ENCIKLOPEDIZAM

ENCIKLOPEDIZAM. Pojam enciklopedizam učestalo se pojavljuje u kritičkim napisima o Krleži: ponekad se njime denotira činjenica da je K. utemeljitelj i dugogodišnji direktor Leksikografskog zavoda te glavni urednik Enciklopedije Jugoslavije, a ponekad se označuju općenito Krležina erudicija i iznimno širok tematski obuhvat njegova opusa. Opći dojam o Krležinoj erudiciji ponajprije se zasniva na raznovrsnosti njegova esejističkog opusa, koji obuhvaća iznimno velik broj bibliografskih jedinica i pokriva neuobičajeno širok krug tema (čak i u usporedbi s Krleži srodnim srednjoevropskim piscima prve polovice XX. st., koji integriraju u svoje beletrističke opuse enciklopedistički tip eruditivnosti). Najveći dio Krležine esejistike posvećen je problemima književnosti, ali pisao je i o ostalim umjetničkim disciplinama: slikarstvu i kiparstvu, glazbi, kazalištu, čak i umjetničkim obrtima (zadarski zlatari). Međutim, od samog početka književnog djelovanja njegovi esejistički interesi nadilaze tematsku sferu umjetnosti: zahvaljujući vojnom obrazovanju K. u toku I. svj. rata piše niz komentara, koji ponekad imaju esejistička svojstva (Barun Konrad), u kojima se bavi analizom vojnih vještina, geostrateškim analizama i deskripcijom konkretnih vojnotaktičkih poteza na ratnim frontama; poslije je često pisao i eseje koji sadržavaju elemente politološke analize, zatim historiografske eseje, bavio se problemima estetike, etike pa i drugim filozofijskim područjima, a iznimnu važnost imaju i njegovi eseji posvećeni medicinskim temama.

Krležinu erudiciju odaju i njegova fikcionalna djela. Već od kraja 20-ih godina u Krležinoj se prozi, pa i u dramama, sve češće u poziciji »središta svijesti« (reflektora) pojavljuju likovi bogate senzibilnosti i velikoga intelektualnog dosega što piscu omogućuje da, koristeći se njihovim motrištima, eksplicira niz univerzalnih iskaza o prirodi i funkciji umjetnosti, ali i o ideologijama, religijama, društvenim uređenjima, političkim sustavima, o povijesti itd. U Matvejevićevim Razgovorima s Miroslavom Krležom, K. eksplicitno potvrđuje da je integracija eruditskog esejizma u umjetničku prozu intencionalan, osviješten postupak, upozorava na vlastito nastojanje da poništi granicu između eseja i romana, svoje prozne tekstove naziva »miksturom esejistike i beletristike«, napominjući da je to jedna od najvažnijih karakteristika moderne proze uopće. Takav književni postupak nesumnjivo pridonosi ekstendiranju kognitivnog obzora književnog teksta, stvaranju dojma o piščevoj erudiciji i enciklopedizmu.

Međutim, u Krležinu opusu nastalom između dvaju svj. ratova nalazimo ne samo primjere eruditskog diskursa već i forme koje možemo nazvati protoenciklopedičkima. Na enciklopedijske članke ponajviše podsjećaju Krležine glose objavljivane u Indeksu. Registru i tumaču imena, knjiga, događaja i pojmova u časopisu Danas 1934 (kao autori tih priloga pojavljuju se još M. Ristić, M. Bogdanović, V. Masleša, K. Hegedušić, A. Cesarec i V. Bogdanov). U njima K., koristeći se formom lapidarne enciklopedijske odrednice, tumači pojmove i biografije osoba koje se spominju u časopisu Danas, a budući da taj časopis, kao uostalom ni drugi Krležini časopisi, nije bio striktno književno orijentiran, već se bavio širokim spektrom kulturnih, povijesnih, filozofskih i političkih problema kojima je socijalnokritički i angažirano pristupao, taj Indeks doista poprima obilježje svojevrsne enciklopedije »aktualnih fenomena«, koji obilježuju evropsku intelektualnu scenu 30-ih godina. Veći dio svojih natuknica K. će prenijeti u knjigu Evropa danas (Zagreb 1935), odn. u dodatak knjizi naslovljen Tumač imena i pojmova o kojima se u ovoj knjizi govori, a dodat će i neke nove natuknice koje nije obradio u časopisu. Činjenica da u sarajevsko izdanje knjige Evropa danas (1979) K. dodaje i Varijacije na temu o umjetničkom stvaranju (zapravo bilješke nastale u toku redigiranja tekstova za Opću, Muzičku i Likovnu enciklopediju), pokazuje da sam K. u Tumaču vidi zametak svoga enciklopedičkog opusa pa mu se čini logičnim da upravo toj knjizi priključi svoje potonje redaktorske bilješke.

Premda natuknice iz Tumača nekim formalnim elementima (kratkoća tekstova i nastojanje da se opišu glavne karakteristike osobe ili pojma) nalikuju standardnim enciklopedijskim natuknicama, Krležin stil odudara od konvencionalnoga enciklopedičkog funkcionalnog stila (čije su osobine impersonalnost iskaza, izbjegavanje metaforičnosti, uklanjanje atributa, kratke rečenice). Krležini tekstovi iz Tumača obilježeni su specifičnošću njegove autorske vizure, sudovi o osobama i pojedinim fenomenima naglašeni su, ponekad i polemički radikalizirani, rečenice hipotaktički i parataktički ustrojene, vrlo se često koristi ekspresivnim slikama te stilski izrazito markiranim leksemima i konstrukcijama. Valja napomenuti da u kasnijem leksikografskom radu, kao glavni urednik EJ, K. neće neutralizirati specifičnosti svoga osobnog stila pišući komentare pojedinih enciklopedijskih natuknica ili pak same tekstove za enciklopediju.

U tumačenju geneze Krležina enciklopedizma i analizi veza između eruditskog kompleksa u njegovu književnom opusu i leksikografske djelatnosti nakon II. svj. rata, moraju biti spomenuti i njegovi programatski književni tekstovi, u prvom redu Hrvatska književna laž (Plamen, 1919, 1) koja ima formu i ekspresivnost mladalačkog avangardističkog manifesta obilježena naglašenom afektivnošću, hipertrofijom stilskih sredstava te radikalnim negiranjem kanonizirane nacionalne kulturne tradicije. Već u doba objavljivanja tekst je izazvao žučne reakcije javnosti, premda tada umjetnički manifesti prožeti »nihilističkom energijom« nisu bili rijetki ni u hrvatskoj književnosti (dovoljno se prisjetiti A. B. Šimića). Iako se toga teksta K. nije nikad javno odricao, nije ga ni pretiskivao (tek ga na Plenumu Saveza književnika Jugoslavije 1954. reinterpretira), pa su mnogi istraživači Krležina opusa tu činjenicu tumačili implicitnim odricanjem. Vjerojatno nedopuštanje da se tekst pretiska jest naznačivalo Krležino priznanje da je Hrvatska književna laž ponešto pretjerana u svojim sudovima o tradiciji, ali negiranje hrvatskog preporoda, pokreta moderne i jugoslavenske nacionalističke mitologije ostaje konstantom svih Krležinih potonjih historiografskih valorizacija. Na drugoj strani, isticanje linije »bogumili - Križanić - Kranjčević« kao magistralnog toka koji vodi prema ozbiljenju povijesne »optimalne projekcije« bit će u osnovi svih Krležinih razmišljanja o političkoj i kulturnoj povijesti naroda slavenskog Juga. Osnovne teze iz Hrvatske književne laži, samo rasterećene od mladalačkog patosa, metafora i hiperbola, predstavljene u formi eruditskog eseja možemo naći i u temeljnom, programatskom govoru kojim K. otvara I. sjednicu Centralne redakcije EJ, 27. I. 1952. u Zagrebu (O nekim problemima Enciklopedije, Republika, 1953, 2-3).

Očito, već u razdoblju prije II. svj. rata u Krležinu književnom opusu fermentiraju dvije kreativne silnice: permanentno nastojanje da se povijest hrvatskog naroda, a i ostalih južnoslavenskih naroda, reinterpretira u obzoru novih ideoloških i filozofskih paradigmi, s druge strane eruditske predilekcije i težnja prema oblicima sustavne, scijentističke (u praksi ipak kvaziscijentističke, umjetničke prije svega) deskripcije fenomena koji čine zbilju suvremenog svijeta Krležu vode prema protoenciklopedičkim formama izražavanja. Kad na početku 50-ih godina K. utemeljuje Leksikografski zavod FNRJ, on samo ozbiljuje one potencijale koji su već latentno prisutni u njegovu književnom opusu i općem intelektualnom djelovanju. Stoga Krležino osnivanje Leksikografskog zavoda FNRJ, pokretanje EJ kao temeljnog projekta i niza drugih enciklopedija, premda realizirano uz neposrednu potporu državnog vrha tadašnje Jugoslavije, ne može biti protumačeno kao puka realizacija državnog naloga, odn. narudžbe narcisoidne vladajuće kaste koja pokušava proizvesti poljepšanu sliku vlastite vladavine.

Na sastanku Krleže i Broza potkraj 1945. u Beogradu (prema svjedočenju M. Đilasa) dogovoreno je da se predratni sukobi Krleže s Komunističkom partijom ne obnavljaju, da se ne pokreće ni pitanje Krležina nepriključivanja NOB-u, te da se K. kao eminentni lijevi intelektualac uključi u izgradnju novoga društvenog poretka. Najvjerojatnije K. tu potporu ne prihvaća samo kao simbolično iskazivanje lojalnosti novoj vlasti, što će prakticirati niz intelektualaca građanske orijentacije (npr. I. Andrić), već K., uza sve sukobe koje je prije rata imao sa staljinskom jezgrom KPJ, projekt izgradnje socijalističkoga društvenog sustava prihvaća iskreno kao ozbiljenje vlastitih ideala, kao mogućnost za realizaciju mladalačke »optimalne projekcije«. O tome svjedoči referat koji je K. već 1946. predao Brozu, Đilasu, Kardelju i Zogoviću. Tekst je u izvornoj varijanti obasizao oko 50 kartica, a očuvan je tek fragmentarno, u varijanti koju je sačuvao Đilas u svojoj privatnoj dokumentaciji (te fragmente donosi E. Čengić u knjizi S Krležom iz dana u dan. Post mortem II, Sarajevo-Zagreb 1990). Publicirani dijelovi referata, premda čine tek manji dio rukopisa, ipak omogućuju da ustanovimo karakter teksta i njegove osnovne intencije.

K. je političkom vodstvu države očito bio ponudio projekt cjelovite transformacije kulture i znanosti koji, u biti, rasterećen od pamfletske žestine i stilskih avangardističkih rekvizita, u smirenijem eruditskom, scijentističkom tonu, na temeljima vizije povijesti izložene u Hrvatskoj književnoj laži, iscrtava nov model »književnog i umjetničkog tumačenja historijsko-materijalističke koncepcije«. U dostupnom tekstu glavna pozornost nije posvećena samo problemima književnosti i umjetnosti, već prije svega političkoj i kulturnoj povijesti i potrebi revalorizacije pojedinih povijesnih fenomena i osoba. Naglašava u preambuli potrebu istraživanja i revizije problema »naših latinsko-vizantinskih intelektualnih horizonata, jer su te šeme najfatalnije djelovale na stvaranje naših građanskih i političkih koncepcija iz XIX stoljeća«, pri tome posebno ističe suprotstavljenost Starčevića i Garašanina »koji predstavljaju uzajamnu negaciju«.

Dalje će u tekstu upozoriti na važnost sljedeće zadaće: »Novoj inteligenciji, koja se formira, treba otvoriti perspektivu na čitavu ponoramu suvremene zapadno-evropske civilizacije, da se tako i položaj našeg stvaranja odredi u prostoru i vremenu. Da im se objasni kako su se kod nas knjige pisale na dohvat turskih topova, na terenu koji se zvao ‚relikvije relikvijarum‘ a koji između XVI i XVII stoljeća ne broji više od 50.000 dimova (oko 200.000 stanovnika). Da im se sistematski objasni kako su latinski, grčki, talijanski i centralno evropski uticaji djelovali na formiranje naših konzervativnih predrasuda, kako su pojedinci kroz vjekove prevladavali tu zbrku, tražeći i šire horizonte, i oslon na istočnu, slavensku, rusku bazu.«

K. svoj projekt istraživanja povijesti jugoslavenskih naroda utemeljuje na kritici imperijalnih fraza »građanske historiografije« rojalističkog perioda, traži revalorizaciju interpretacija S. Jovanovića, J. Cvijića, V. Dorđevića, S. Stanojevića. Pita se: »Što je zapravo značio mesijanizam Ivana Meštrovića ili Dimitrija Mitrinovića ili Milana Marjanovića?« Optužuje znanstvenike i umjetnike u proteklih stotinu godina za potkupljivost: »Sve je bilo na prodaju: i pera, kistovi, dijeta i savjesti, pa čak i nauka.« Što K. suprotstavlja toj koruptnoj, »građanskoj« znanosti? Što može u povijesti južnoslavenskih naroda poslužiti kao produktivna osnovica nove kulturne paradigme:

»O našim kulturno-historijskim perspektivama: elementi crkveno-slovenske kulture začeti su na našem tlu. Tu je prevedena Vulgata, tu su cvjetale ćirilica, bosančica i glagoljica. (...) Od Krke do Knina, od Trogira do Budve nepregledni niz građevina govori o neprekinutom stvaralačkom elementu. Čitava galerija kipova i arhitekata! Religiozno i organizaciono osamostaljenje Srpske crkve i dubrovačka vještina samoodržanja, bogumilstvo i glagoljica a kasnije protestantizam, seljačke bune tendence su koje pokazuju da subjektivna kultura i politička svijest narodne supstance nije zamrla ni jednog trenutka. Ambijenat, koji je dao Lukačića, Tartinija, Klovića, Lauranu, Baljivija, Marka Pola, Flacija, gdje su Paracelzo, Taso, Melangton, Erazmo Roterdamski, Mikelanđelo, El Greko, Hus, Fon Huten, Molijer i Volter bili poznati, čitani, štovani, igrani, prevođeni kao suvremenici, podržavali veze ili imali đaka, sljedbenika i prijatelja, gdje od X stoljeća do baroka uvijek netko piše stihove, gramatike, historije, slika, kleše, gradi ili politički-kulturno kombinuje kao ideolog, polihistor, leksikograf, gramatik i historik, taj ambijenat treba prikazati u odnosu spram Zapadne Evrope objektivno, ali ne mikromanski kao do danas, upravo zato, jer ga treba postaviti u relaciju sa ostalim civilizacijama malih naroda na Dunavu«.

Indikativna je činjenica da u vremenu kad se u »revolucionarnom zanosu« briše sve staro kao anakronizam nedostojan nove epohe, K. ne odbacuje povijest već u njoj izdvaja one autore koji su imali internacionalni uspjeh, koji su se svojim umijećem nametnuli Evropi; također kao znak zrelosti domaće sredine ističe sposobnost recepcije djela najvećih evropskih umova. Iz toga se može zaključiti da njegov zagovor »historijsko-materijalističke« paradigme ne znači negiranje cjelokupne povijesti već izdvajanje onih silnica te povijesti koje će jamčiti da nova kulturna paradigma neće biti barbarski samoizolirana i nihilistična. K. stoga upozorava na važnost izučavanja stare hrvatske književnosti koja je u usporedbi s većinom ostalih evropskih književnosti XVI. i XVII. st. »dokument relativno visoke književne kulture«. Posebnu pozornost trebalo bi pokloniti leksikografskom radu od Kašića do Belostenca i Jambrešića, od Katančića do Vuka jer je upravo ta djelatnost utemeljila slavistiku na evropskoj razini kao sistematiziranu znanost. Valja primijetiti da ovaj tekst, premda pisan nesumnjivo s pozicija afirmacije jugoslavenskog zajedništva, ne čini nikakve ustupke imperijalnim aspiracijama srpske kulture, pa i pri nabrajanju leksikografa spominje Vuka tek kao jednoga u nizu tvoraca rječnika u južnoslavenskim zemljama. Stanovite oblike ideološke rigidnosti ovaj Krležin projekt pokazuje samo u odnosu prema instituciji crkve i nekim dijelovima crkvene povijesti, ali i tu se radi prije o oblicima kritičke antiklerikalne svijesti nego o općem antireligijskom stavu. On će spomenuti u pozitivnom kontekstu niz crkvenih ljudi važnih za kulturnu povijest (Panonije, Krčelić, Bošković, Belostenec, Jambrešić, Kačić, Grabovac, Katančić, Martinović, Flacije, Križanić, Rački, Njegoš), ali će istaknuti da se njihov talent razvija ne u skladu s dogmama i službenom politikom njihove crkve već najčešće protiv, ili bar mimo njih. Utjecaj lijeve ideologije osjeća se i u Krležinu pristupu povijesnim fenomenima u kojima posebno mjesto dobivaju ona zbivanja koja u sebi nose element pobune protiv socijalne stratificiranosti i crkvene stege.

Ovaj dokument, od kojega je sačuvana jedva petina, svjedoči da K. vrlo ozbiljno prihvaća ponudu tadašnjega jugoslavenskog rukovodstva da se priključi stvaranju novoga društvenog sustava; on to zasigurno ne čini iz pukog konformizma, već stoga što mu se čini da nove prilike omogućuju realizaciju nekih njegovih projekata koji su fermentirali već u međuratnom razdoblju. Evidentno je kako već ovim ambicioznim projektom K. indicira svoju ambiciju da pokrene jednu veliku enciklopediju (premda se to u ovom tekstu eksplicitno ne spominje), jer se čitav dijapazon istraživanja koja on predlaže može provesti samo u sklopu takvog projekta. Takva ideja će ipak morati počekati povoljnija vremena, jer je - prema Đilasu - jugoslavensko rukovodstvo ocijenilo »da je realizacija ,Projektaʽ preuranjena s obzirom na naše tadašnje materijalne i druge mogućnosti«.

Osim siromaštva razorene zemlje neposredno nakon rata, vjerojatno je razlog odustajanja od realizacije Krležina Projekta bilo još uvijek nedovoljno povjerenje u Krležu s obzirom na sukob s KPJ pred rat i držanje u toku rata, što je Krleži velik dio komunističkog vrha i dalje zamjerao unatoč Brozovoj zaštiti. Prilike će se izmijeniti nakon raskida sa SSSR-om kad KPJ počinje tražiti »vlastiti socijalistički put« pa Krležino predratno naslijeđe komunističkog heretika više nema onu težinu grijeha koju je imalo neposredno nakon rata. K. je na početku 50-ih godina uključen u sve aktivnosti reprezentiranja jugoslavenske kulture u inozemstvu, te u remodeliranje oficijelne kulturne paradigme (o čemu ponajbolje svjedoči njegov referat na Trećem kongresu Saveza književnika u Ljubljani 1952).

Ujesen 1949. K. uz pomoć M. Ristića, a u dogovoru s političkim vrhom Jugoslavije koji se otvara prema Zapadu nastojeći neutralizirati posvemašnju blokadu s Istoka, priprema u Parizu veliku Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije, koja će biti otvorena 1950. Izložba je vrlo ambiciozno zamišljena, K. je imao pune ovlasti u izboru artefakata koji će biti izloženi, obilazio je kulturne institucije, provodio dosta vremena i u Parizu. Osnovna ideja Izložbe bila je: izlošcima argumentirati tezu o kulturnoj samosvojnosti naroda na jugoslavenskom prostoru te pokazati kako su tu stvorena djela koja korespondiraju s vrhunskim dometima onodobne evropske umjetnosti i misli. Također se može primijetiti da K. koncipiranjem izložbe nastoji izbjeći nametanje srpskih freski kao dominantnih eksponata (što nije prihvaćeno bez otpora); on uz hrvatsku srednjovjekovnu umjetnost u fokus stavlja bogumile i njihove stećke tvrdeći kako su oni »klasični dokaz našeg vjekovnog otpora protiv Istoka i Zapada« (što nije samo implicitna analogija s tadašnjim položajem Jugoslavije koja se nastoji konstituirati kao nezavisni entitet između dvaju velikih blokova, već ujedno i asocijacija na mladalačku zanesenost bogumilima iz Hrvatske književne laži). Izložba je bila otvorena dulje od pola godine i imala je dobar odjek u francuskoj javnosti, koji vjerojatno nije bio uzrokovan samo vrijednošću eksponata nego i simpatijama prema zemlji koja se distancira od Staljina.

Povoljnu recepciju pariške izložbe K. će iskoristiti da ponovo političkom vrhu Jugoslavije prezentira ideju o nužnosti poduzimanja temeljitijih istraživanja povijesti i kulturnog naslijeđa jugoslavenskih naroda, kako bi se ispravila u skladu s novom kulturnom paradigmom slika povijesti koju je u međuratnom periodu gradila rojalistički inspirirana historiografija, te kako bi i stranoj znanstvenoj javnosti u preglednoj, lako dostupnoj formi bile prezentirane informacije o jugoslavenskim narodima. Krležin prijedlog bio je ovaj put prihvaćen te je 5. X. 1950. posebnom uredbom Savezne vlade osnovan Leksikografski zavod FNRJ, a K. je postavljen za direktora, ujedno i glavnog urednika Enciklopedije Jugoslavije koja je središnji projekt Zavoda, a uz nju je planirano i pokretanje niza »retrospektivnih, specijalnih« enciklopedija. To je značilo početak golemog posla oko organiziranja suradnje vanjskih suradnika Enciklopedije ali i okupljanja jezgre profesionalnih leksikografa u Zavodu. S. Lasić u knjizi Krleža. Kronologija života i rada živo opisuje prvu godinu Krležina rada u Leksikografskom zavodu: »To je možda godina u kojoj je Krleža održao najveći broj sastanaka u svojoj cjelokupnoj karijeri. Leksikografski zavod dobiva svoj oblik, a Enciklopedija je krenula. Krleža rješava golem broj materijalnih, organizacionih, znanstvenih problema. Najdelikatniji su svakako oni personalni. Oko Krleže okupila se ekipa enciklopedijskih stručnjaka, spremna da s pokretačem i rukovodiocem cjelokupnog posla dovede Enciklopediju do kraja. Njegova radna soba u zgradi na Strossmayerovom trgu broj četiri, u prvome katu, postala je pravom radnom košnicom.«

Oformljena je Centralna redakcija EJ; u samom početku rada u njezinu sastavu (koji će se vremenom mijenjati) djeluju: A. Štampar, J. Torbarina, M. Kostrenčić, A. Barac, M. Gavazzi, J. Roglić, D. Roller, R. Čolaković, S. Stanković, A. Belić, P. Vujović, R. Uvalić, B. Drobnjaković, M. Ristić, R. Njeguš, J. Vidmar, M. Kos, V. Murko, B. Orel, A. Melik, D. Kermauner, A. Babić, D. Ćosić, V. Butozan, I. Kecmanović, B. Koneski, H. Polenaković, M. Koneska, J. Jovanović i R. Đurović. Nakon pripremnih radova koji traju čitavu 1951. godinu, održana je prva plenarna sjednica Centralne redakcije na kojoj je K. održao uvodni referat (O nekim problemima Enciklopedije). U njemu K. obrazlaže ne samo koncepciju EJ već i svoje stavove o enciklopedistici, te o ulozi znanosti i umjetnosti u novom društvenom sustavu:

»Parola socijalističke književnosti i umjetnosti (zapravo kulture i nauke) ne treba da ostane parolom: ona treba da se ostvari na svim sektorima socijalističke kulturne djelatnosti, a da je pojava jedne takve enciklopedije (kao što je naša) jedan od najosnovnijih preduslova za izgradnju kulturne svijesti, to, mislim, nije potrebno dokazivati.

(...) malograđanske, konzervativne, često puta kontrarevolucionarne sheme elementi su još uvijek žive, slabo civilizirane svijesti, u relativno velikom broju predstavnika danas još uvijek negativno aktivne tzv. ,elitne građanske inteligencije‘. Ti elementi rasula i dezintegracije, osnovani na romantičnim hipotezama, nijesu bili podvrgnuti sistematskoj analizi, pa prema tome niti reviziji, ni u građanskoj, konzervativnoj, ni u liberalnoj, ni u dijalektičkoj varijanti.

Čitav niz krupnih i neoborivih fakata obavijen je romantičarskom retorikom.«

Temeljno je, dakle, da K. svoju enciklopediju ne vidi kao novi stupanj u kontinuitetu građanske kulture i znanosti. Govoreći terminologijom M. Foucaulta može se reći da je K. EJ zamislio kao temeljitu mijenu episteme, kao »epistemološki prijelom«. Najlakše bi bilo protumačiti Krležin iskaz kao dug ideologijskom diskursu iz vremena neposredno nakon rata, kao prilagodbu pomodnom »revolucionarnom« leksiku. Ali, nije posrijedi to. Valja upozoriti da K. nikad nije pod pojmom »socijalistička umjetnost« razumijevao književnost pisanu prema čvrstom kodeksu literarnih pravila i idejnih dogmi. Krležina verzija socijalističke umjetnosti daleko je od socijalističkog realizma; u tom se smislu njemu doista ne može prigovoriti da je adaptirao svoje estetske stavove u skladu s intencijama svojih nekadašnjih oponenata s ljevice. Može se čak reći da nakon govora na Kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani, Krležin stav o umjetnosti kao prostoru slobode - neomeđenu ideologijskim dogmama i neposrednom društvenom utilitarnošću - postaje nekom vrstom »službenog stava«. U traganju za »novim likom socijalizma« baština krležinske misli o umjetnosti iskazuje se nadmoćnom nad ortodoksijom estetike odraza. Ta misao postaje temeljcem destaljinizacije kulture na području Jugoslavije 50-ih godina. Analiza Krležina referata pokazuje da je on pod pojmom »socijalističke nauke« mislio ponajprije na historiografiju, na potrebu da se sa »socijalističkog« motrišta prevrednuje naša povijest i razgrade mitovi koje su stvorili građanski povjesničari. Po Krleži, povijest se ne svodi na prepisivanje notarskih knjiga kako bi se lokalizirale krunidbene bazilike IX. i X. st. (to nije nekoristan posao, ali ne može biti glavnom i jedinom svrhom jer kvantiteta arhivskog materijala neće se pretvoriti u kvalitetu historije). Osim te profesorsko-pozitivističke nesposobnosti da razluči bitno od nebitnoga, jugoslavenska je historiografija opterećena i svakovrsnim šovinizmima koji čitavu povijest podvrgavaju gledanju kroz vlastitu ideologijsku rešetku ne propuštajući kroz nju ništa što nije u skladu s tom ideologijom:

»U toj bijednoj, zaostaloj, šovenskoj historiji mrtvi sredovječni kraljevi su starčevićanci ili radikali, u varijanti SHS samostalni demokrati ili jugorojalisti orjunaši! ,Kralj‘ je kao simbol zajedničke građanske svijesti nestao s političke scene, a kraljevska historijska nauka živi i danas isto tako kao što se u historiografiji našoj čitavo stoljeće odražava pristranost ili partijska pripadnost pojedinih pisaca (...) Kraljevi i baruni naše feudalne historije glavne su figure ove intelektualno doista bijedne komedije dell'arte, gdje pojedine političke programe propovijedaju gospoda za račun pojedinih režima na harlekinski način. Nitko se od naših historika nije sjetio da nam prikaže naš boljarski Srednji vijek takvim, kakav je on doista i bio: kriminalna i hajdučka mješavina feudalne anarhije, sa veoma slabom socijalnom podlogom, bez gradova, bez prometa i bez ikakve solidnije organizirane ekonomske baze.«

Rasteretivši historiografiju od kraljeva i baruna iz feudalnog perioda koje historiografi, ovisno o stranačkim interesima, pretvaraju u nosioce nacionalne svijesti i prije negoli su nacije formirane, K. joj je morao ponuditi novu vrijednosnu podlogu. Temeljna je novina pokušaj motrenja povijesti iz plebejske vizure. Posebnu vrijednost iz te vizure dobivaju one »nonkonformističke snage na našem reljefu« koje su latentno prisutne kao manifestacije jake i duboke samosvijesti i životne snage etničkih masa bez obzira na geografsku ili političku podjelu. Uz bosanske heretike, kojima se K. neprekidno vraćao kao ponajboljem primjeru težnje Južnih Slavena za ostvarenjem samobitnosti na prostoru gdje se sučeljavaju interesi Bizanta i Zapada, poseban kompleks koji treba iscrpno obraditi jesu ustanci.

Krležu kao kozmopolita koji svojim djelom korespondira sa svjetskim duhovnim strujanjima, zanima još nešto: kako svijetu pokazati da Jugoslavija nije samo zemlja hajduka, krvne osvete, tambura, gusala i narodne poezije. EJ bi stoga, prema Krležinu mišljenju, morala svijetu pokazati da njezina samobitnost nije samo folklornoga karaktera, da su južni Slaveni još davno postojali kao vrijedan dio evropske kulture. Jedna od najvećih vrednota prvog izdanja EJ jest otkrivanje humanističkoga kompleksa, hrvatskih latinista koji djeluju, kako K. kaže, »često puta kao inicijatori veoma važnih zamisli ili pokreta, otkrića ili naučnih i umjetničkih ostvarenja i teorija (...) Prikazom našeg latiniteta ova se enciklopedija pojavljuje kao neobično važna i poučna dopuna Du Cangeova djela Glossarium ad scriptores mediae et infimae latinitatis, a obradom niza islamskih termina, važna je dopuna orijentalističke Enciklopedije leydenske.«

Ironizirajući grofa J. Draškovića kao mitsku personu hrvatske građanske historiografije, K. upozorava na niz ličnosti čiju vrijednost građanska historiografija nije dovoljno valorizirala: »Tertium comparationis književnog i kulturnog nivoa kod nas: Ficinov ili Galettov krug, Erazmov krug, naučne, religiozne ili antireligiozne ideje jednog Flaciusa, Dominisa, Vergerija, Patriciusa, političke i kulturne koncepcije Pribojevića, Orbinija, Križanića, Trubara, Jurja Dalmatinca, Vramca, Škrinjarića, Luciusa, Verantiusa, Nikole Zrinskoga itd., itd., uspoređene sa nivoom grofa Janka Draškovića ili Danicom horvatskom tridesetih godina devetnaestoga stoljeća, služe kao dokaz političkih i kulturnih poraza, koji su postajali sve fatalniji već tokom osamnaestog stoljeća.«

Iz novije povijesti, kao duhove koji korespondiraju s njegovim naporima u prevrednovanju povijesnih i aktualnih društvenih fakata, K. izdvaja S. Markovića, F. Supila i D. Tucovića. Krug njegovih preferencija je ovaj: »Biografije Matoša, Murka, Kettea, Cankara, Domanovića, Bore Stankovića, Zmaja, Vraza, Đure Jakšića, Vojislava Ilića, Silvija Kranjčevića, djela Šubića, Jakopiča, Grohara, Jame, Ivane Kobilce, Prijatelja, Stritara, Levstika, Rendića, Račića, Kraljevića treba da postanu u Enciklopediji poglavljima, koja će u obliku malih monografija ostati spomenikom ovih herojskih napora. Dositej, Vodnik, Prešern, Vuk, Pančić, Pera Todorović, Šulek, Kušlan, Kišpatić, Kukuljević, Nedić, Rački i Daničić, Nodilo, Budmani, Broz, Kurelac, Valtazar Bogišić, Vladimir Mažuranić, Jagić, Kopitar, Miklošić, Stojan Novaković, Kostić, Skerlić, Čerina, Gaćinović itd., sve su to sjajne iskre nama toliko dragih inspiracija ...«

Nakon pojašnjenja Krležinih pogleda na enciklopedizam nužno se nameće pitanje ne čini li i sam K. nasilan čin nad faktima poput onoga za koji je optužio građansku historiografiju? Nije li podvrgavanje optici socijalističkog svjetonazora u EJ ipak oblik nasilne ideologizacije? Prije odgovora na ta pitanja mora biti riješen jedan načelan problem - je li uopće moguće načiniti enciklopediju koja neće biti »kontaminirana« nekom ideologijom?

I sama Encyclopaedia Britannica, koja se obično navodi kao primjer racionalnoga, znanstvenog, objektivnog diskursa, nastala je u drugoj polovici XVIII. st. kao odgovor na prevratničku slobodoumnost i materijalističku filozofiju francuskih enciklopedista (što tvorci Britannice nisu čak ni krili pa njezin izdavač G. Gleig u posveti britanskom kralju, objavljenoj prigodom nadopune III. izdanju 1800, govori o potrebi da se Britannica suprotstavi tom pogubnom djelu).

Krležin enciklopedijski uzor na koji se često pozivao jest upravo Diderotova Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers par une société des gens des lettres. Razloge za tu Krležinu predilekciju nije teško ustanoviti: Diderotova enciklopedija neposredno je prethodila revolucionarnim previranjima u Francuskoj razobličavanjem religijskih dogmi i feudalnoapsolutističkih institucija. Valja prisjetiti se da su članke za Diderotovu enciklopediju pisali vodeći francuski književnici, filozofi i znanstvenici (d’Alembert, Condillac, Holbach, Helvetius, Buffon, Marmontel, Voltaire, Rousseau, Montesquieu i dr.); posrijedi je dakle projekt oko kojega su okupljene snažne autorske personalnosti s vrlo individualiziranim autorskim stilovima što je Krleži, koji je oduvijek bio mnogo više sklon artističkoj jezičnoj bravuri negoli profesorskoj bezličnosti, moralo biti blisko.

K. je duboko svjestan činjenice da nema enciklopedije koja ne bi bila utemeljena na nekoj ideologiji. Stoga on već u pripremama za rad na EJ definira spoznajnu rešetku koja će biti u njoj primijenjena; politički i idejno određuje enciklopediju: ona je socijalistička. Međutim valja pri tome napomenuti da je K. u toku rada na EJ neprekidno pokušavao potisnuti devijantno djelovanje ideologije kao lažne, fetišizirane svijesti. On zahtijeva temeljitost i nepristranost u istraživanju fakata pa i uvažavanje dometa koje na tom planu građanska znanost donosi. Nije moguća ni opravdana posvemašnja negacija svih građanskih elemenata naše svijesti: »Mi ne mislimo da je potrebno da Enciklopedija bude bezuslovnom dijalektičkom, materijalističkom negacijom svih građanskih elemenata naše svijesti, jer bi to, kad bi se ta metoda mehanički primijenila na probleme jednog još uvijek živog intelektualnog i moralnog organizma, bilo historijski neegzaktno. Tamo gdje se građanski elementi svijesti javljaju kao idealistička negacija materijalne istine, kao fetišizam ispraznih parola (koje su bile i ostale pod krinkom kriminalnog šovinizma ili politički zamaskirane kvazireligiozne propagande živim otrovom), tu treba da budemo dosljedno i neumoljivo strogi.« (Referat na Plenumu Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije 12. VI 1952, Borba, 15. VI. 1952).

K. se u ekspliciranju svojih stavova sasvim sigurno nije služio mehanizmom »ketmana« (Č. Miloš), skrivajući svoje stvarne stavove iza »revolucionarne frazeologije«, on doista želi stvoriti enciklopediju koja će u interpretaciji povijesti poći od lijevih socijalnih doktrina, on doista vjeruje u mogućnost konvivencije južnoslavenskih naroda u jugoslavenskom državnopravnom okviru koji neće sputavati potrebu emancipiranja svakog od nacionalnih entiteta i koji će istodobno obuzdavati srbijanske hegemonističke i imperijalne pretenzije. Ali EJ neće u stvarnosti nikad postati tako radikalnom negacijom građanskog duha i znanosti kako je K. znao programatski najavljivati. Moglo bi se konstatirati da se u praksi EJ zasnivala na postignućima građanske znanosti, a utjecaj lijevih ideologija nešto je očitiji u grupi članaka koje su obrađivale Vojna i Partijska redakcija te u interpretaciji pojmova vezanih uz jugoslavensku suvremenost koji su obilježeni apriornim afirmativnim pristupom (ipak samo rijetko i eksplicitno propagandističkim). Uostalom, K. i svoje najbliže suradnike bira ne samo među političkim istomišljenicima (Z. Tkalec, P. Šegedin, S. Vereš, M. Franičević, R. Podhorsky i dr.) već i iz redova intelektualaca drukčije orijentacije, pomažući nekima od njih da iziđu iz izolacije kojoj ih je posljeratni režim izvrgnuo (M. Ujević, K. Krstić, M. Šeper, O. Oppitz, A. Jurević i dr.). U ekipiranju Zavoda K. pokazuje toleranciju i fleksibilnost pomalo neočekivanu s obzirom na oštrinu, netrpeljivost i narcisoidnost koju iskazuje u svojim, osobito polemičkim, tekstovima; osnivajući Zavod, među prvima poziva svoje protivnike iz predratnih polemika (K. Krstića, M. Ujevića, M. Ćurčina) da mu se pridruže kao profesionalni suradnici. Sljedećih godina će u Zavod primati i povratnike s Golog otoka, a i kasnije će često u Zavod sklanjati političke »stradalnike« tako da je ta ustanova često nazivana i refugium peccatorum. Takvi Krležini postupci izazvali su protivljenje dogmatskih krugova pa je u listu Naprijed već 11. IV. 1952. objavljen anonimni napad na Krležu i njegove suradnike:

»U ,Borbi‘ od 9. aprila 1952. godine s radošću sam pročitao uvodnik o Enciklopediji Jugoslavije kao i o radu Leksikografskog zavoda FNRJ. To me je potaklo da ovdje iznesem podatke o nekim ljudima koji danas rade u Leksikografskom zavodu FNRJ, a koji po mom mišljenju ne bi mogli imati mjesto u tako značajnoj ustanovi.

Dr Kruno Krstić poznat je prije rata kao frankovac. Tvorac je ustaškog rječnika i ,djela‘ Razlike hrvatskog i srpskog jezika. Za vrijeme rata surađivao je u ustaškim listovima. Kao asistent na Filozofskom fakultetu bio je suradnik Hrvatske enciklopedije (izdavane za NDH).

Joe Matošić, poznati frankovački novinar i urednik ,Danice‘ a kasnije i ,Hrvatskog borca‘. Za vrijeme okupacije isticao se pisanjem u korist ustaša.

Dr Mladen Jiroušek bio je savjetnik u ustaškom ministarstvu vanjskih poslova kao povjerljiva ustaška ličnost. Na izložbi ,Zagreb u NOB-u‘ mogla se vidjeti fotografija na kojoj se nalazi zajedno sa Pavelićem i von Kascheom prilikom potpisivanja nekog ugovora.

Prof. Frane Sentinela za vrijeme NDH radio je na jednom talijanskom univerzitetu. U ljetu 1951. godine izišao je iz zatvora i odmah je došao u Leksikografski zavod.

M. Maruševski je bio ustaški novinar. Surađivao je u ,Spremnosti‘ i drugim listovima pod imenom ‚Michel de M-u‘.

U bibliografskom odjelu kao vanjski suradnik radi Cvite Škarpa, klerofašistički pjesnik. U ,Spremnosti‘ mu je objavljena pjesma Poglavniku.«

K. je na taj napis reagirao energično, samouvjereno (što odaje da je za svoju politiku angažiranja nepodobnih intelektualaca prethodno bio uspio ishoditi odobrenje političkog vrha). U toj obrani (Odgovor na pismo »Da li je to moguće«, Naprijed, 25. IV. 1952) posebnu pozornost poklanja slučaju K. Krstića, ustvrdivši da Razlike hrvatskog i srpskog književnog jezika nisu proskribirano djelo jer »te razlike hrvatskog i srpskog jezika doista i postoje« (ta Krležina konstatacija je s obzirom na vrijeme i politički kontekst bila nesumnjivo smion akt prosvjeda protiv jezične unifikacije). Zatim će uzeti u obranu i M. Ujevića, koji zapravo nije spominjan u Naprijedovu napadu, ali K. je vjerojatno zaključio da s Hrvatske enciklopedije mora skinuti odijum »ustaške enciklopedije«, te napominje da u EJ surađuje više od 90% suradnika Hrvatske enciklopedije, a glavni urednik te edicije M. Ujević imenovan je zamjenikom direktora Leksikografskog zavoda. Takva izjava u ranoj fazi izradbe enciklopedije, prije nego li se uopće pojavila prva knjiga, dok se tek sastavlja abecedarij, pokazuje da se K. svjesno namjerava okoristiti iskustvom hrvatske »građanske« enciklopedistike i znanosti općenito, te da svjesno nastoji enciklopediju usmjeriti u prvom redu ipak prema demontiranju vidovdanske ideologije kao oficijelne ideološke podloge međuratne jugoslavenske historiografije. Odabirom glavnih suradnika u konstituiranju nove »historijsko-materijalističke« paradigme on zapravo svjesno pristaje da to bude interpretacija povijesti jugoslavenskih naroda s kroatocentričnim priklonom (naravno taj kroatocentrizam nema radikalnost koju priželjkuju hrvatski esencijalisti, ali i Krležine aspiracije u tom trenutku usmjerene su prije svega na to da se redefinira Jugoslavija, te da se reinterpretira njezina prošlost i suvremenost na takav način da i hrvatski interesi mogu u njoj biti zadovoljeni). Ta Krležina nastojanja u krugovima srpskih znanstvenika bila su vrlo brzo prepoznata pa se K. ubrzo suočio s raznim oblicima opstrukcije: niz nacionalistički inspiriranih srpskih autora odbijao je suradnju, česte su bile i razne pritužbe političkim tijelima zbog Krležina zagovaranja hrvatskih nacionalnih interesa, a vremenom je došlo do nesporazuma i između glavnog urednika srpske redakcije EJ M. Ristića i Krleže jer je Ristić, premda i sam u sukobu sa srbijanskim nacionalističkim krugovima, počeo prigovarati Krleži zbog prodora kroatocentrizma u EJ. Sve je to kulminiralo u otvorenim napadima, preko beogradskih medija, srpskih znanstvenika i novinara na II. izdanje EJ upravo zbog krležinskoga koncepta edicije, baštinjenog iz I. izdanja. Međutim, potpunom dekompozicijom i distorzijom jugoslavenske države koncept te enciklopedije postaje povijesno prevladan i za hrvatsku stranu te se II. izdanje edicije gasi i ostaje nedovršeno.

Postoje stanovite dvojbe oko stvarnoga Krležina udjela u izradbi enciklopedija koje je publicirao Leksikografski zavod. Neki od Krležinih suradnika skloni su isticanju uloge M. Ujevića kao leksikografa s dugim iskustvom koji je praktično »u sjeni« organizirao i neposredno vodio izradbu svih važnijih projekata. Međutim, analizom Krležinih redaktorskih bilježaka, čak i samo onog manjeg dijela korpusa marginalia lexicographica koji je publiciran, može se zaključiti da je K. sam redaktorski obradio sve priloge I. izdanja EJ, čitao je i neke priloge II. izdanja, a redigirao je i tekstove Likovne, Muzičke i Opće enciklopedije. To uočava i J. Šentija pa o odnosu Krleže i M. Ujevića, načinu kako je bila strukturirana leksikografska hijerarhija, obradba i cirkulacija tekstova piše u tekstu Krležine uredničke i recenzentske intervencije u Općoj enciklopediji:

»Da bi ostvario sve ove programe, Krleža je oko sebe okupio izvrsne stručnjake. Najvažniji među njima, Mate Ujević, imao je za sobom svoje vlastito leksikografsko i nakladničko djelo i iskustvo, i praktički je bio duša cijeloga stručnog leksikografskog pogona pod Krležinom egidom. Sam je Krleža to ne jednom javno istaknuo, rekavši da bez Ujevića i ostalih stručnih suradnika ne bi ni bilo tolike leksikografske produkcije u nas. Ovo valja spomenuti zbog toga što se, i o ovoj obljetnici, u tumačenjima zavodske povijesti, u nekim izvorima nastoji obrnuti odnos zasluga i prvenstava: pa se hoće reći da je za sve zaslužan Ujević, a ne Krleža. A sve to ide u kontekstu novoga procjenjivanja uloga i ličnosti. Krležin dugogodišnji komunizam, rad za boljševike i simpatije prema njima, illo tempore, postaju sada argument protiv njega i njegova djela, osobito na polju leksikografije, što ni sa leksikografijom, ni sa činjenicama, ni sa samim Zavodom nema nikakve veze. Čista konjunktura, u trenutku političkoga prevrata, u kojemu se javljaju, bez stida i ukusa, iste one osobe koje su iskorištavale doprevratnu konjunkturu drugih ideoloških predznaka! (...)

Kao utemeljitelj i direktor Zavoda i kao začetnik posebnih enciklopedijskih programa, Krleža se entuzijastično dao na posao: po obrascu koji je izradio Mate Ujević, uveo je strogi unutarnji postupak izradbe i kruženja rukopisa - od izradbe abecedarija do imprimiranja rukopisa i tiskanja svezaka. Postavljen je jasno naznačen radni i postupovni organigram, s točno određenim nadležnostima, u svakoj fazi posla i, što je bilo od najveće važnosti, definirana su stručna pravila. Na vrhuncu leksikografske organizacijske piramide stajao je on, i kao direktor i kao glavni urednik Zavoda i kao recenzent. Tako su se na njegov stol slijevali svi rukopisi za Enciklopediju Jugoslavije, a potom i za sve druge enciklopedije. Čitao je i recenzirao sve što je držao važnim, sve što je ulazilo u krug njegova interesiranja, njegove intelektualne radoznalosti i leksikografskog i književnog nadahnuća. Sve ga je zanimalo, sve ga je poticalo na refleksiju, na osvrt, na kritičke opaske, glasovite ,remarke‘, ili ,pripombe‘ - leksikografske marginalije, u pravom i punom značenju izraza. Diktirao ih je svakoga dana tipkačici. I tekstove i špalte nosio je često kući, da bi sutradan u Zavodu izdiktirao sve što je pripremio za svojih radnih noći. Tako sačinjene opaske tipkane su u tri primjerka: na ružičastom (jedan primjerak) i žutom papiru (dva primjerka); jedan je ,žuti‘ primjerak distribuiran suradnicima i urednicima, jedan se spremao u tajništvu, a ,ružičasti‘ je završavao u posebnim fasciklima, u njegovu tajništvu. O tome što neće kružiti, odlučivao je sam Krleža. Lako je pogoditi zašto je tako postupao: u svim je osvrtima na tekstove davao maha svome bujnom kritičkom duhu, svome izdašnom daru i temperamentu, svojoj rječitosti koja je, u određenim primjerima živih ličnosti i ,osjetljivih‘, još trajućih povijesnih političkih pojava, prelazila mjeru danih političkih i drugih oportuniteta. Zato je sam zaustavljao cirkulaciju takvih tekstova. Tako su nastale one glasovite i tajnovite ,Marginalia lexicographica‘, koje nisu bile za kruženje, a još manje za objavljivanje. Završavale su u posebnim fasciklima, i bile čuvane pod ključem, ,u ormaru, u Jiroušekovoj sobi‘, kako se kaže u Krležinoj oporuci. Kao što se zna, sadržaj mnogih, tako rezerviranih ,Marginalia‘ do danas je ostao nepoznat, a sudbina nesigurna.

Sve ostalo - marginalije ispisane na žutim papirima, one koje su puštane u cirkulaciju, i koje su se odnosile na različita pitanja tehničkog, stilskog, sadržajnog i dr. značenja - kružilo je po uredništvima enciklopedija. To je bio radni materijal, autoritativne upute suradnicima koje su dolazile sa samoga vrha, i na temelju kojih se moralo postupati. Nakon solidne provjere svih Krležinih zahtjeva i sugestija, tekstovi su prema njima morali biti usklađeni i uređeni u konačnim verzijama.«

Iz svega proistječe da je K., koristeći se uslugama suradnika koji su imali leksikografsko iskustvo i poznavali organizaciju i tehnologiju izradbe enciklopedijskih projekata, ipak suvereno nadzirao i vodio sve faze nastajanja enciklopedija. On nije bio samo utemeljitelj i direktor već i tekstopisac i redaktor. U EJ realizira i enciklopedijsku konceptualizaciju projekta: uspostavlja sistem ideja i spoznajnu rešetku na kojima će se EJ zasnivati. I sljedeći korak je njegov: izbor tematskoga kruga o kojemu će Enciklopedija govoriti. EJ obrađuje sve što je u vezi s jugoslavenskim prostorom i narodima koji žive na tom prostoru. Ta velika sinteza u kojoj će biti prikupljena »sva politička, kulturna i intelektualna svijest o našoj pojavi u prostoru i vremenu« nije autistička. Težnja za prevladavanjem lokalnosti enciklopedički je eksteriorizirana u nizu jedinica u kojima se obrađuju odnosi jugoslavenskih naroda s drugim narodima u svijetu, u nizu pojedinačnih biografija stranaca koji su se bavili jugoslavenskim narodima ili su važni za njihovu povijest. Za takav enciklopedički koncept, koji je nazvan »enciklopedijom nacionalnog tipa«, jer je obrađena sva građa vezana za prošlost i suvremenost svih naroda koji žive na određenom teritoriju, u više navrata je rečeno da je jedinstven i originalan. I sam K. je o tome govorio. Ne baš posve ispravno jer takav tip enciklopedija svjetska povijest enciklopedistike poznaje. Primjerice, od samog osnutka Zavoda njegovim redaktorima bio je na raspolaganju Jüdisches Lexicon u kojemu je na enciklopedički način izložena građa o Židovima i svemu što je u vezi s njima. Ali, vrlo velika mjera originalnosti, te hrabrosti i umješnosti s obzirom na dane povijesne uvjete, tom enciklopedijskom projektu ne mogu se zanijekati.

Među nevelikim brojem publiciranih dokumenata koji omogućuju da uočimo koliki je stvaran Krležin udjel u nastanku niza enciklopedija Leksikografskog zavoda, izdvajaju se važnošću Referat na Plenumu Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije 12. VI 1952 i s njime povezani Govor na drugoj sjednici Plenuma Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije 14. VI 1952 koji pokazuju da je K. izravno bio uključen u sve organizacijske razine izradbe projekta te da su njegovi bliski leksikografski suradnici možda ponekad bili i savjetnici, ali ipak uglavnom izvršitelji glavnouredničkih naloga.

U uvodnom dijelu Referata K. spominje sastanak republičkih redakcija EJ, održan u siječnju 1952, na kojemu je čitao uvodni referat O nekim problemima Enciklopedije, te rezimira ključne teze svoje vizije enciklopedistike. Pojavu EJ on drži jednim od najvažnijih preduvjeta za izgradnju kulturne svijesti jugoslavenskih naroda, oblikom konkretizacije parole o nužnosti jačanja vlastite kulture i nauke. Pri tome odlučno odbija misao, koju su nam drugi nametnuli po logici svojih interesa, kako smo »mi zemlja malena i zaostala«:

»Svijest o veličini naše kulturne prošlosti valja izgraditi na faktima, i pokazat će se da smo mi svijet rušen stoljećima i da smo mi vjekovima bili doista groblje, ali takvo na kome se život civilizacije zapravo nikada nije ugasio, ni jednog trena. (...) Istražujući elemente naše civilizacije kroz stoljeća, čovjek može mirno i objektivno zaključiti da se u mnogim slučajevima radi o imitaciji, o refleksima, od vremena na vrijeme u ingenioznoj simbiozi; ali da u našoj civilizaciji ima i takvih elemenata koji se mogu svrstati pod pojam idejnih i ideoloških anticipacija, koje bi se pod povoljnim okolnostima bile nesumnjivo razvile do metode ili do sistema ili do originalnih stvaralačkih elemenata vlastite civilizacije, da nije nestala pod nasiljem osvajača.« Dalje, K. rezolutno tvrdi da naša enciklopedija mora stajati »načelno na naučnoegzaktnom prikazu kulturnog, političkog i ekonomskog stanja fakata kod nas poklanjajući pažnju isključivo govoru činjenica i objašnjavajući logično samo ono što nam govore fakta«. Svjetonazorski i epistemološki determinira enciklopediju: »Dijalektička formula naše Enciklopedije ostat će materijalistička«. Najvažnijim poslom koji čeka pisce i redaktore Enciklopedije K. drži razobličavanje »dekorativnih mitova« koje je stvorila građanska historiografija. Također izriče i osnovno načelo na kojemu će se temeljiti suradnja: »Piscima (kao i ličnostima) odlučili smo da, pod vlastitim potpisom, ostavimo punu slobodu mišljenja i izražavanja, ukoliko se ono ne protivi osnovnim principima nacionalnog, republikanskog, federativnog jedinstva i socijalističkog naučnoegzaktnog principa u ispitivanju same enciklopedijske građe.«

Vrlo iscrpno Krležino izlaganje omogućuje da se prilično pouzdano rekonstruiraju organizacija i metodologija izradbe I. izdanja Jugoslavike. Najvažniji korak u početnoj fazi izradbe svake enciklopedije jest određivanje opće enciklopedičke koncepcije i sistematizacije građe. Jugoslavika je definirana prema toj koncepciji kao enciklopedija »nacionalnog tipa«, ali paralelno s njom planirano je i izdavanje niza stručnih enciklopedija (svaka od njih bila bi specijalizirana za određeno znanstveno područje), a sve bi one bile povezane zajedničkim indeksom i tvorile bi veliku enciklopediju (koja bi zasigurno obasizala nekoliko desetaka svezaka). Ta ambiciozna ideja o povezivanju svih enciklopedija Leksikografskog zavoda u cjelinu nije ostvarena, nije nikad načinjen jedinstven indeks, a vjerojatno bi se to povezivanje vrlo teško i ostvarilo jer se enciklopedije Leksikografskog zavoda prilično razlikuju po metodama enciklopedičke obradbe koje su u njima primijenjene. (Valja pripomenuti i da su te razlike umnogome opravdane; jednostavno - zahtjevi pojedinih znanstvenih disciplina diktirali su i razlike u principu enciklopedičke obradbe.) Pokretanje male opće enciklopedije vjerojatno je označilo i napuštanje početne koncepcije po kojoj je opća enciklopedija trebala nastati povezivanjem stručnih enciklopedija i Jugoslavike. Vrijedi spomenuti da K. ni poslije nije odustao od zamisli o pokretanju velike opće enciklopedije, koja bi imala dvadesetak svezaka, ali bi bila organizirana kao separatni projekt. No, ta njegova ideja nije realizirana.

Krležina analiza abecedarija Jugoslavike nudi izuzetno razrađen, detaljan uvid i u principe sistematizacije građe. Premda to K. izbjegava eksplicitno formulirati, u sistematizaciji građe koja se priprema za Jugoslaviku preklapaju se dva principa. Prvi je uže enciklopedički: građa je podijeljena na četrdeset struka (tako je bar K. naveo u svojem referatu, kasnije je očito došlo do povezivanja i objedinjavanja pojedinih struka pa ih je naposljetku bilo trideset osam). Na tu sistematizaciju K. je očito bio vrlo ponosan jer je često upozoravao kako je slične principe razdiobe po strukama Encyclopaedia Britanica uvela nakon EJ.

Drugi princip sistematizacije proistekao je iz jugoslavenskoga državnopravnog sistema. Redakcija EJ konstituirana je analogno federativnom uređenju Jugoslavije: uz Centralnu redakciju, u koju su ulazili urednici koji su reprezentirali republike, postojale su i republičke redakcije. U skladu s takvom strukturom uredništva osim podjele građe po znanstvenim područjima, sva građa bila je klasificirana u tri kategorije ovisno o tome u nadležnosti koje redakcije je izradba članka. K. u referatu navodi te tri kategorije:

»a) Materijal republičkih redakcija, koji obuhvaća sve pojmove (alfabetarske jedinice) izrazito vezane za život pojedine republike ili naroda koji žive u toj republici.

b) Materijal Centralne redakcije, u koji su ušli problemi, činjenice i osobe koje po svome značenju ili po svom utjecaju prelaze granice pojedinih naroda ili pojedinih republika, a to su pojmovi koji se odnose na Jugoslaviju kao cjelinu (...), (zatim pojmovi koji) prelaze granice jedne republike, odnosno jednog naroda, kao što su neke rijeke, krš, feudalizam, patarenstvo, etnografija, narodna književnost itd., i - na kraju - odnosi južnoslovjenskih naroda s inostranstvom, kao npr. njemačko-južnoslovjenski odnosi, bizantsko-južnoslovjenski odnosi, francusko-južnoslovjenski odnosi itd., itd.

c) Materijal prepušten na izbor republičkim redakcijama (RR) sastavljen je uglavnom od stranaca koji su podržavali značajnije veze s našim narodima i s našom zemljom kao naučni radnici, publicisti, političke ličnosti i sl.«

Posebno su pri tome važni članci koje K. naziva okvirnima (u II. izdanju Jugoslavike nazivani su kompleksnima), u kojima se obrađuje pojedina tema bitna za čitavu Jugoslaviju pa sve republičke redakcije prilažu priloge vezane za svoje područje, a potom se u Centralnoj redakciji ti prilozi usklađuju i opremaju zajedničkim uvodom.

Takav pristup obradbi (gdje se preklapaju dvije sistematizacije: »enciklopedička« i »federalna«) ponešto je oduljio rad (K. u referatu govori o zakašnjenju od godinu dana) jer je federalizacija redakcije podrazumijevala da će svaka republička redakcija načiniti zaseban abecedarij za svoje područje (a budući da se abecedariji rade po strukama, onda to znači da svaka redakcija predlaže četrdeset stručnih abecedarija). Potom se ti svi abecedariji u Centralnoj redakciji objedinjuju. Ali to objedinjavanje nije tako jednostavno, ne može se provesti mehanički. Treba ponajprije provesti temeljitu reviziju republičkih abecedarija tako da se provjeri da li su u svima primijenjeni isti kriteriji za uvrštavanje. A koliki je to posao svjedoče sljedeće Krležine riječi: »

Mi smo u Centralnoj redakciji nastojali da sav materijal republičkih redakcija sredimo, da izjednačimo nejednako tretiranje materijala i da na sumnjivim mjestima stavimo svoje primjedbe kako bi Plenum Centralne redakcije, odnosno njegove komisije, mogli stvar što bolje procijeniti i donijeti definitivnu odluku. Ne bih želio da se ovo shvati kao pohvala Centralnoj redakciji, ali u ova dva mjeseca, otkad su počeli intenzivnije pristizavati republički alfabetari, uložili smo vrlo mnogo truda da sav taj materijal sredimo i dovedemo u takvo stanje da ga možemo na sjednici Centralne redakcije uzeti u definitivno razmatranje. Trebalo je napisati preko 400 referata koji će služiti kao podloga za naše diskusije, a osim toga trebalo je izraditi novi opći alfabetar Enciklopedije Jugoslavije koji smo tako ažurirali da su čak u nj ušle i alfabetarske jedinice pojedinih alfabetara koji su nam došli prije dva dana. Opći alfabetar smo izradili po strukama, a da bi kod materije pridržane republičkim redakcijama mogli komparirati kako su pojedine alfabetarske jedinice tretirale republičke redakcije, izradili smo za sve stručne republičke alfabetare i poseban uporedni alfabetar po prostoru.«

K. zahtijeva da u izradbi enciklopedije sudjeluju znanstvenici iz svih republika i da bude nepristrano zastupljena građa vezana za baštinu svih naroda, a to omogućuje upravo federalna organizacija uredništva. Pri tome postoji još jedno važno načelo na kojemu se Jugoslavika temelji, načelo varijantne ravnopravnosti i tolerancije:

»Predlaže se da članci srpskih i hrvatskih pisaca uđu u Enciklopediju Jugoslavije onako kako su napisani (ne isključujući potrebne pravopisne i gramatičke ispravke).

Kod alfabetarskih jedinica, kod kojih je naslov drukčiji u hrvatskoj terminologiji, a drukčiji u srpskoj, treba postupati tako da se donese kao naslov onaj termin koji je prvi po abecednom redu.« Dalje K. semantički diferencira pridjeve: jugoslavenski, jugoslovenski, južnoslovjenski i južnoslovenski, koji su iznimno učestali u toj enciklopediji:

»Postavlja se pitanje upotrebe riječi jugoslavenski, jugoslovenski, južnoslovjenski i južnoslovenski. Molimo Plenum da, barem na kratko vrijeme, uzme ovu stvar u razmatranje. Mi od svoje strane preporučujemo upotrebu triju oblika ovog pridjeva, i to: jugoslavenski, južnoslovenski i južnoslovjenski, pa bi prema tome prijedlogu otpala upotreba oblika jugoslovenski. To predlažemo radi toga što će u Enciklopediji Jugoslavije biti potrebno lučiti pojmove koji pripadaju Jugoslaviji kao državi od pojmova koji pripadaju južnoslovjenskim narodima. Pravilan pridjev od Jugoslavija čini nam se da glasi jugoslavenski, pa bismo tako pisali Jugoslavenska Armija, jugoslavenska zastava, jugoslavenski konzulati, itd. Što pripada Južnim Slovjenima, držimo da bi se u ekavštini imalo izraziti oblikom južnoslovenski, i u ijekavštini južnoslovjenski.«

Pošto je eksplicirao načela na kojima se Jugoslavika temelji, K. u ovom referatu najprije analizira opća obilježja republičkih abecedarija. Po njegovu je sudu srpski abecedarij kritički postavljen, negdje čak i suviše, postavljeni su prilično strogi kriteriji za uvrštavanje biografija ličnosti te članaka o pojmovima vezanim za srpsku baštinu. Hrvatski je abecedarij hipertrofiran. K. to tumači željom hrvatske redakcije da ne ispusti ništa od onoga što je već obrađeno u prilično bogatoj tradiciji izdavanja edicija ovog tipa na tlu Hrvatske (Hrvatska enciklopedija, Znameniti Hrvati, Leksikon Minerva, Pedagogijski leksikon itd.). Stoga je Centralna redakcija bila primorana da u tom abecedariju provede ozbiljno stezanje. Stezanje je provedeno i u abecedariju redakcije Bosne i Hercegovine, a slovenska je pohvaljena zbog akribičnosti, ali i pokuđena zbog leksikonske »razdrobitve« jer je opća intencija Jugoslavike okupljanje građe u većim, sintetskim člancima. Zanimljivo je da su najviše pohvala dobile makedonska i crnogorska redakcija.

Završivši analizu republičkih abecedarija, K. je obrazložio primjedbe o stručnim abecedarijima; bavi se posebno pitanjima da li će arheološki materijal pojedinih naseljenih mjesta biti donesen pod njihovim današnjim imenom ili pak pod klasičnim imenom mjesta, načinom obradbe časopisa, da li će se posebno obrađivati filozofski aspekti djela pisaca koji se nisu filozofijom primarno bavili ali u njih ima elemenata filozofičnosti, do koje će se mjere ići u širinu pri obradbi iseljeničkoga kompleksa itd. Svi ti problemi stoje pred Centralnom redakcijom. K. navodi da je samo za tu sjednicu pripremljen elaborat koji obasiže više od pet stotina stranica te da bi Plenum Centralne redakcije, kad bi htio sve probleme kolektivno rješavati, morao zasjedati najmanje 15-20 dana. Stoga je predložio da se rad organizira u pet komisija. Popis tih komisija i članova omogućuje da se dobije uvid kakva je u ranoj fazi bila sistematizacija EJ po strukama i koji su bili ključni suradnici Krležini:

»I. Komisija za historijske i pravne nauke (Arheologija i prethistorija; Bibliotekarstvo i arhivi; Kulturna historija; Numizmatika; Povijest; Pravo; Tiskarstvo). Predloženo je da u toj komisiji rade drugovi: Babić, Ratko Đurović, Jovanović, Kos, Kostrenčić. Referent: Malinar.

II. Komisija za prirodne nauke (Matematika; Biologija; Fizika i kemija; Geologija; Meteorologija; Medicina i veterina). Članovi komisije: Butozan, Stanković i Štampar. Referent u ime Centralne redakcije: Andrija Štampar.

III. Komisija za ekonomiku (Energetika i elektrifikacija; Industrija; Iseljeništvo; Kućni obrt /zanatstvo/; Lov; Poljoprivreda; Pomorstvo; Promet; Ribarstvo; Rudarstvo; Socijalno osiguranje; Stočarstvo; Šumarstvo; Tehnika; Turizam; Zadrugarstvo; Financije). Članovi komisije: Belin, Čosić, Dedijer, Roller, Murko, Uvalić. Referent: Ivo Belin.

IV. Filozofijsko-umjetnička komisija (Filozofija; Časopisi i novine; Teatar; Književnost; Lingvistika; Muzika; Narodna umjetnost; Školstvo i znanstvene ustanove; Pedagogija). Članovi: Barac, Belić, Cankar, Čolaković, Kecmanović, Kermauner, Koneski, Njeguš, Polenaković, Ristić, Vidmar i Torbarina. Referent: Kruno Krstić.

V. Komisija za geografiju i etnografiju. Članovi komisije: Drobnjaković, Gavazzi, Melik, Oppitz, Orel, Roglić, Vujević. Referent: Oppitz.«

Potom K. donosi opširan izvještaj o radu komisija i konkretnim rješenjima pojedinih enciklopedičkih problema. Posebno izvještava i o radu na ilustrativnoj opremi EJ, što svjedoči da je K. u I. izdanju utrošio silnu energiju brinući se o svim pojedinostima funkcioniranja toga golemog enciklopedičkog stroja. Čak ako uzmemo u obzir mogućnost da K nije sam pisao sve dijelove tog referata, odn. da su mu u njihovoj pripremi pomogli pojedini suradnici, jasno je da je Krležin angažman u svim fazama izradbe EJ (a i drugih važnijih izdanja Leksikografskog zavoda), bio golem, čak je zadiranjem u detalje nadilazio dijapazon posla koji je predviđen standardnim ingerencijama glavnog urednika. S obzirom na to da je stvaranje enciklopedija po svojoj prirodi kolektivan posao, može se reći da je malo enciklopedija u svijetu tako snažno obojeno autorskom personalnošću glavnog urednika, sa svim dobrim i lošim stranama koje prisutnost takvog autorskog pečata donosi ediciji. Stoga svako cjelovito razmatranje Krležina autorskog opusa mora uzeti u obzir enciklopedije izradbu kojih je vodio, a osobito Enciklopediju Jugoslavije.

Uz Krležinu enciklopedičku djelatnost vezan je niz popratnih tekstova koji se mogu razvrstati u četiri skupine: prvu čine već spominjani eseji O nekim problemima Enciklopedije, Referat na Plenumu Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije 12. VI 1952. i Govor na drugoj sjednici Plenuma Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije 14. VI 1952; drugu skupinu čine Krležini enciklopedijski članci; treću redaktorske bilješke (koje ponekad dobivaju formu kraćih eseja); četvrtoj skupini pripadaju intervjui u kojima K. tumači društvenu ulogu EJ, komentira tok izradbe i ocjenjuje kvalitetu publiciranih svezaka. Neki istraživači Krležina opusa sve ove tekstove nazivaju marginalia lexicographica, međutim u samoga Krleže se ipak može primijetiti izdiferencirana uporaba dvaju termina: superordiniranog lexicographica, kao zbirnog naziva za sve četiri skupine tekstova, i subordiniranog marginalia lexicographica, kao naziva samo za treću skupinu tekstova, dakle za redaktorske bilješke, koje također zove i varijacijama.

Prva skupina tekstova, programatskih i konceptualnih eseja, već je iscrpno analizirana jer su u njima izložena i opća načela na kojima se temelji Krležin pristup enciklopedistici i pojedina pitanja vezana za izradbu EJ kao osnovno djelo Krležina enciklopedičkog opusa.

Bibliografija Krležinih djela pokazuje da je napisao samo pet cjelovitih enciklopedijskih tekstova, biografije A. Augustinčića, J. Broza-Tita, V. Čerine, K. Š. Gjalskoga i I. Meštrovića. Redaktorski komentari o nizu drugih enciklopedijskih jedinica bili su također integrirani u enciklopedijske tekstove, ali radi se o interpolaciji fragmenata tako da se ti tekstovi ne mogu u cjelini atribuirati Krleži.

Zašto se baš K. 50-ih godina poduhvatio da napiše tekst o J. Brozu za prvu knjigu tzv. male opće enciklopedije, preciznije Enciklopedije Leksikografskog zavoda Federativne Narodne Republike Jugoslavije? Vjerojatno je u to doba teško bilo naći profesionalnog historiografa koji bi se usudio napisati tekst o političaru koji je na vrhuncu moći; s druge strane, K. osjeća kako je baš on, kao direktor Leksikografskog zavoda, vrhunski književnik i osobni Brozov prijatelj, zapravo jedini adekvatan autor tog članka. Sve te činjenice očituju se u kompleksnosti strukture teksta o Brozu. Prvi dio teksta jest pisan analitički, u njemu se racionalnim enciklopedičkim diskursom izlažu najprije biografske činjenice a potom i analiziraju ključni elementi Brozove političke karijere (konsolidiranje KPJ 1937. kad dolazi na njezino čelo, priprema za ustanak, organiziranje ustanka i formiranje novih oblika vlasti u toku NOB-a, industrijalizacija zemlje, emancipiranje od staljinske linije u izgradnji socijalizma, uvođenje samoupravljanja, traženje vlastitog puta i u vanjskoj politici). Ton toga prvog dijela članka uspješno zaobilazi zamke apologetskog verbalizma, premda se može uputiti prigovor da K. previše ističe »teoretskopolitičku vrijednost« Brozovih tekstova, ali to je dug vremenu kad se smatralo da marksistički orijentiran političar mora svoju političku djelatnost temeljiti izravno na doktrinarno-ideologijskim načelima pa je i kod izrazito pragmatičnog političara, kakav je bio Broz, bilo nužno pokazati teorijsku fundiranost kako ne bi bila podcijenjena vrijednost njegove povijesne uloge. Uravnoteženost kompozicije i stila narušava završni dio članka u kojem je K. očito želio dati svojevrstan rezime s popisom svih Brozovih povijesnih zasluga, ali umjesto forme kratke leksikografske poente taj završetak je neprirodno ekspandiran, zasićen hiperboličnim, apologetskim konstrukcijama, na rubu ispraznog verbalizma. K. očito podliježe duhu vremena koji je oko Titove ličnosti stvorio kult karizmatskog vođe.

O I. Meštroviću i o K. Š. Gjalskom K. je prije II. svj. rata pisao u više navrata, uglavnom negativno. Enciklopedijski tekstovi objavljeni u EJ Krleži su poslužili da u enciklopedički objektivnom iskazu definitivno odredi svoje stavove o Meštroviću i Gjalskom, u formi koja će biti rasterećena od polemičke oštrine i pristranosti. I u ovim tekstovima K. se kritički distancira od političkih stavova spomenute dvojice hrvatskih umjetnika, osobito od Meštrovićeve faze podlijeganja vidovdanskom mitu, također i od njegova religiozno-mističkog poslanstva, a njegove memoare drži dokazom kako Meštrović »nije umio da se snađe u vremenu naše suvremene političke i društvene problematike«. Međutim, K. Meštrovića u enciklopedijskom tekstu definitivno prihvaća kao velikog umjetnika: »Umjetnička pojava Ivana Meštrovića ilustrira veoma uvjerljivo kako za procjenu vrijednosti umjetničkog djela nisu od pretežne važnosti ni religiozne ni političke ni estetske programatske teze ako je snaga umjetničke fantazije tako neposredno elementarna i ako je inspiracija ponijeta stvaralačkim temperamentom tako sugestivna, kao što je to bio slučaj kod I. Meštrovića. Osim umjetničkog, svako drugo (religiozno ili političko) tumačenje likovnog govora je isprazno; nevažna je prema tome, u slučaju vlastitog djela i sama subjektivna interpretacija umjetnika Meštrovića, kada on programatski u ulozi političkog propagandista ili vjerskog mislioca, objašnjava mističnu simboliku svojih kipova. Jer tamo gdje je Ivan Meštrović uspio da otkrije svoj unutarnji umjetnički lik, svaka riječ političke ili religiozne interpretacije pretvara se u retoriku«.

Ovaj citat pokazuje kako K. ni u enciklopedijskim tekstovima ne izbjegava polemički naboj, kao da mu je nužan protustav da bi mogao artikulirati svoju misao. Može se primijetiti, također, da je taj iskaz zapravo varijanta Krležinih misli iz Predgovora »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933) o tome kako istinski umjetnički čin nadrasta ideologijska određenja. Protiveći se Meštrovićevim političkim stavovima i u enciklopedijskom tekstu, K. najzad bez ikakve rezerve odaje puno priznanje Meštrovićevu umjetničkom geniju:

»Jasnoćom svoga izraza i bogatstvom svoje mašte Meštrović je kao anatom i kao pjesnički modelator ljepote ljudskog tijela svojom virtuoznošću pokazao kako izvanredno razvijen osjećaj plastike može da razastre izvanredno bogat raspon čiste ljepote u beskrajnim varijacijama i kako je pravo umjetničko nadahnuće uzvišeno iznad svih eksperimentalnih prolaznosti stila, mode ili bilo kakvih teorema o svrsi ili smislu umjetnosti.«

Krležini stavovi o Gjalskome nisu u tolikoj mjeri afirmativni, ali mu priznaje da, turgenjevljevski poetizirajući hrvatski feudalni život, zapravo »podiže zavjesu nad bezizlaznom bijedom besperspektivne hrvatske stvarnosti. Dublji smisao njegove poetske tajne skriva se više između redaka nego u samom tekstu: on izgovara stvari istinite, mračne i duboko tragične, on se kreće na rubu satire upravo u onim trenucima kad misli da idilično idealizuje, on u najhitnijim elementima svog romansijerskog djela golu, pauperizovanu, i zaostalu stvarnost razotkriva bez samilosti.«

Tim dvama tekstovima K. korigira pretjeranosti svojih ranih esejističkih i polemičkih napisa izričući o važnim ličnostima hrvatske novije kulturne povijesti izbalansirane sudove, koji pretendiraju na trajnost pa čak i konačnost.

Tekst o A. Augustinčiću pisan za EJ nastoji ocrtati toga hrvatskog umjetnika kao samosvojnu figuru u suvremenom kiparstvu; Augustinčić se opire utjecajima suvremenih kiparskih moda, a pokazuje sklonost više za »činkvečentističke manire nego za raznovrsne iluzionizme od Maillola i Despieaua do Picassa«. K. očito u Augustinčićevo nepodlijeganje aktualnim modama projicira vlastito poetičko načelo nepriklanjanja nijednome od aktualnih književnih pravaca; u tom činu očitava znak nesumnjive umjetničke kvalitete. Ovaj je članak pisan esejističkim stilom, s velikim otklonima od enciklopedičkog standarda, uz obilnu upotrebu metaforike (pa će za trenutak kad Augustinčić »ulazi u skulpturu«, neposredno nakon rata, reći da je »kod nas i u međunarodnim omjerima harala oluja, koja se još uvijek nije smirila«). Anaforičnim konstrukcijama, enumeracijama, inverzijama, predugim parataksama i hipotaksama (sve postupcima odviše stilski markiranima), K. postiže afektivnu obojenost teksta koja nije u skladu sa zahtjevima enciklopedičkog diskursa: »Ni motivi literarni, ni simbolistički, ni političko frazerstvo, ni arhaističke stilizacije naše umjetnosti tog perioda nisu Augustinčića uznemirile niti ponijele do nekog programatskog stava da bi progovorio sa scene namještenom retorikom i povišenim glasom.«

Zašto se K. odlučuje da sam napiše enciklopedijski tekst o V. Čerini (objavljen u EJ)? Čerina je njegov stari znanac, još iz Kraljevske velike gornjogradske gimnazije u Zagrebu, a 1914. nakon sarajevskog atentata s Čerinom vodi »duge, noćne dijaloge«; odnos prema Čerininu jugoslavenstvu u to doba nije jednoznačan, ono ga privlači ali mu se ne želi posve prepustiti poput Čerine, pogotovo ne želi prihvatiti jugoslavenstvo u osnovi kojega bi bio vidovdanski mit. Enciklopedijski članak o Čerini prigoda je za definitivnu ocjenu Čerine i njegovih ideja, za Krležu vjerojatno i intimno određivanje prema jednom dijelu svoje prošlosti. On priznaje, očito iz pozicije neposrednog svjedoka, pa i sudionika, da je Čerina »nejunačkom vremenu usprkos, progovorio u ime omladine o političkom i kulturnom jedinstvu južnoslavenskih naroda«, ali također konstatira da »već iz poratne perspektive, na temelju tragičnog iskustva Prvoga svjetskog rata, pamfleti Vladimira Čerine nisu izdržali kritičke ocjene poratnih pokoljenja.« Premda nije lišen oznaka osebujnosti Krležina autorskog stila, članak je u osnovi dobro izbalansiran, informativan, a Krležin afektivni odnos prema Čerini nije prejako eksponiran već je dan enciklopedički decentno.

Iz korpusa marginalia lexicographica objavljen je samo manji dio komentara i bilješki nastalih uz enciklopedičke tekstove drugih autora (većinu tekstova K. je oporučno pohranio na 20 godina u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci). Ipak, već prilično rano, uviđajući kako dio redaktorskih zapisa ima samostalnu vrijednost, a vjerojatno i da bi demonstrirao pred javnošću potpun dijapazon svoje erudicije, K. publicira neke svoje zapise »na marginama enciklopedije« ili »varijacije« (kako ih 50-ih godina češće naziva). God. 1959. publiciran je temeljni dio tih zapisa i to u trima cjelinama. U Republici br. 2-3. pojavljuje se tekst 99 varijacija na razne teme koji obuhvaća sljedeće zapise: Fraze o Faure-u. - Lullyeva muzika (Apoteoze .../ Muzika stvara francuski dramatski izraz /Čuvar etikete). - Velikani muzike. - Muzika traži komentare. - Muzika traži pjesničku riječ. - Klasici danas. - Muzička fraza. - Muzička fraza podređena je modi. - Oduhovljenje suvremene muzike. - Muzika postaje apstraktna. - Stravinski. - Mistika suvremene muzike. - Muzikologija i metoda zdravoga razuma. - Drugo carstvo kao idila. - César Franck (»Panis angelicus« Césara Francka / Klasik / Mistik / Erotik / Organist). -Liszt (Madžarski kompozitor / Konvertit / Životni put / Kompozitor / Pijanist / Impresionist). - Barokna muzika kod nas. - Muzika i književnost u XVII. stoljeću. - Ilirizam i muzika. - Berlioz (Stilist u stilu vremena / Iz wagnerijanske perspektive / Dijete julske revolucije / Djelo). - Romantizam (Romantizam... / Titanizam i Weltschmerz / Antiteza klasicizmu). - Beethoven (Beethovenska muzika nije apsolutna / Beethoven je dijete svoga vremena / Ljudska mjera veličine / Fraziranje / Borba s klasicizmom / Melodija kao ideal / Bach i Beethoven u slici). - Bruckner (Brucknerova političko-muzikološka enigma / Brucknerova religioznost). - Retorika oko muzike. - Brahms. - Libretisti Karmene. - Bach. - Hindemith (Rođen 1895.../ Teorijski sistem / Fauvizam u muzici). - Barótk (Kao što se dogodilo... / Pobjeda sinkope). - Händel (Oratorij / Portrait). - Courbet. - Manet (Srušena barikada / Eksplozija granate kao subjektivni slikarski odraz objektivne eksplozije). - Poezija može postati i vjerom. - Izraz ili odraz. - Dar opažanja. - Ljepote pretvaraju se u politiku. - Jabuke. - Van Gogh. - Mozart. - Pollaiolo - Bouguereau. - Fromentin.- Raspon između misli i oblika. - Prazne riječi.- Pisati o slikarstvu nije reportaža. - O ljudskim elementima. - Chopin. - Skalpel. - Šta je umjetnost. - Najviši usponi. - Veličina artističke pojave. - Uloga temperamenta. - Arrangement. - Preocjenjivanje vrijednosti. - Relativnost kriterija. - Doktrine i teorije. - Nepriznati geniji i furije. - Slikarstvo nije izolovana pojava. - Cézanne. - Medievalna varijacija. - Busoni-Kandinski. - Estetika II. internacionale. - Gerasimovština. - Raščovječenje. - Gericault. - Braque. - Staromodni slikarski recepti. - Matisse i Matisseovci. - Svrha slikarstva. - Slikarstvo danas. - Matisseizam.

Zatim u Mogućnostima (1959, 4) objavljuje Varijacije na razne teme koje obuhvaćaju zapise: Bordeaux. - Barrès. - Francuski kampanilizam. - Tendencija i perspektive. - Ekspresionizam (Strah pred objektom / Protupojam impresionizma / Ekspresionizam nije početak / Politika / Dramatizacija socijalnih kontrasta / Lenjinistički »šturm i drang« u evropskoj umjetnosti 1917-18 / Njemačke krijesnice / Hijeroglifi mehanizirane stvarnosti /Van Gogh / Nervoza izraza). - Romualdo Guarna ili Beauson. - Andrassy Gyula. - Paradoksi oko antologija. - Pacta conventa. - Cavour. - Dorotić Andrija. - Manirizam. - Zetski kralj Bodin. - Domagoj. - Dominikanci kod nas. - Balšići. - Dioklecijanova palača (Orbis romanus / Carska grobnica / Između Antike i Srednjeg vijeka / Pozornica bez kulisa / Posmrtne carske počasti / Gurlitzova hipoteza). - Čika. - Branimir.

U Republici (1959, 7-8) objavljen je tekst 133 varijacije na razne teme koji obuhvaća abecednim poretkom razvrstane zapise: A: Agramerska njemačka štampa. -Amiko Drugi, grof Giovinazza. -Anjou. -Atentati. - Atila. - B: »Balkan«. - Baraković Juraj. - Baranjska republika. - Beccadelli Lodovico. - Boroević Svetozar. - Bučić Mihajlo. - Brezovački Tito. - C: Cankov Aleksandar. - Čovjek (U diluvijalnoj noći / Pjesnik u čovjeku / Čovjek, sovjetski / Samoća i žalost, strah i glad / U mišjoj rupi / Ljudska koža je prozirna / U očima bližnjega / U mraku / Ni u snu nije ono što jeste / Pod Orionom i Plejadama / Klečanje pred bogom, zlatom i strojevima / Pneuma i Prajapati kao formule ljudske svijesti / Majmun u čovjeku 1918 / Oksigen / Mizerija i grand seigneur / Pobuna protiv stvarnosti 1917 / Prajapati / Smionost oslobođenja / Kriva dresura / Glumimo ljude / Sloboda / Razvoj / Na početku puta / Prašuma u nama / Stvorio je sve / Beštija / Što je to biti čovjek? / Jablan / Feuerbachovski fetišizam / Dim i prikaza u oblacima). - D: Davorije. - Dominis Marko Antonije. - Dragišić Juraj. - Dž: Dživo Bona. - E: Evropa (Godina 1942) Pijana vožnja bez smjera / Moneta jedina mjera / Godina 1948 bila je trenutak / Analogija s propadanjem Antike / Kontrasti / U Evropi je dosadno / Razdiru je furije / U predvečerje Trećeg svjetskog rata / Socijalni ekstremi / Kult pasje smrti / Hiljadugodišnja opsada / Defileji / Gospodarica kolonija / U menažeriji / Bijeda od standarda / Deformacija čovjeka / Dječji bubanj / Plač za prošlošću / Breughelova aktuelnost / Militarizam / Na kraju puta / Politička vješala / Kanibalska metafizika / Romantičan san o tropskim zemljama / Defileji smrti / Pad u status quo ante bellum, 1914—18 / Zemlja ratova / Istok-zapad / Evropa boluje ravno jedno stoljeće / Majmunski naivna / Likvidacija feuduma / Propadanje / Kaos u intelektualnim oblastima / Evropa-Azija / Topovi kao ultima ratio / Bonapartizam / Besmisao obilja / San o zemlji Tipperary / Versailleska cezaromanija / Evropa vjeruje u Boga / Novo u 1916 / Evropljanin budućnosti / Evropocentricitet / Politika planskih katastrofa / Radio-propaganda / Superiornost zapadnoevropskog duha / Katekizam evropske reakcije / Evropski grobari). - H: Hrvatski bidermajer. - J. Jozefinizam. - K: Kant Immanuel (Iz naše »domaće« perspektive / Stilist / Jasno i nejasno / Jakobinac / Rezignacija / Srednji vijek / Aprioritet / Horizonti / O bogu / Sinteza / Luđak u ludnici / Vjera u pobjedu dobrote, pameti i poštenja / Kantovci i neokantovci). - Kardinal Pietro Bembo. - Kolonat ili proselytizam. - N: Nicollò dell' Arca. - Nietzsche Friedrich (Voltaireovac / Bayreuth je snobizam / Negator konvencionalnih laži / Nadčovjek / Dostojanstvo ličnosti / Apologija velikom imenu / Učitelj / Nietzsche i Dostojevski / O mizeriji nacionalne svijesti / O J. S. Bachu / Bezbožnik). - S: Schopenhauer Arthur (Negator katedarske filozofije / Preteča Nietzscheov / Kompromitiran od strane naših secesionista / Čovjek-rentijer / Stilist / Negator Kantovih kategorija / Borac protiv naučne tartufferije / Voluntarizam je materijalistička zamisao / Empirik-materijalist). - Shakespeare William (O vojskovođama / Šekspirski motivi 1942 / Trajna književna formula / Shakespeare-Erazmo).

Međutim, te se tri cjeline poslije raspadaju i pojedini njihovi segmenti bivaju ukomponirani u nove zbirne tekstove ili se pak pojavljuju kao samostalni eseji. Tako se zapisi o glazbenicima i glazbi u knjizi Eseji II (Zagreb 1962) pojavljuju ukomponirani u tekst Varijacije na muzičke teme, a likovne teme te opća razmatranja o estetici pojavljuju se u tekstu Varijacije na temu o umjetničkom stvaranju u knjizi Eseji VI (Zagreb 1967), a u sarajevskom izdanju sabranih djela u knjizi Evropa danas (1979). Većina zapisa iz teksta 133 varijacije na razne teme pojavit će se ukomponirana u novu cjelinu pod nazivom Iz hrvatske kulturne historije u knjigama Eseji III (Zagreb 1963) i Historijske teme (Sarajevo 1985). Pojedine varijacije iz tekstova objavljenih 1959. osamostaljuju se u zasebnim esejima (npr. Manet, Matisse i Matisseovci i Matisseizam prerastaju u zasebne eseje koji dobivaju naslove Manetova barikada i Matisse; slično se osamostaljuje i varijacija Bordeaux u esej pod naslovom Henri Bordeaux; varijacije Barres, Francuski kampanilizam i Tendencije i perspektive urastaju u esej Barbusse-Barres, paralela; osamostaljuje se i varijacija Ekspresionizam; svi ti eseji ulaze potom u knjigu Eseji II (Zagreb 1962).

Korpus objavljenih varijacija neprekidno će se povećavati, osobito u povodu publiciranja knjige 99 varijacija (Beograd 1972) u kojoj je M. Lončar izabrao, redaktorski obradio te predgovorom popratio Krležine leksikografske zapise, te Panorame pogleda, pojava i pojmova, I-V (Sarajevo 1975; II. izdanje 1982) gdje se kao redaktor pojavljuje A. Malinar. Korpus objavljenih varijacija proširuje se pojavom Čengićevih zapisa S Krležom iz dana u dan, I-IV (Zagreb 1985) i S Krležom iz dana u dan. Post mortem, I-II (Sarajevo-Zagreb 1990). Veći broj Krležinih redaktorskih zapisa donosi i J. Šentija u tekstu Krležine uredničke i recenzentske intervencije u Općoj enciklopediji.

O vrijednosti čitavoga korpusa marginalia lexicographic a sudovi krležologa nisu ujednačeni. M. Lončar posebno ističe polemički potencijal Krležinih leksikografskih varijacija: »Krleža u njima iznosi svoje otpore, gradi svoje dijagonale u dubinu prošlosti kroz naslage historijskih mitova i zabluda, do pokazatelja na osnovi kojih komponira vlastitu viziju i istinu. Ovi Krležini eseji i zapisi znače prije svega kritičku procjenu ustaljenih (ne)istina, reviziju službene historiografije, demistifikaciju povijesti. Suprotstavljanje je izrazito polemički iskazano, i nije pretjerano ove tekstove nazvati novim Mojim obračunom s njima. Nijedno Krležino djelo poslije te knjige iz 1932. i Dijalektičkog antibarbarusa iz 1939. ne posjeduje takav kritičko-polemički arsenal kao zbir marginalija Iz hrvatske kulturne historije. Svi poznati elementi njegova kritičkog registra ovdje su oživjeli, ponovo demonstrirani na djelu. Kritika i persiflaža idejne i političke izokrenutosti historijske istine odnosi se, dakako, prije svega na historiografiju i njene metode i protagoniste - Ćorovića, Stanojevića, Klaića, Šišića, Smičiklasa, Baradu, Lukasa i druge, što su povijest tendenciozno tumačili prema sopstvenim ideološkim, nacionalnim ili religioznim nazorima ili pak u skladu s vladajućom političkom konjunkturom.« (M. Lončar, Encyklopaedia Krležiana ili književni nemir erudicije)

Za varijacije i eseje posvećene temi umjetničkog stvaranja Lončar će ustvrditi kako je njihova vrijednost takva da se bez tih tekstova ubuduće neće moći poduzeti niti jedno ozbiljnije razmatranje Krležinih shvaćanja i vrednovanja umjetnosti te da oni bitno dopunjuju Krležinu eksplicitnu poetiku »pridonoseći značajne prinose teorijskoj razini kritike i cjelovitosti estetike Miroslava Krleže«.

S. Lasić će se takvoj interpretaciji korpusa marginalia lexicographica suprotstaviti: »Doista, Krleža u tim varijacijama i meditacijama bezobzirno izriče svoje misli, polemički se određuje prema bitnim pojavama i datumima hrvatske političke i kulturne prošlosti. On slijedi svoju viziju sudbine hrvatskog naroda koju je prvi put onako radikalno izrekao u ,Hrvatskoj književnoj laži‛ 1919. Ta je vizija, međutim, puna kontradikcija kao što je Krležin razvoj, uostalom, pun sudara i kontradiktornih zaokreta. To ovdje nije važno. Važno je da su stavovi i misli u ,99 varijacija‛ izrečeni krajnje grubo, to jest polemički odrješito. Ali to nije nikakav ,Moj obračun s njima‛. Nije to bio ni 1972. a ni u godinama kad su te varijacije bile objavljene po časopisima. (...) To su duge polemičke negacije i tirade, pune proizvoljnosti i krajnje samovoljnih procjena, nemilosrdno opovrgavanje pojava, lica i stvari oko njega te sve pršti od lomova i buke. Krležino je pravo da tako piše i tako misli. Ali to nije nikakav ,Moj obračun s njima‛. Da bi bio ,Moj obračun s njima‛, oni (ili njihovi zastupnici i nastavljači) trebali bi da budu prisutni i da Krleži odgovore. Umjesto toga Krleži je odgovorila šutnja. Njegove su riječi pale u vakuum i ostale bez odjeka. Naš kulturni i intelektualni krug ih više nije čuo ili ih više nije uzimao ozbiljno. To je Krležin najveći poraz u poslijeratnom razdoblju: ostao je bez sugovornika i njegov je polemički govor padao u gluhe uši jer je i posve prirodno da je padao u gluhe uši kad se s tim riječima nije moglo razgovarati nego su se mogle samo slušati«. (S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada)

Premda naizgled suprotstavljene, obje ocjene Krležinih marginalia lexicographica u osnovi su točne. Lončar je u pravu utoliko što K. doista revidira historiografske stavove (ali ne stavove službene historiografije, jer sam K. stvara Enciklopedijom Jugoslavije novi historiografski kanon, novu oficijelnu historiografiju). Krležini stavovi jesu polemički zaoštreni, a Krležina estetička razmatranja u Varijacijama na temu o umjetničkom stvaranju doista bitno dopunjuju Krležine poetičke nazore izložene u tekstovima iz međuratnog razdoblja. Lasić zapravo samo upozorava na promjenu društvene pozicije koja Krležinoj polemičkoj gesti pridaje posve druga svojstva nego što je imala u razdoblju između dva svjetska rata: K. više ne istupa kao nezavisan pojedinac, već reprezentira oficijelnu znanstvenu i kulturnu paradigmu, stoga oštrina njegovih sudova i netrpeljivost prema pojedinim osobama i pojavama ima potpuno drukčije konzekvence. Krležino suvereno kretanje od jedne do druge enciklopedijske teme zadivljuje čitatelja dijapazonom erudicije, ali istodobno Krležinu lakoću izricanja sudova, definitivnog presuđivanja kad su posrijedi kompleksni problemi o kojima postoji bogata literatura, doživljava kao oblik bahatosti, a ponekad i pretenciozne neumjerenosti.

K. enciklopedijskim temama pristupa ostrašćeno, također se afektivnost očituje i u njegovu odnosu prema autorima koji obrađuju pojedine teme, stoga su ovi Krležini leksikografski zapisi izrazito emocionalno obojeni, što je potpuno u neskladu s depersonaliziranom, bestrasnom formom enciklopedičkog diskursa. Ta ostrašćenost dovodi Krležu i do kontradiktornih iskaza: u nizu zapisa o modernom, osobito apstraktnom slikarstvu izricat će vrlo oštre osude na račun pomodnosti, ispraznosti, frivolnosti moderne umjetnosti, ali će istodobno (npr. u zapisu o Matisseu) pokazivati i visok stupanj afiniteta prema fenomenima moderne umjetnosti; suprostavljajući se starim historiografskim mitovima sam će stvarati nove (npr. bogumilski kompleks); analizirajući pojam književne vrijednosti i veličine inzistira na originalnosti i nepripadanju nikakvim skupnim poetikama, a svaka njegova ocjena umjetnika koje uvažava prepuna je komparacija kojima upućuje na srodnost postupka i psihokarakternih crta umjetnika; pisat će u Varijacijama na temu o umjetničkom stvaranju protiv tumačenja umjetničkih djela jer su komentari uvijek inferiorni djelima, a na drugom mjestu u istoj tekstualnoj cjelini ustvrdit će da bez doktrina i teorije nema i nije bilo umjetnosti, te da likovne i poetske teorije nisu manje važne od samih umjetničkih djela. Ipak, unatoč tome fragmentarnom, pa i kapricioznom, prije umjetnički ostrašćenom nego znanstveno racionalnom iskazivanju sudova, u tekstovima u korpusu marginalia lexicographica mogu se očitati i specifične Krležine kvalitete pa i idejne konstante. Krležina erudicija, premda specijalisti za pojedina područja u njoj mogu pronaći slaba mjesta, doista je iznimno široka. Njegova estetička razmatranja pokazuju da on inzistira na autonomiji umjetnosti u odnosu na sferu ideologije; ideologija ne može pripomoći umjetničkoj vrijednosti djela premda ne smije nikad biti zanemaren socijalni kontekst u kojem djelo nastaje - bitna je Krležina postavka, a s obzirom na njegov utjecaj na formiranje službene kulturne paradigme 50-ih godina, takav stav nesumnjivo je utjecao na relativno veliku slobodu umjetničkog izražavanja koja je realizirana već tih godina. Krležin negativan odnos prema apstraktnoj umjetnosti i glazbenoj avangardi nikad nije imao direktivne pretenzije; dapače - svojim pisanjem o tim fenomenima (premda kritički intoniranim) on je pokazao da suvremene tokove prati, poznaje pa čak i razumije bolje od mnogih pobornika avangardne umjetnosti. Njegov otpor prema avangardi potječe prije svega od činjenice da avangardna umjetnost, baveći se primarno vlastitom formom, često potiskuje u drugi plan kognitivni i etički aspekt umjetničkog djela, a K. osobno ne prihvaća umjetnost lišenu te dimenzije. Također, i Krležino ironiziranje instrumentaliziranja povijesti u skladu s aktualnim političkim ciljevima (u zapisima o Bodinu, Balšićima, Domagoju) ima trajnu, ne samo umjetničku vrijednost.

K. je izbjegavao davati intervjue, o vlastitom književnom radu vrlo je rijetko razgovarao s novinarima, međutim kao direktor Leksikografskog zavoda smatrao je svojom dužnošću redovito informiranje javnosti o toku izradbe EJ i drugih zavodskih edicija (–> INTERVJUI). O enciklopedičkim djelima K. govori opširnije u intervjuima: Enciklopedijska izdanja - značajan prilog jugoslavenskoj kulturi (Borba,31. I. 1954); Enciklopedija Jugoslavije - originalno i jedinstveno djelo (Politika, 31. I. 1954); Prošlost i sadašnjost naših naroda u sveskama Enciklopedije (Oslobođenje, 1-3. I. 1956); Objasniti dugotrajni nokturno naše historijske prošlosti jedna je od osnovnih teza Enciklopedije (Borba, 29. i 30. XI. i 1. XII. 1957); Bogat program u idućoj godini (Borba, 1-3. I. 1958); Narodi se često ne vole jer se ne poznaju (Politika, 1-3. I. 1965); Socijalizam nije program već historija koja se ostvaruje (Politika, 1. i 2. I. 1967).

U intervjuima danima u ranoj fazi rada Leksikografskog zavoda i izradbe Jugoslavike K. opširno tumači tehničke detalje funkcioniranja Zavoda i unutarnjeg ustroja EJ, ali se također osvrće i na bogatu tradiciju hrvatske leksikografije jer se očito osjeća nasljedovateljem te baštine; govori i o drugim edicijama koje Zavod pokreće (Pomorska enciklopedija, Bibliografija članaka, rasprava i književnih priloga, Opća enciklopedija i spektar stručnih enciklopedija). God. 1958. ne govori samo o planovima, već rekapitulira dotadašnju produkciju zadovoljno spominjući iznimno visoku nakladu enciklopedijskih izdanja. Također najavljuje i niz novih izdanja. U razgovoru sa zagrebačkim dopisnikom Politike, V. Ostojićem, 1967. već je u prigodi da iz šesnaestogodišnje distance omjeri realizirani enciklopedički opus u odnosu na programatske proklamacije s početka 50-ih godina. K. još uvijek ne odustaje od početnog koncepta EJ kao enciklopedije koja će provesti »naučnu reviziju mnogobrojnih mutnih pojmova i krivih vrijednosti, premda se tome pružaju permanentni otpori«; na kraju razgovora novinar donosi brojke (ukupno predviđenih 67 knjiga različitih enciklopedijskih izdanja, ukupna naklada 1 533 000 svezaka) te planove za nove edicije. Podaci koje je novinar dobio od Krleže ili njegovih suradnika svjedoče o Krležinu osjećaju ponosa i uvjerenju da golema intelektualna energija proteklih godina nije ulagana uzalud.

LIT.: M. Lončar, Encyklopaedia Krležiana ili književni nemir erudicije, predgovor u knj. u M. Krleža, 99 varijacija, Beograd 1972; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; I. Cecić, Miroslav Krleža je stvarao našu povijest, Oko, 7. 1. 1982; isti, Eruditsko-enciklopedijski kompleks u opusu Miroslava Krleže, Sveske, 1985, 10; S. Vereš, Krleža enciklopedist, Radovi Leksikografskog Zavoda »Miroslav Krleža«, 1991, 1; J. Šentija, Krležine uredničke i recenzentske intervencije u Općoj enciklopediji, ibid.; V. Visković, Enciklopedizam Miroslava Krleže, ibid.