Uvodna riječ za časopis Danas 1952

»UVODNA RIJEČ ZA ČASOPIS DANAS 1952 «, članak objavljen prvi put 1962. i to istodobno kao cjelina u Forumu (br. 5) i djelomice (izabrani odlomak) u Borbi (1. i 2. V). U prospektu izdanja SDMKZ najavljen je pod naslovom Preambuo za novu reviju i trebao je biti uvršten u neobjavljenu knjigu Studije, članci i govori 1945-1953. II. Naposljetku je objavljen u knjizi Eseji VI (Zagreb 1967). Desetljeće razmaka između vremena nastanka i vremena objavljivanja članka, osobito njegovo djelomično predstavljanje u prvosvibanjskome broju Borbe, smješta sjedne strane ovaj tekst izvanjski u najplodniju godinu Krležina književnoga stvaranja (prva knjiga Zastava, treća knjiga Banketa u Blitvi). S druge se pak, osobito u kontekstu odnosa Krleže i Tita, odn. pisca i vlasti, članak pojavljuje u vrijeme dovršavanja Krležina poslijeratnoga kulta i jugoslavenske političke kanonizacije koja se ponajbolje ogleda u objavljivanju teksta o Titu (Titova sedamdesetogodišnjica 1892-1962) i Krležinoj pratnji na Titovu putovanju u Egipat i Sudan.

Članak se temelji na trajnoj poslijeratnoj Krležinoj zamisli o osebujnosti jugoslavenske zajednice koja ideološki supstrat nalazi u povijesnim herezama od bogumila i glagoljaša do lijevoga ostvarenja jugoslavenske ideje i otpora staljinizmu. Kontekst članka otkriva K. u bilješci napisanoj u vrijeme objavljivanja: »Početkom 1952 sastala se u Zagrebu grupa književnika iz Ljubljane, Beograda i Zagreba, da se dogovori o pokretanju časopisa. Do ostvarenja nije došlo iz mnogih razloga, i od čitavog pokušaja da se pokrene književni mjesečnik Danas 1952, s određenom svrhom, preostala je ova uvodna besjeda, deset godina kasnije podjednako aktuelna. U ovom preambulu, u okviru razmatranja raskola latinsko-grčkog, slovenski kompleks nije uzet za bazu analize, jer - odvojen raznim diferencijacijama, a naročito jezikom još od Primoža Trubara - ne spada pod latinsko-grčki nazivnik.« Očevidno je da je problemsko ishodište članka povijest hrvatsko-srpskih odnosa i njihov izgled u godinama nakon II. svj. rata, posebice nakon ideološke prekretnice 1948. Ključna se Krležina namjera sastoji u pokušaju »da se u glavnim potezima ocrtaju koordinate specifično naše intelektualno-moralne klime, unutar koje se jedan časopis, godine 1952, javlja kao komponenta koja ima, prije svega, namjeru da djeluje kao negacija čitavoga kruga nesuvremenih, preživjelih, staromodnih mentaliteta, kao tipičnih preživjelosti iz prošloga stoljeća, koje, nažalost, još uvijek vladaju veoma velikim dijelom svijesti naše socijalističke književnosti«. S toga stajališta K. raščlanjuje položaj lijeve književnosti u jugoslavenskim integracijama, pokazujući kako suvremena jugoslavenska kulturna politika »oscilira između lijevih ruskih i zapadnoevropskih ekstrema« i stoga je obilježena stanovitom zbrkom. Upravo je postojeća zbrka predmetom zamišljene časopisne analize i razlogom njegova pokretanja, a Krležina je preokupacija usmjerena na kritičko preispitivanje ideje o raspolućenosti jugoslavenskoga kulturnog prostora na dva svijeta, odn. na sve što u tom okviru predstavlja građansku političku i kulturnu baštinu te na različite načine dovodi u pitanje postojeću stvarnost zatvaranjem u nacionalne granice.