Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»ZADARSKI ZLATARI«, esej objavljen u knjizi Eseji V (Zagreb 1966) koji je Krleža napisao kao predgovor katalogu izložbe Zlato i srebro Zadra (kataloška obrada G. Oštrić), održane u Zagrebu 1951. Uz osvrt na stoljetna razaranja, naglašava neprocjenjivu vrijednost toga blaga, koje su sačuvale zadarske benediktinke, posebno za našu kulturnu historiju »od hrvatskih kraljeva do anžuvinskog perioda« (XI-XIV. st.). Primjećuje, također, da zadarsko zlatarstvo nije moglo biti izolirano od ostalih naših krajeva »jer su preko Senja i Zagreba do Budima i od Pečuja do Jajca i Bihaća tekle povorke putnika stoljećima«. Slika je o svijetu tih zlatara magična, a zbirka zadarskog zlata bogat pregled naše umjetnosti u skupocjenoj materiji koja »nosi u sebi tajanstvo blistave tvari, tako neobično podesne za apoteozu vrhunaravnih pojmova srednjega vijeka«. Pozlaćena škrinja sv. Šimuna, sa svečevim čudima, za Krležu je ingeniozna panorama prizora iz života darovatelja, njihovih srodnika i suvremenika (ulazak hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika u Zadar, 1358). Ujedno je i »đavolska parafraza ovog ukletog terena gdje jedna bogumilska bobovačka djevojka postaje napuljska kraljica, gdje se u zlatnoj apoteozi anžuvinskih grbova snuju umorstva, gdje je sve nemir, strah i neizvjesnost«. Elizabeta Anžuvinska (kći bana Stjepana Kotromanića) poklonila je Zadru »blistavi kovčeg svetoga Šimuna« (1380), a Franjo iz Milana i njegovi pomoćnici (Stipan Pribčev, Mihovil Damjanov i Andrija Markov iz Zagreba) izradili su u tom gradu monumentalni spomenik srednjovjekovne zlatarske umjetnosti.

M. Pet.