Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»ZAPISI SA TRŽIČA«, knjiga dnevničkih zapisa objavljena 1988. u Sarajevu kao posljednji svezak SDMKO. Obuhvaća Krležine zapise iz studenoga 1965, kolovoza 1967, srpnja, kolovoza, rujna, listopada i studenoga 1968, lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 1976. te srpnja, kolovoza i rujna 1977. U knjigu su uvršteni i tekstovi Posljednji Krležin vremeplov I. Frangeša i Krležini Zapisi sa Tržiča E. Čengića te desetak faksimila izvornih stranica Krležinih dnevničkih zapisa. Budući da je knjiga priređena prema rukopisu, njegovo je odgonetavanje - kako napominje Čengić u uvodnome članku - bilo za priređivača središnja teškoća: »Autorova ruka očito nije mogla pratiti brzinu misli i zadala nam velike nevolje u očitavanju. Tek kada se rukopis našao pod lupom poznatog grafologa dra Željka Sabola, potekle su pjesnikove rečenice u logičnom slijedu, a mi smo dobili zapise izuzetne publicističke i povijesne vrijednosti.«

Nastali u rasponu od dvanaest godina i okupljeni logikom mjesta nastanka - uz nekoliko odlomaka koji su zapisani na Brijunima i u Zagrebu - Zapisi sa Tržiča jesu fragmentarni starački dnevnik, odn. tip teksta u kojem se subjekt uglavnom prikazuje u odnosu prema prošlom i završenom. Njegov se diskurz oblikuje kao diskontinuirani zapis u nekoliko vremenskih cjelina i na nekoliko nadopunjujućih razina: kao izvještaj o svakidašnjim zbivanjima (privatnim i javnim), kao pripovijedanje snova, kao razmišljanje o općim temama te kao prisjećanje na ljude i događaje. Na razini izvještaja o svakidašnjim zbivanjima prevladavaju osobni motivi vezani mahom uz zdravstveno stanje, vremenske prilike, pisanje Zastava, selidbu Leksikografskoga zavoda, događaje iz književnoga života, lektiru, pregled i komentare novina, radijskih i televizijskih emisija te susrete s ljudima. Javni se motivi odnose na trenutačne društvene ili političke prilike (događaji u Čehoslovačkoj 1968, stanje u zapadnoeuropskome socijalističkom pokretu). Razmišljanja o općim temama (o književnosti i njezinoj ulozi, umjetnosti, politici, filozofiji i društvu) katkad su nadahnuta trenutačnom lektirom, a katkad proizlaze iz prisjećanja na povijesna zbivanja, ljude i okolnosti. Ispripovijedani su događaji mahom okupljeni oko dva ključna povijesna datuma - 1918. i 1941. Prisjećanja na određene ljude najčešće se oblikuju u višednevne zapise tek tu i tamo prekinute kratkim obavijestima o svakidašnjim zbivanjima. Posebno mjesto zauzimaju sjećanje na D. Pijetlovića, analiza odnosa s dr. Đ. Vranešićem (zapravo Krležina sudbina u doba NDH i Vranešićeva nakon njezina raspada) i portret L. Vojnovića. Uz redovito izvješćivanje o pisanju i objavljivanju Zastava, Krležini književni pokušaji u Zapisima sa Tržiča obuhvaćaju i dvije pripovijesti. Prva je Smrt u Pitomači, pripovijest o kadetu Breneru, a druga Jabuka u snijegu. Kitajska priča. U kontekstu Krležina pripovjednog opusa zanimljivo je da su obje pripovijesti ispričane u prvome licu, i da ih pripovijeda svjedok, pripovjedač koji ne sudjeluje u pripovijedanim zgodama, kao što je to slučaj i u Cvrčku pod vodopadom, posljednjoj Krležinoj objavljenoj noveli. Pripovijesti bi se načelno, unatoč vojnoj tematici novelete o kadetu Breneru i stoga, na prvi pogled, izravnije sličnosti s domobranskim ciklusom, mogle uklopiti u novelističku skupinu oblikovanu oko motiva smrti. Struktura dnevničkoga subjekta utemeljena je, sudeći prema motivskoj zastupljenosti, uz dominantnu staračku odrednicu, na križištima političke, nacionalne i estetičke sastavnice. Politička se komponenta uglavnom sastoji u promišljanju domaće situacije, raščlambi marksizma i lijevih ideologija od Brežnjeva do eurokomunizma. Hrvatsko se pitanje pojavljuje u dnevničkome diskurzu izravno, najčešće mimo lijeve ideologije, kao razmišljanje o začetku osobne nacionalne svijesti (26. VII. 1977), kao pitanje državnosti i razlog nesimpatije spram Iva Vojnovića (»Zašto je izgubio moje simpatije? Zar je to bilo doista 1917? Ne prije? Ipak je tako, sedamnaeste! Sinulo mi je da je to jedini način kako može propasti Austrija na Dunavu, a da se pretvori u nešto što se može priznati kao Hrvatska. Da bismo konačno došli pod svoj krov na suvremen način. A sve što su oni pelivani larmali na Jugosajmu, bila je opsjena prostote.«, 21. VIII. 1977) ili neizravno, u podlozi mentalnih stavova koji povezuju osobnu i nacionalnu povijest (»Da bih mogao razgovarati s Petrom Stambolićem ili M.V.B. ili Krcunom, uopće /s bilo kim/, treba da konverziram na temu Srbije u vrijeme Miloša, Vladana, 1914-18., Radikalije ili ratova 1875-8. Da bih mogao razgovarati s Josipom Vidmarom, treba da govorim o Vladimiru Levstiku, Joži Glonaru ili Cankaru, i tako dalje i tako uvijek. A tko razgovara sa mnom o stvarima koje mene zanimaju? Nitko.«, 16. VII. 1968). U tom se kontekstu javljaju i zanimljive, gotovo beletrizirane, emocionalne prosudbe hrvatske kulturne povijesti: »Što sve nisu znali, što li sve nisu radili, gdje se nisu skitali, na svim jezicima pisali i govorili, knjige čitali, bili su državnici, generali, misionari, pjesnici, polihistori. Fausto Vrančić, De Dominis, Miklos Zrinski, A Sziget veszedele, i njegov brat Petar, i onaj jadni prevodilac Molièra, i luda Jurko u Tobolsku, što sve nije znao. I svoj sveslavenski esperanto pohrvatio za braću Moskviče, a pojma o svojoj zemlji nisu imali, za Držića i Marulića ili dubrovački kanconijer ili Sveta Prikazanja i deseterac nisu čuli itd.« Estetička sastavnica tržičkoga dnevničkog diskurza obuhvaća prosudbu francuskoga novog romana, dramskoga stvaralaštva Becketta i Ionesca, Chagallova i Kleeova slikarstva.

Kolažne naravi i posve uklopivi u diskurz petosveščanoga Dnevnika, Zapisi sa Tržiča prije su dokument značajne osobnosti nego po sebi zanimljiv dnevnički tekst. Znakoviti po izrečenom, zanimljivi po tek načetom ili možda prešućenom, ostaju vrijedni kao prva Krležina posmrtna knjiga priređena prema autorovu rukopisu.

De. D.