Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»ZLATO I SREBRO ZADRA«, esej objavljen u predgovoru monografije JAZU, 1951, a s izmjenama i dopunama u knjigama Eseji V (Zagreb 1966) i Likovne studije (Sarajevo 1985). Razlikuje se od predgovora u katalogu izložbe Zlato i srebro Zadra (Zagreb 1951) i opširnim uvodom, prije objavljenim tekstom Krležine obrane našeg identiteta pred zapadnom Europom koja ustrajno osporava naš doprinos europskoj kulturi i umjetnosti (Povodom izložbe jugoslavenskog srednjovjekovnog slikarstva i plastike u Parizu 1950. godine, Republika, 1950, 6). Suprotstavljajući se osporavanjima i »kompilatorima inostranih negacija«, ističe, kao i u raspravi Illyricum sacrum (Kolo, 1963, 7), europsko značenje naše borbe za međunarodnu ravnopravnost jezika »već u devetom stoljeću«, a u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi priloge »za slobodnu formulu zapadnoevropskog umjetničkog stvaranja«. Smatra ih originalnima po shvaćanju i tumačenju vlastitog lika u srednjovjekovnome europskom životu. Posebno razmatra doprinos Zadra »pojavi treće jadranske komponente: slavenske« koja se razvijala u prostoru i vremenu »latinsko-bizantskih antagonizama« od »legendarne paleoslavike« do glagoljaške pučke književnosti. Prisutna je u stvaralaštvu »minijaturnih bazilika s kupolom« i u osebujnoj pleternoj ornamentici koja se ovdje, trajanjem i značenjem, pretvorila u »neku vrstu kozmogonije«. U osvrtu na lateransko-benediktinske, bizantske i franačko-karolinške utjecaje i stilski simultanitet raspravlja o jadranskoj komponenti srednjovjekovne umjetnosti kao stvaralačkoj dinamici koja je i usred ratova s Venecijom i strašnih razaranja Zadra (1202) bila »dovoljno jaka da se ne zaustavi« i dovoljno samosvjesna i otporna da se ne podredi pasivno jačim kulturnim središtima. Zadarsko je zlato i srebro samo detalj te problematike. Povezuje ga sa stvaralačkom djelatnošću srednjovjekovnoga grada čiji je simbol monumentalna crkva sv. Donata (IX. st.), graditeljski originalna i prema mogućim uzorima: Dioklecijanovu mauzoleju u Splitu i dvorskoj kapeli Karla Velikoga u Aachenu. Za Krležu je »po donatorima« i po »većini majstora« ( →  »ZADARSKI ZLATARI«) dokaz o »Slavenstvu ovoga grada« u kojem su, u katedrali sv. Stošije (XII. st.) dočekali Svetog Oca »pjevanjem hrvatskih pjesama«. Fasciniralo ga je magičnim sjajem benediktinske mistike i relikvijarima u obliku ljudske ruke, a u galeriji prikazanih svetačkih likova i fiziognomija ostvarenjima portretne umjetnosti. Razvitak zadarskog zlatarstva prati od vremena narodnih vladara do hrvatsko-ugarskih kraljeva, od križa opatice Čike (XI. st.) do škrinje sv. Šimuna (XIV. st.), zavjetnog dara Elizabete Anžuvinske koja je nakon udaje za Ludovika I. naručila mnogo zlatarskih radova u europskim gradovima, a najznačajniji u Zadru. Interpretirajući figuralne prizore na monumentalnom relikvijaru sv. Šimuna i njihova trečentistička obilježja u prikazu biblijskih i povijesnih sadržaja ističe reljef nadahnut Giottovom padovanskom freskom, zatim Smrt Stjepana Kotromanića, kraljičina oca, koji se odrekao »bogumilske hereze« i trijumfalni Ulazak Ludovika I. u Zadar kojim je započelo »novo poglavlje u našoj historiji«, kulturi i umjetnosti. O stvaralačkim dostignućima toga razdoblja svjedoči i ovaj spomenik zadarskoga srednjovjekovnog zlatarstva neospornih europskih vrijednosti.

M. Pet.