale i zato živi bijedno ali moralno čisto. Dok Tmin mašta o Melaniji, ona se zaljubljuje u mladoga novinara buntovnika Pubu Vlahovića. Puba je u gimnaziji - iz koje je izbačen poradi liberalizma i ateizma - bio pod utjecajem Tminova pjesništva, potom je postao novinar, jugoslavenski nacionalist oduševljen Meštrovićem i neka vrsta proroka novoga narodnog vremena. Upravo je dijalog između Tmina i Vlahovića zapravo sukob između dvaju naraštaja hrvatske književnosti i kulture. U trenutku patetičnoga zanosa Trnin se penje na krov i nespretno pogiba, a Melanija otkriva Pubin preljub i dovodi stvar do skandala koji svršava na policiji.

U kontekstu pripovjednoga dijela Krležina opusa Tri kavaljera frajle Melanije mogu se, uz Hodorlahomora Velikoga i Smrt Rikarda Harlekinija, ubrojiti u skupinu tekstova koji izravnije uspostavljaju odnos s hrvatskom književnom tradicijom i kulturom. Podnaslov romana - Staromodna pripovijest iz vremena kad je umirala hrvatska moderna - otkriva modernistički mentalni stav autora koji pokušava oblikovati pripovijest na način ranijega književnopovijesnog vremena ili pak sukladno obzoru očekivanja perifernoga književnog recipijenta. Simulacija staromodnoga diskurza ili pak njegova prilagodba staromodnom recipijentu očituje se u autorovu pristupu ključnim sastavnicama romana (likovi, struktura priče, izvedba zapleta). Hotimice se koristi realističkim motivima (ljubav iz koristi, prostorni /društveni/ pomaci od sela prema gradu, tj. od socijalne periferije prema središtu, moda kao oznaka društvenoga položaja) i jednostavnim pripovjednim postupcima karakterističnima za trivijalne žanrovske obrasce (susljednost događaja, pripovjedačevo sveznanje, projekcija idealne ljubavi iz literature u život, patetičnost, oponašanje idealnih oblika života itd.). Staromodno je zapravo sve što se nakon modernističkoga zauzimanja književnoga središta preselilo na periferiju. Istodobno sa staromodnošću roman obilježavaju značajne modernističke crte, posebice upadljive u pripovjedačevoj ideologiji, njegovu ironijskom odmaku od pripovijedanoga svijeta, metatekstualnim napomenama o romanima potkraj XIX. st. (»parfemisano smeće«) i ukusu hrvatske književne publike. Osobito je modernistički oblikovan svršetak romana u kojem se ozbiljnošću završne sekvence potiru ironijska i trivijalna sastavnica, a uspostavlja paralelizam unutarnjega i izvanjskoga jer je pukotina u osobnom svijetu Melanije Krvarić tek jedan privatni znak konačnoga raspada staromodnoga svijeta: »Vani je demonstracija rasla i Melanija je izašavši na zrak čula neki tajanstveni šum gomila i topot kavalerije, a odnekud od kolodvora čuli su se zvuci soldačke muzike. Stajala je tako Melanija na polurasvjetljenom škurom uglu i gledala stražare, kako trče i slušala glazbu i sve je izgledalo tako mutno. Tako mutno.«

Lik Melanije tek se prividno nalazi u središtu zbivanja i zapravo funkcionira kao svojevrstan lik indikator pripovjednoga svijeta. Ona popunjava aktancijalnu ulogu koja strukturno dolazi u odnos sa socijalno i ideološki različito postavljenim likovima i stoga omogućuje gotovo panoptikumsko oblikovanje romanesknoga svijeta. Upravo zbog ideje potpunosti koja proizlazi iz takve pripovjedne strukture, tekst je žanrovski bliži romanu, odn. podvrsti društvenoga romana, nego noveli. Melanijini kavaliri zbog svoje pripadnosti različitim naraštajima ili društvenim ulogama omogućuju tematsko oblikovanje romana kao skupa različitih kulturnih ili političkih naslaga koje istodobno postoje. K. se tako već na početku romanesknoga opusa poslužio idejom istodobnosti raznovremenih struktura koje u dodiru stvaraju sukob. Upravo uporaba ekspresionističkih postupaka, složen odnos prošloga, sadašnjega i budućega, podudarnost osobnoga i javnoga stvaraju »mutan metež«, temeljnu metaforu pripovjednoga svijeta koja potvrđuje semantičku sličnost s Krležinim novelama te naznačuje njegovo tumačenje moderne i hrvatskoga društva u godinama pred I. svj. rat.

LIT.: S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; V. Biti, Krleža i evropski roman, Književna smotra, 1984, 54-55; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; isti, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989; B. Donat, »Tri kavalira gospođice Melanije« kao ishodište ključnih toposa Krležine urbane proze, u knj. Razgolićenje književne zbilje, Zagreb 1989; D. Kapetanić, Stari i novi Krleža, Radovi Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža«, 1995, 4.