Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»UVODNA RIJEČ NA ZNANSTVENOM SAVJETOVANJU U ZAGREBU O 130-GODIŠNJICI HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA (29-31. III 1966)«, objavljena je u Forumu, 1966, 3-4. U knjizi Svjetiljke u tmini (Sarajevo 1988) objavljena je pod naslovom O ilirskom pokretu. Taj je tekst sinteza Krležinih razmatranja o ilirizmu započetih četrdesetak godina prije.

Pišući kako je program političkog ujedinjenja južnih Slavena bio toliko sugestivan u trenutku početka buđenja nacionalne svijesti da se ta zamisao i književnicima prikazala »kao iluzija koja nije isprazno viđenje«, K. ustvrđuje da osobito jedan motiv naš ilirizam čini originalnim prema drugim romantičarskim pokretima. Riječ je o tome da su se hrvatski preporoditelji »ilirske narodnojedinstvene književnosti« odlučili na vrlo riskantan potez, tj. da narodnu svijest, svijest o nacionalnom identitetu koja je već bila gotovo potpuno zahirila, probuđuju odricanjem od vlastitoga narodnog imena i narodnog jezika! Baš ta činjenica, veli K., što su ilirci smatrali da se jedino negiranjem vlastitog jezika i imena može ostvariti »južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu«, izdvojila je nosioce ilirizma u jedinstveni specifični pokret, posve drukčiji od drugih romantičarskih pokreta u Evropi. Ne zaboravlja pri tome K. da su ilirci kajkavsku književnost »bacili kroz prozor kao truplo«, što je bila nesumnjivo »samozatajna žrtva« radi viših ciljeva. Međutim, zaključuje K., taj »romantičarski gest« nije naišao na razumijevanje kod ostalih južnoslavenskih naroda (Slovenaca, Srba, Bugara) pa je pokret, zahvaljujući toj činjenici, zadržao samo regionalni karakter koji »ilirski entuzijazam nije uspio prevladati«.

M. Šel.