Zastave

traži dalje ...

»ZASTAVE«, roman; počeo izlaziti u Akademijinu časopisu Forum, 1962, 3-7/8. U pet nastavaka objavljenje tekstovni materijal prve knjige romana. Potonje »Zorino« (SDMKZ, 1967) izdanje sadrži niz izmjena u odnosu na časopisnu varijantu romana. Na to je upozorila stručna kritika (S. Lasić), grupirajući razlike u tri točke: pravopisne i gramatičke, sadržajne te strukturne. Također je velika razlika između »Zorina« izdanja i sarajevskog izdanja (SDMKO, 1976), osobito u kompoziciji i impregnaciji poglavlja; tako treće i četvrto poglavlje prve knjige romana u SDMKZ čine jednu cjelinu (poglavlje) izdanja (verzije) u SDMKO (Smrt Presvetle), te peto i šesto poglavlje u SDMKZ čine u izdanju SDMKO jedno poglavlje (U sjeni majčina odra). U Forumu je K. i dalje objavljivao tekst Zastava, odn. drugu knjigu izdanja SDMKZ i SDMKO istim redom poglavlja kako slijedi i u knjizi obaju izdanja, u svemu šest poglavlja; samo je prvo poglavlje izdanja SDMKZ (Večera kod starog Kamrátha) raspolovljeno u SDMKO u dva poglavlja (Amadeo Trupac postaje narodni zastupnik i Večera kod starog Kamrátha). U Forumu su 1964. objavljena dva posljednja poglavlja druge knjige Zastava obaju izdanja (Te Deum za pobjedu Przemyśla i Bitka kod Gródeka Jagiełłonskog). Tako su i kompozicijski i kronologijski sve tri verzije istovjetne. Međutim, verzije se razlikuju tolikim gramatičkim i pravopisnim ispravcima, skraćenjima i modifikacijama da su se one odrazile na pojedinim strukturnim razinama, tako da se zaista može govoriti o verzijama s određenim značenjskim inačicama.

Do treće je knjige, dakle, i kompozicija i kronologija, relativno poštovana, no s trećom knjigom nastaje obrat, tako da se izdanja SDMKZ i SDMKO bitno razlikuju. Kako je Lasić analizu radio na predlošku SDMKZ, bit će nužno korigirati neke njegove napomene, iako je i on predvidio moguću varijantu. Naime, K. je i dalje nastavljao objavljivati u Forumu Zastave, pa je tijekom 1964. tiskan tekst koji će u SDMKZ biti treća knjiga (s poglavljem Srebrni pir u domu Jurjaveških, U mećavi i Morituri), a tijekom 1964-65. tekst koji u izdanju SDMKZ čini četvrtu knjigu Zastava (s poglavljima Ljubav na odru i Pokoj vječni daruj im, Gospodine). Međutim, tijekom 1967. u SDMKZ su kao sv. 25 objavljene četiri knjige Zastava, kako je navedeno, bez retka napomene, što je za Krležu iznimka. Tek potom tijekom 1968, također u Forumu, K. objavljuje nastavak Zastava. Kako je na koricama Foruma uz posljednji nastavak romana u podnaslovu otisnuto »Kraj pete knjige«, normalno je što je Lasić poslušao tu sugestiju i u svojoj analizi romana tu Forumovu, po redu objavljivanja petu knjigu, proučavao zaista kao petu, pa će zato neke korekcije biti nužne s aspekta treće, završne, sarajevske verzije Zastava. Naime, treća knjiga u SDMKZ u izdanju SDMKO je četvrta, s istim poglavljima, a četvrta knjiga u SDMKZ peta je u SDMKO, s time što je prvo poglavlje u SDMKZ (Ljubav na odru, str. 9-247) u izdanju SDMKO prelomljeno u četiri poglavlja (Rendez-vous u hotelu Royal, Objed u Grand hotelu, Ljubav na odru i Finale). Dakle, Forumova po redu objavljivanja peta knjiga postala je u SDMKO (1976) treća i sastavljena je od četiriju poglavlja (Kalvarija K. E. godine 1914?, s podnaslovom Anabaza Kamila Emeričkog, Smrt k.u.k. oberarzta Guida Glanza, Pod djedovskim krovom i Stiže Joja). Tim »ispravkom« K. bitno mijenja i strukturnu sliku romana, koji sad ima mirniji, logičniji i linearno-kronologijskiji red, što se dalo zaključiti i prije izdanja u SDMKO, na vlastito na temelju analize romaneskne temporalnosti (usp. Lasić).

Grafički prikaz

Forumova varijanta
SDMKZ
SDMKO
1962, 3-7/8
l.knj. Zastava
1. knj. Zastava
1. knj. Zastava
1962, 9-10, 11, 12
2. knj. Zastava
2. knj. Zastava
2. knj. Zastava
1964, 6, 7-8, 9-10
3. knj. Zastava
4. knj. Zastava
3. knj. Zastava
1964, 11, 12; 1965, 1-2, 3, 4
4. knj. Zastava
5. knj. Zastava
4. knj. Zastava
1968, 1, 2-3, 4, 7-8, 9, 10-11, 12,
 
3. knj. Zastava
5. knj. Zastava

Sam je roman u Krleži dugo klijao: on je svojevrsno ostvarenje mladenačkih zamisli, kako autor svjedoči u Davnim danima, pa mu samo u tom smislu ciklus o Glembajevima može biti komplementaran. Riječ je, naime, o tome što i Glembajevi tematiziraju klasni svijet starog Emeričkog koji je na zalazu. A snažan dramski impetus Zastava prije proizlazi iz specifične Krležine dijaloške forme i dijalektičke koncepcije svijeta nego pak što bi Zastave bile »skup drama u romanesknoj formi« (R. Vučković). Tom bildungsromanu, »genetičkom romanu« (Lasić), središnji je lik jamačno pojedinac u odnosu spram drugih, pa se on (pojedinac/Kamilo) tako ostvaruje u odnosu prema ocu, u odnosu prema prijatelju (Joji) i u odnosu prema ženi (Ani, Jolandi, Genji), tako da će ta tri odnosa »materijalno« ispuniti tekst romana. Tako podrijetlo, tradicija, prošlost (otac), suvremeni društveni stratum (realiziran u odnosu prema Joji), te arhetipsko-antropološki model erosa, vječno ženskog, ljubavi - koji nosi impetus poezije, umjetnosti - čini trijadu genetičkih kodova kojom se »puni« i ostvaruje središnja svijest, procesualni subjekt. To je ujedno i proces kojim zrije politička svijest (homo politieus), ne toliko u smislu politike kao dnevne pragmatike - praktični političar je stariji Emerički - koliko pak političke svijesti u smislu poviješću zadane i determinirane politike kao sudbine i egzistencije, politike kao antropološko-ontološko-egzistencijalne matrice i civilizacijske »aure«. To su, dakle, četiri osnovne romaneskne silnice koje žive i koje ostvaruju likovi romana u svojim genetičkim danostima i društvenim uvjetovanostima te međusobnim interakcijama. Oni se ne realiziraju entitetno čisti, nego se kroz različite vrste determinacija, društvenih i poslovnih obveza, ljubavnih i roditeljskih želja, reminiscencijskih i memorabilnih »korekcija«, ostvaruju kao složene, često kontrarne i razdrte ličnosti. Moglo bi se reći daje za takvu vrstu romana doduše značajan u biti jedan generativni kod (ovdje filozofija povijesti), međutim, svi navedeni elementi imaju jednaku romanesknu težinu i omogućuju središnjoj svijesti sazrijevanje. A u to nas uvjeravaju i europski bildungsromani. Ukoliko se u tih romana središnja svijest sve više osamostaljuje, više apsolutizira, utoliko se roman sve više pretvara u monologijski diskurs. To se u romanesknom postupku ne mora ostvariti samo monologom. Naprotiv, monologijski diskurs može zavarati i »posuđivati« sebi nesvojstvene forme, ali ne može izbjeći jednome, što ga odmah odaje. Riječ je o snažnoj ideologizaciji. U slučaju Zastava taje instancija zanimljiva, gotovo samoosporavajuća; ona je jedan velik monolog, točnije »monolog« središnje svijesti. No, unatoč monološkoj formi, Zastave nisu roman monologijskog diskursa jer likovi od početka brane svoj subjektni status i s tih pozicija djeluju u »osvajanju« svojih antropoloških, filozofskih, ideoloških »punjenja«.

Sam K. sažeto objašnjuje idejnu i civilizacijsko-povijesnu intenciju Zastava: »Politička tema romana otvara široku historijsku perspektivu na život hrvatskih, srpskih i madžarskih generacija, rođenih između šezdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. U periodu koji obuhvaća vremenski razmak između pogibije Obrenovića, banovanja Khuena i balkanskih ratova, glavnim licima kompozicije, osim njihovih individualnih sudbina, vitla još i dramatski politički vihor, kao u oluji izgubljenim pticama. U predvečerje austro-ugarskog sloma, u narkozi mnogobrojnih i raznovrsnih iluzija, obmana i nada, usred neprozirne koprene dima od požara i dinamita Prvoga svjetskog rata, dva se pokoljenja probijaju u ovom romanu kroz magle i neizvjesnu stvarnost, da bi predratnu političku borbu produžila pod novim okolnostima, na terenu novonastalog SHS Kraljevstva, u sve kobnijem kontrastu nacionalne i socijalne diferencijacije. U poratnim prilikama političkog i moralnog rasula, roman postaje pozornica dramatskih sudara između davno već preživjelih socijalnih predrasuda, mitomanija i socijalističkih pogleda na pitanje južnoslovjenskog narodnog i državnog ujedinjenja... Galerija madžarske, hrvatske i srbijanske inteligencije javlja se u prvome planu ovoga ljetopisa, u vremenu 1919-22, između Kumanova i Bregalnice, zagrebačkih i bosanskih atentata, sve do pojave lenjinizma, koji se u svijestima i savjestima romansiranih likova javlja kao idejni i moralistički kontrapunkt spram svega što je u našoj zemlji, po zakonu historijske tromosti djelovalo negativno i razorno na razvoj narodnih i socijalnih odnosa.« (Predobjava za roman Zastave, Forum, 1962, 2 i 3).

S tim u vezi stručna je kritika Zastave označila kao »memoarsko djelo« (R. Vučković), odn. da je roman umnogome »autobiografičan« (M. Vaupotić). Međutim, to se može reći samo u onoj mjeri u kojoj je to roman o Krležinoj generaciji, odn. »memoarski« je u onoj mjeri u kojoj je summa krležiana, a ne u strogom žanrovskom smislu riječi. K. vrijeme rekonstruira na temelju povijesnih i dnevničkih dokumenata, pa se u tom sloju roman može promatrati (dijelom) i kao novopovijesni roman. No, historiografski je sloj pripovjedački interpretiran, i to najčešće parodično, ironično a ne samo »faktografski«. Tome je potvrda slična interpretacija Bregalnice u Zastavama i u Mojemu obračunu s njima. Instancija je pripovjedača u Zastavama takva da u romanesknu temporalnost »dovlači« zapravo autorovu prošlost, osobito kad se preklapa s točkom viđenja nekog lika. Tada status subjekta ne ostaje više pukim deskriptivnim statusom-scenom, nego lik, postajući procesualnim subjektom, živi prošlost kao vlastitu sadašnjost. Kamilo npr. kao politička svijest ne živi prošlost kao puki ostatak, nego je živi kao povijest, shvaćenu kao događanje-zrijenje. Kamilo nije politički profesionalac, on je homo politicus, političko biće koje živi strukturu političko-društvene temporalnosti, zato i jest vječno u mukama i ranjavanjima, bolno i nedogmatično, nepragmatično biće koje živi svoj paradoks (Lasić), svoje nemoguće mogućnosti, svoju otvorenost prema Drugome, ali i svoj »vertikalni« politički koncept od kojega ne odustaje. On zapravo živeći spoznaje, kroz egzistenciju dolazi do esencije, i po tom naputku zrije i korigira neke postupke.

Zastave su, zapravo, nedovršen roman (Dnevnik 1958-69, Sarajevo 1977, str. 467), nedovršen u tom smislu što bi Kamilo i dalje mogao doživljavati svoju životnu »avanturu« i suočiti se s novim likovima u novim, drukčijim društvenim prilikama. Međutim, roman je fabulativno dosta konzistentan i logično dovršen i zatvoren. Kamilo iživljuje jedan životni krug, svi su protagonisti, osim njega, pomrli. K. je u konačnoj trećoj verziji Zastava dao i definitivan kronologijski oblik romana. Forumova peta knjiga postaje zapravo treća pa su nužne, s obzirom na Lasica, korekcije sižejne paradigme. U završnoj verziji sižejna se i fabulativna linija jače podudaraju, te nema poremećaja kronološkoga kontinuiteta o kojem govori Lasić, tako da sekvencije iz pete, Forumove, knjige u SDMKO (riječ je o godini 1915) normalno slijede nakon druge knjige. Zato će npr. šesnaesta Lasićeva sekvencija biti zapravo osamnaesta, i nju će ispunjavati tri eksterne i tri interne analepse (tj. god. 1902, 1904, 1912, te god. 1913, 1917. i 1918). Dakle, u završnoj, sarajevskoj verziji Zastava linearno-kronologijsko vrijeme pripovijedanja odgovara historijskoj temporalnosti, a na narativnoj razini ono je ostvareno linearno-povratnom naracijom, odn. asocijacijama, sjećanjima, snovima, nuždom dnevne pragmatike, ili kakvim drugim postupkom i motivacijom. Pripovjedač, obično »preko« glavnog lika, internim i eksternim analepsama priča, izvještava, opisuje predradnje, retroaktivne »retardirane« radnje, čime nesumnjivo utječe na tempo i narativni dinamizam.

Kompozicijski su prva i druga knjiga u sve tri verzije najmirnije, uz intervencije koje na kompozicijskom planu nemaju znatnije posljedice, te one ostaju vrlo koherentne jer donose sadržajno i kronološki Kamilov život od rođenja do odlaska u regrute u 17. regimentu. Dakako, unutar pripovjednoga sižejnog vremena 1913. eksternim se analepsama »dovlači« ostalo fabulativno vrijeme, od Kamilova rođenja, bombaške afere (1904), odlazak u Peštu u Hungaricum (1906), rađanje ljubavi prema Ani, vjeridba s Jolandom. Pripovjedač, dakle, obrađuje prvu fazu Kamilova života prije I. svj. rata, i tek će kasnijim objavljivanjem dvaju poglavlja (Te Deum za pobjedu kod Przemyśla i Bitka kod Gródeka Jagiełłonskog) pripovjedač podastrijeti nova Kamilova iskustva: smrt Genje Tommaseo, iskušenje rata, teško ranjavanje prigodom eksplozije depoa municije, i još teže u bici kod Gródeka. Time završava Kamilovo neposredno ratno iskustvo. I tu je pripovjedač ostao vjeran sebi, pa iako započinje svoju priču 1913. godinom, on o tom događaju (ratna 1914) počinje riječima kako se za deset godina, 1913-22, mnogo toga dogodilo s Kamilom. Pripovjedač mijenja perspektivu, točku gledanja i ne govori iz fabulativnog vremena, iz historijske temporalnosti, nego mu je stalo do evokacije prošlosti, koju u prethodnim poglavljima nije mogao lako interpolirati, pa sada (1922), internom analepsom, postiže veću relativizaciju i »memorabilnu« subjektivizaciju, premda istodobno i veću distanciju prema događajima. Naime, kao pripovjedač i objektivni izvjestitelj on se, na distanciji i ograđujući se od Kamila, može sakriti u povijesni izvjestiteljski diskurs, dok istodobno omogućuje Kamilovoj pripovjedačkoj instanciji veću subjektivnost, odn. diskurs sudionika, neposredovanosti.

Treća knjiga sarajevske verzije obuhvaća Kamilov život nakon ranjavanja i liječenja. On je ponovno u civilu »pod djedovskim krovom«, gdje prisjećanjima obnavlja različite događaje (smrt mame, Jolande, Genje) u novim, modificiranijim tumačenjima i viđenjima u skladu s novim spoznajama i novim detaljima, a nastavlja se razmišljanjem o problemu čovjeka, odgoja, Kosova, jugoslavenstva. Sve je to zapravo uvod u ponovni susret s Jojom (koji i kvantitativno zauzimlje polovicu knjige). Taj je susret rekapitulacija i propitkivanje smisla i civilizacijske i ljudske i povijesne prakse koju oni žive, i koje su sudionici i kreatori. Riječ je, dakle, o propitkivanju i u krajnjoj konzekvenciji o korekciji dotadašnjih shvaćanja, odn. riječ je o svojevrsnom svođenju bilanse. Ako su prve dvije knjige svojevrsna ekspozicija, odn. zacrtavanje polja povijesnodruštvene i antropološkoegzistencijalne prakse, preostale tri knjige bit će upravo svođenje računa, rekapitulacija, unutar prije naznačene aktancijalne sheme. Naime, s obzirom na količinu tekstovnog materijala, treću knjigu ispunjava relacija Kamilo - Joja, tj. politička svijest dolazi do svoje kristalizacije i definitivnosti unutar dviju varijanata medijacije (Kamilove i Jojine), koje se na kraju antitetično približavaju. Isto je tako u četvrtoj knjizi najviše prostora posvećeno relaciji Kamilo - otac, iako ona inače najviše prostora zauzima u cijelome romanu. Konačno, peta knjiga posvećena je relaciji Kamilo - Ana. No, ipak tako dramatski postavljeni odnosi likova nisu istodobno tako dramsko-scenično obrađeni, kako inzistira dio stručne kritike (Vučković), po knjigama, dijelovima, činovima, nego su uzduž čitava teksta »rasijani« po zakonu sižejne paradigme i narativne logike, te složenoga motivacijskog postupka.

Činjenica je da je u prvim dvjema knjigama čitav panoptikum likova, i da te likove K. u preostale tri knjige segmentira i »porazbacuje«, umećući ih u različite temporalitete, te se više koncentrira na glavne, čvome, nosive likove, najčešće u odnosu prema Kamilu. No, u te dvije knjige pripovjedač prati evoluciju Kamila Emeričkog i uspostavlja temeljnu aktancijalnu shemu. Tako se Kamilo kao lik realizira u privatnosti vlastite intimne subjektivne drame, sjedne strane, i u društvenopovijesnom stratumu, s druge strane. Pripovjedač prati Kamila od rane mladosti, tj. od vatrena nacionalizma i zanesenosti pijemontskom Srbijom, do pamfletskoga negiranja romantične nacionalne ideologije i mitologije, te neobične ljubavi prema hipertrofirano senzibiliziranoj pjesnikinji Ani Borongay. Ona je pravi Krležin topos žene-Eve, i žudnja i prokletstvo, i Laura i Bobočka, tako da partije o Ani zaista postaju »kantilene oaze« (Vučković), koje svojom intimnom toplinom djeluju smireno, i zatišjem su pred naporom koji je usmjeren osporavateljski, odn. na narativnom planu umirujućim su ritmom pred eksplozijom narativnoga dinamizma.

Dakle, s jedne se strane prati društvenopovijesna panorama nacionalnih zbivanja u prvoj trećini XX. st. (riječ je uglavnom o hrvatskim, madžarskim i srbijanskim prilikama), a s druge strane intima Kamila Emeričkoga. Pripovjedač se, navlastito u prvom korpusu problema, identificira s autorom i gotovo nepoštedno plamenovski obračunava s kosovsko-vidovdanskim mitom i njegovom orjunaškom malformacijom. K. rabi autentičan materijal, stvarne likove, s velikim povijesnim i političkim eksternim analepsama, kako bi oslikao pozadinu u svrhu motivacijskog postupka. Na taj način evolucija Kamilove ličnosti izgleda razumljivijom - od oduševljenja nacionalističkom ideologijom, preko simpatiziranja sa Supilovim idejama i srpskom politikom, do osviještena socijalista. Na toj se putanji Kamilo otkriva i u sukobu s ocem, koji je i očinski i politički zabrinut za sinovljeve ekscese, potom na pozadini balkanskih ratova i vlastitog viđenja tih ratova, te u odnosu prema apologetiku kosovskog mita Mitru Mitroviću (stvarnoj povijesnoj ličnosti Dimitriju Mitrinoviću), čiju patetičnu frazeologiju K. parodira, a njegov lik Kamilo odbacuje svjestan prazne retorike, koja je u konkretnom ratnom martiriju nesposobna za odgovarajuće spoznaje. Kamilo ne prihvaća retoriku o stvarnosti, nego konkretnu društvenopovijesnu praksu, te je posve normalno da su za njega mjerodavne osobe Joja, Tunguz, Čupa, a ne Mitar Mitrović »od rođenja lukava glumčina i trbuhozborac«. I lik F. Supila, također veliko Kamilovo razočaranje, zanimljiv je u onoj mjeri u kojoj pomaže da Kamilo prijeđe put od nacionalističkih iluzija do čitanja Marxa, odn. od »socijalističkog romantizma do klasične marksističke formulacije«. Usporede li se Krležini eseji o Supilu (Razgovor sa sjenom Frana Supila i Slom Frana Supila) s ovim u Zastavama, uočljive su mnoge podudarnosti. Razočaranje Supilom oproštaj je i Krležin i Kamilov od mladenačkih iluzija.

Prema tome uočljiv je »fundamentalan besmisao« (Lasić) koji svoje antropološke korijene ima u civilizacijskome, kulturnome i tradicijskom modelu, odgoju, klasi, kasti, unutarnjem psihološkom habitusu, što determinira Kamila kao kontemplativno, melankolično, bolno biće. On razmišlja o smrti i vremenu, koje kao da nihilistički ždere povijesnu vrijednost čovjeka i njegovo generičko biće, jer iz vlastite intimne egzistencije, koju preplavljuju brojne smrti i odgađaju mogućnost konačna ispunjenja egzistencijalnih modaliteta u medijaciji ljubavi (Ana, otac), prijateljstva (Joja), autoriteta (Trupac) - bilo kakav angažman izgleda besmislen. No, tomu se opire drugi pol Kamilove ličnosti: strast angažmana za revolucioniranjem društvene scene. Kamilo kao političko biće uviđa nužnost povijesne smislenosti, za razliku od pukoga historicističkog voluntarizma, ako povijesnost podrazumijeva čovjeka kao društveno biće, te implicira linearnu temporalnost kao razvoj i progresiju, što je Krležina modernistička pozicija. Kamilo upravo po tome naputku sazrijeva od jugoslavenskog nacionalizma do nedogmatičnog socijalizma - zato i jest u sebi kontrarnost. Bregalnica je u tom smislu prekretnica i osvještenje. Tako se zapravo egzistencijalni besmisao iskupljuje povijesnim smislom, a povijesni se smisao oljuđuje bolnošću egzistencijalne lomnosti i ranjivosti, slobode i individualnosti.

Odnos Kamilo - Drugi tematizira problem Istoga i razlike, te implicitno i tematizaciju svijeta. Taj korpus problema pruža »razrješenje« aktancijalne sheme, zatim psihoanalitiku likova i njihovih odnosa, te tematizaciju njih kao društvenih bića. Kako, dakle, pripovjedač ostvaruje taj odnos? Odnos nije verificiran samo na osnovi psihološkoga kretanja, kao stvar prijepora »čistih entiteta«, nego i protokom transcendiranja. Zbog toga se npr. Kamilo ne iscrpljuje u jednoj aktancijalnoj funkciji, nego se prelijeva u više njih, u mjeri važnosti »središnjosti« ličnosti i u mjeri pozicioniranja pripovjedačeve pozicije, odn. središnje romaneskne svijesti. Zato se i otvara pukotina bića u mjeri jačine i življenja relacije. Drugi je moguć prihvaća li ga Ja kao polazište, što znači da se implicira i priznaje pravo na razliku. Ja i Drugi ostvaruje se govorom, historizacijom, identifikacijama. Budući da je Kamilo sloboda, on se želi održati spram Drugoga, čak ako se ponekad Drugi čini Istim. Ali tu se upravo Isto potvrđuje kao razlika, jer Drugi transcendira u drugo kako ne bi postao Istim. U Kamila ta relacija s Drugim pretpostavka je vlastitoj mu ontologiji. U taj složeni odnos ulazi i Kamilova ideja beskonačnosti želje s čije se pozicije ljudska kontingentnost nadaje besmislenom, a povijesna teleologičnost nedovoljno meritornom. Kamilo zato i jest raskidana osoba, jer pokušava realizirati beskonačno u konačnome, a njegova želja nije toliko želja za smirujućim posjedovanjem, pa prema tome dovršenošću i završenošću, koliko želja-odgoda, želja koja izaziva željeno - tema odsutnoga. Kamilo nije samo »podložan« povijesnom stratumu, historiji u kojoj bi se manifestirao bitak oslobođen zagađenih pragmatičnih partikularizama, pa čak ako je i riječ o temporalnosti univerzalne historije kao ontološkoga temelja, nego relacijom spram Drugoga, fluktuacijom transcendensa, dijalogom, debatom, uspostavljanjem razlike, a ne spajanjem, drugim a ne istim. Na isti način Kamilo nije puka »izvanjskost«, dapače on je »pounutreno« biće. Snovi, osobito sjećanja, koja obrću historijsku linearnu temporalnost, ukidaju, odn. reaktualiziraju, retroaktivno afirmiraju »praznu« prošlost, »fataliziraju« je, reinterpretiraju je (beskrajne su Kamilove varijacije na »poznate teme«), aktiviraju je. Sjećanja su za Kamila svojevrsna vertikalna bit unutarnjosti. Upravo su to velike Krležine oaze narativne smislenosti i značenjskog oljuđenja, unatoč Kamilovu egzistencijalnom besmislu. A to je ujedno i naracijski paradoks: da se na životnu i stvarnosnu besmislu gradi vršak naracijskog smisla i ljepote, što u »okretu« natrag čini i Kamilov život smislenim.

Kako se pak sve to ostvaruje u pojedinom odnosu, stvar je površinske tehnologije. Npr. i Kamilo i Joja, kao reprezentanti političke svijesti, glavni su akteri društvenoga, povijesnoga i revolucionarnog segmenta, u psihološkoj razini kategorijom prijateljstva, a narativnim tehnikama i govornim scenama obično u dijalogu i debati. Ijedan i drugi po potrebi »skaču« u različite pozicije kada se trebaju antitetično postaviti spram Drugoga: Ja i Drugi radije mijenjaju pozicije nego da postanu Isto. Kamilo u Jojinu povijesnu temporalnost unosi egzistencijalnu zebnju, a Joja u Kamilovu pukotinu bitka i prakse bića povijesni smisao i (r)evolucijsku progresiju. Tako se Kamilo iskazuje kao sloboda; ne kao zadanost nego kao postavljanje, i procesom se evolutivne kreativnosti primiče vlastitom propitkivanju, postavljanju sebe u pitanje, dakle, više unutar horizonta želje nego prisvajanja. Kamilo je sretan u onoj mjeri u kojoj Drugog ne shvaća kao nuždan prius ontološke pretpostavke, nego kao neovisnost. Ako pak tematizacija Drugog skreće k namjeri obuhvaćanja i svladavanja, Kamilo doživljuje intiman poraz, premda toga ne mora biti svjestan. I Joja i Kamilo u procjepu su između kundaka, tj. nasilja, premda su svjesni da se nasilje može dokinuti samo nasiljem, i humanitasa koji je osjetljiv prema toj pojavi, iako to u krajnjoj konzekvenci- ji može prijeći u apstraktni humanizam, čega su također svjesni. Neku dublju osmišljenost i nasilja i nenasilja kao da negira povijesna praksa, nekim svojim ponavljanjima, i egzistencijalna žudnja činjenicom smrti.

Odnos prema ocu također je složen. Taj odnos »paralelno« prati i odnos prema Trupcu, kao štićeniku, kao mogućem polubratu; Trupac je suprotnost Kamilu, koji se prema njemu također ambigvitetno postavlja. Kamilo potpuno negira oca, ali on oca podjednako i voli. Negira ga s pozicije političke ideologije, a voli ga kao ljudsko biće. Točnije, Kamilo negira oca kao autoritet, njegovu apsolutističku samosvojnost, negira ga kao k.u.k. aristokraciju i birokraciju s određenim političkim habitusom i određenom ideologijom, negira ga u svim njegovim političkim preobrazbama; pa i onda kad stari s pozicija političkoga oportunizma brani nekadašnju Kamilovu mladenačku ideju, sada stvarnost (državu SHS), koju Kamilo sad negira s novih socijalističkih pozicija. Međutim, Kamilo voli oca u njegovoj ljudskoj dimenziji. On cijeni očeve humane poteze, njegovo nastojanje na očuvanju integriteta; on ga u njegovim ljudskim tegobnostima sažaljuje, poštuje ga, osjeća očevu ljubav za sina. No, početak istinskoga prekida i konačnoga negiranja nastaje onda kad Kamilo uočava rasap moralnoga integriteta kod oca. Pripovjedač to motivira očevom pohvalom sukoba s kmetovima i političkim kameleonstvom. Kamilo će na kraju promijeniti i prezime. Pa iako četvrta knjiga završava međusobnim negiranjem, takoreći ubojstvom prije smrti, u petoj knjizi otac, uvidjevši da je Kamilo imao pravo, ostavlja sinu pismo prije konačnoga puta u Madžarsku gdje umire. Nakon toga Kamilo razmišlja o »dubljem smislu ovog umorstva«. Time pripovjedač zapravo potire ranije negacije, odn. »izmiruje« sina i oca u spoznaji uzaludne, kobne negacije, u spoznaji da su jedan drugome nanijeli bol, nepravdu i patnju, spoznaji, naime, da se potrlo Drugoga, da ga više nema, i da je žudnja za Drugim razbijena poništenjem tematizacije odsutnosti. To je još jedan dokaz da Kamilo može živjeti samo u relaciji Ja - Drugi, i da je poništenje Drugoga i njegovo vlastito poništenje.

Relacija prema Ani prava je tema odsutnosti, odn., paradoksalno, žudnje za odsutnošću. Naime, Kamilo, koliko god posjedovao Anu, kao da je ne želi bez ostatka, što potvrđuje i njihov razlaz. On je svjestan da ljubav može »podražavati« jedino kroz sparagmatičnost, zato i pušta Anu kako bi je posjedovao u mitu o ljubavi. Vrhu toga Ana je senzibilitet, srce, poezija, umjetnost, i kao takva atemporalna, premda se stilski realizira kroz simbolizam, koji Kamilo kuša osporiti. Kamilo je intelekt, homo politicus, identitet povijesti i prostora, i kao takav živi historiju, stoga je i razlaz motiviran tim dubljim razlozima. On je nuždan i logičan. Kao i ostale Krležine snažne žene i Ana je emancipirana, fatalna, senzualna, bolećiva, krhka, ali i snažna, osamljena, bezdomovinska, nekonvencionalna i antimalograđanska, bez čvrstoga obiteljskog sidrišta. Ona i u tjelesnost i u duhovnost unosi erotizam. Pa iako će se Ana i Kamilo susresti u gotovo marionetiziranoj bordelskoj inscenaciji, što pripovjedaču služi za stvaranje opozicije visoko-nisko, pravo-nepravo, ni Ana ni Kamilo nisu marionetski likovi. Ana doduše kamuflira glumom kad treba, ili kad misli da treba, egzaltacijama, tiradama, hedonističkim »ispadima«, čak i neke relevantne egzistencijalne modalitete. Svrhu i opravdanost te glume Kamilo će tek poslije spoznati. Ana za Kamila ostaje ono što je za Krležu umjetnost, i otud je Ana Krleži »najdublja metafora« (Lasić). Pripovjedač je to postigao posebnim postupcima, od dijaloga, izvještaja, unutarnjim monologom prizvana sjećanja, scenična zaokruživanja, do neizbježne Krležine marionetizacije (scena u krčmi-bordelu), karnevalizacije, grotesknosti i sarkastične stilizacije da bi se još više istaknula tragičnost dvaju bića. Sve je to, dakle, uklopljeno u posvemašnji Krležin teatrum mundi, u kojem je jedini veliki meštar povijest, kojoj je podređen bilo koji drugi segment, od psihološkoga, egzistencijalnoga, do strukturnoga; povijest, dakle, kojoj je kontrarnost imanencija. K. je dakako toga svjestan, zato i susrećemo oblik strukturnog »preslikavanja« te povijesne antitetičnosti, odn. zato je i Kamilo u svojim temeljnim oblicima očitovanje kontradiktornosti bilo da je riječ o odnosu prema bitku, prema drugima, prema povijesti ili prema egzistenciji (Lasić). Taj se historizam očituje na razini lika tako što Kamilo živi simultanizam kontradiktornosti. A to je »norma« teksta, strukture. Kad se iskustvo svijeta »vrati« Kamilu, i interiorizira ga, on toga postaje svjestan i naprosto živi svoju osamljenost, svoju iznimnost. Zato se takvo stanje ne može prevladati običnim činom verbalizacije. Međutim, pukotina nastaje na razini egzistencije, i primamo na njoj, a intelekt unosi u tu pukotinu dinamizam nemira ili prividno smirenje, ali ne može izbjeći praksu tjelesnosti bez obzira na stupanj racionalizacije. Kad intendira »izvanjskosti« i potražuje Drugoga, iskustvo svijeta i povijesti, Kamilo je žudnja i komunikacija, kada se pak evidentira na razini vlastitoga egzistencijalnog iskustva, u odsuću Drugoga, on je bolna osamljenost, krhko meso tjelesnosti, monolog s beskrajnim varijacijama na »poznatu temu«. Tako se Kamilo očituje i kao biće unutar sveopćeg rasapa, bolno i ranjivo biće, koje i na povijesnoj i na egzistencijalnoj sceni ostaje sam sa smrtima svojih najbližih, svojih intimnih i dragih. Takvi su inače Krležini likovi: žudnja za dosegom »neostvarivoga apsolutnog trenutka« (Lasić) koji im vazda izmiče, a koje ih izmicanje zapravo spašava od samodostatnosti ispunjenja. Hijazam između ničeanske ogoljelosti svijeta bez Boga i djelatnosti akcije takvi Krležini likovi ispunjavaju praksom vlastite egzistencije na crti od ništavila do ekstatičnosti. Oni u biti ostaju romantični pobunjenici sa svom svojom znanstvenom pozitivističkom analitikom, anarhoindividualnim prosvjedom i kierkegaardovskim razmišljanjima o graničnim životnim situacijama i »tragičnom osjećanju života« (M. de Unamuno). Ili, igračke povijesne sudbine, onakve, naime, filozofije povijesti kakvu Zastave impliciraju. A riječ je o svojevrsnome ničeanskom kružnom tijeku, čiji su socio-politički akteri oni isti kako ih je, uostalom, hrvatski kulturni um poodavno spoznao - u XIX. st. Rački, u XX. Donadini i rani Krleža. Riječ je o odnosu Europe prema svojoj margini kao o odnosu subjekta prema objektu; riječ je o klasnoj diferencijaciji i dihotomiji svakog od tog entiteta te, naposljetku, riječ je o trajnoj Krležinoj opsesiji - pitanju nacije (i naroda) i državnoga ustroja. K. je gotovo sve moguće modalitete uočio, upozoravajući i na društveno-političke posljedice tih ne/realiziranih modaliteta, predviđajući također i buduća moguća rješenja i sukobe. Zato je upućivao na toleranciju i strpljivost, skeptičnost i uvažavanje, zajedništvo i rad, jer je pojedinac, kako to ilustriraju Zastave, nemoćna i tragična sudbina, gotovo marioneta u raljama povijesti, koja se njime poigrava logikom vlastite, kao i logikom njegove (pojedinčeve) kontradikcije. To je najdublja poruka romana.

LIT.: Š. Vučetić, Zastave, Republika, 1968, 2-3; I. Mandić, Zastave, Mogućnosti, 1968, 7; I. Frangeš, Iz najnovijeg Krleže, Republika, 1968, 7; S. Lasić, Struktura Krležinih »Zastava«, Zagreb 1974; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Zagreb 1982; R. Tautović, Legenda o Velikom Negatoru, Beograd 1982; R. Vučković, Krležina dela, Sarajevo 1986; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, IV-VI, Zagreb 1993; K. Nemec, Mađarske teme u »Zastavama« Miroslava Krleže, Književna revija, 1996, 3-4.

C. Ma.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

Zastave. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1200>.