Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

IZLOŽBA SREDNJOVJEKOVNE UMJETNOSTI NARODA JUGOSLAVIJE, s Krležinim predgovorom u katalogu, održana je u Parizu 1950 (L’art medieval yougoslave, Palais de Chaillot, 9. III - 22. V. 1950) i u Zagrebu 1951 (Umjetnički paviljon, 11. III - 30. IV). Krleža je nadzirao pripremne radove, a bio je i član Počasnog odbora u kojem su bili predstavnici znanstvenih i kulturnih ustanova: A. Štampar, A. Belić, F. Ramovš (predsjednici JAZU, SANU, SAZU), M. Detoni, S. Stojanović, A. G. Kos (rektori akademija likovnih umjetnosti iz Zagreba, Beograda i Ljubljane), D. Koco (prof. Univerziteta u Skoplju), S. Stanković (predsjednik Savjeta akademija), B. Jakac (predsjednik Saveza likovnih umjetnika) i I. Andrić (predsjednik Saveza književnika). Izložbu je postavio i umjetnički opremio slikar Lj. Babić, a u pripremnim radovima sudjelovalo je više od stotinu likovnih stručnjaka. Osim predgovora K. je napisao i esej Povodom izložbe jugoslavenskog srednjovjekovnog slikarstva i plastike u Parizu 1950 godine s namjenom da bude »ductus generalis pariške izložbe«, a objavio ga je u Republici (1950, 6) i u časopisu Jugoslavija (1950, zima). Zamišljen kao »plaidoyer pro domo«, pred Evropom, pruža obilje kulturno-povijesnih podataka za razdoblje od VIII. do XVI. st. u kojem su nastajali izloženi spomenici. Predgovor kataloga Izložbe srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije osvrt je na razvitak srednjovjekovnog slikarstva, osobito fresaka bizantskog stila, kiparstva (pleterna ornamentika, stećci) i arhitekture (kupole na trompama malih dalmatinskih crkava, romaničke bazilike i gotičke katedrale), uz osnovne podatke o koncepciji izložbe, njezinoj namjeni i najistaknutijim spomenicima i umjetnicima (Izdavački zavod JAZU, 1951). Tekst predgovora bio je objavljen u časopisu Umetnost (1950, 2) i u publikaciji Jugoslavija (1950, jesen) s naslovom Izložba jugoslavenskog srednjovjekovnog slikarstva i plastike, a pod naslovom Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije objavljen je, u promijenjenu obliku, u knjizi Eseji V (Zagreb 1966). Umjetnička građa (kopije fresaka, odljevi plastike i originalni izlošci: ikone, glagoljski i ćirilični rukopisi i drugi povijesni dokumenti) bila je raspoređena (prema izložbi u Zagrebu) u odjele i dvorane: I, hrvatska umjetnost; II, makedonska umjetnost; III, bogumilska umjetnost; IV i V, srpska umjetnost; VI, slovenska umjetnost, sa stručnom obradom u katalogu. Za Krležu je to panorama sastavljena od fragmenata jedne civilizacije nestale u vrtlogu mnogobrojnih ratova od XIV. do XX. st. Ističe njezine osnovne komponente: srpsko-makedonsku do quatrocenta, jadransku (starohrvatsku) od zadarskog Donata do Jurja Dalmatinca, bogumilsku do sloma Bosne (1463) i slovenačko-alpsko-gotičku fazu. Primjećuje povezanost karolinških, lombardijsko-ravenatskih, romaničkih i bizantskih elemenata (na slikama, sarkofazima i portalima) koji govore o prostoru kojim smo bili okruženi u vremenu naše srednjovjekovne prošlosti. Ističe najistaknutije spomenike (sv. Donata, Buvinine vratnice u Splitu, Radovanov portal u Trogiru, bogumilsku plastiku, Studenicu, Dečane, freske Svete Sofije u Ohridu, Nerezima, Sopoćanima, Mileševi i dr.) koji su dokaz »kako nema gotovo ni jedne varijacije zapadnoevropskog mediteranskog ili bizantskog arhitektonskog ili slikarskog stila koji se ne bi odrazio na takav način da su naši arhitekti, slikari i kipari artističku problematiku svoga vremena svladavali ne samo epigonski ili eklektički nego i stvaralački individualno«. Ograđujući se od samodopadne apologije naše prošlosti, K. kaže da nema razloga zbog kojih ne bismo mogli upotrijebiti te dragocjene artističke dokumente »kao dokaz za stvaralačku i umjetničku nadarenost našega svijeta, koji je djelovao u prilikama veoma teškim i politički kompliciranim, a po snagama koje su nas poricale, svakako neprikladnim za stvaranje likovne civilizacije«. Istina je da su od vremena naše egzistencije na Balkanu nestale mnoge civilizacije, a ova suvremena, »slovjenska« samo je dijalektički pendent »čitavome nizu srednjovjekovnih anticipacija, staroslovjenske, glagoljaške, ćirilometodijanske borbe za ravnopravnost narodnosti i jezika u crkvenoj hijerarhiji grčko-latinskoj već u IX stoljeću«. Posebno poglavlje u predgovoru namjenjuje umjetnosti stećaka, koju on naziva bogumilskom. Za njihove stvaraoce, koji su živjeli u izolaciji bosanskih planinskih šuma, kaže: »Slobodni od svake artističke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način, i oni su u tom bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja.« Njihovo stvaralačko područje nije još dovoljno poznato, kao i njihova bogumilska kozmogonija. I dok su oko tih spomenika trajale neohelenističke varijacije duocentističkog slikarstva po pravoslavnim zadužbinama, gradile se romaničke bazilike i gotičke katedrale »od Poreča i Zagreba do Raba i Zadra, a romanika prodirala od Trogira i Kotora do Vardara i Morave«, ovdje u tim planinskim visovima traje kult ljepote za koju se ne bi moglo reći da je import iz zapadnjačkih ili bizantskih sfera duha. Ta vrsta estetske autarkije ostavila je obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u obliku bosanskoga krova ili nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda sa čudesnim reljefima. Poetizirajući »bogumilske mramorove« opisuje ih u rafiniranoj igri svjetlosti, a prikazane jahače, obasjane mjesečinom, kao dematerijalizirane pojave tihoga i zaboravljenog sna. Posebno poglavlje posvećuje i freskama »koje su samo jedan dio našeg srednjovjekovnog slikarstva na prostoru od Alpa preko Istre do Srbije i Makedonije«. Za primjere o ocjenama tih fresaka (u Ohridu, Nerezima, Sopoćanima, Mileševi i Studenici) spominje mišljenje Jirečeka, »jednog od najboljih poznavalaca južnoslovjenskog srednjeg vijeka, koji je spram ovog slikarstva bio amuzičan« te Kondakova i njegova vremena, »kada se o ovim freskama govorilo, uglavnom, u superlativima«. Primjećuje također da se nakon francuskih istraživača, koji su na njima otkrili impresionističke elemente »u estetsku ocjenu unose elementi Rousseauovog pučkog realizma ili Braqueove, Van Goghove, Picassove ili Matisseove (fovističke) palete«. Sugerira svestrano istraživanje svih likovnih elemenata toga slikarstva što je »u sretnoj inspiraciji prevladalo (bizantsku) maniru«. Žaleći za slikarskim ličnostima »koje su nestale u vrtlogu stoljeća u potpunom anonimitetu« ističe magistralan lik Majstora iz Sopoćana ne samo zbog njegove palete već i zbog bogatstva figuralnih kompozicija. Na kraju predgovora kaže: »Južnoslovjenska srednjovjekovna civilizacija propala je u ciklusu ratova, da bi zapadna Evropa mogla da živi i harmonično stvara umjetnička djela, bez kojih bi historija čovječanstva ostala nezamisliva. Da su kod toga posla sudjelovali i naši umjetnici, jedan od skromnih dokaza jeste i ova Izložba.« Izložba je imala velik odjek ne samo u Parizu i Francuskoj nego i u evropskim razmjerima. Priznanja za radove koji su omogućili parišku izložbu potakla su Krležu da utemelji (1950) i organizira ustanovu (Leksikografski zavod) koja će kontinuirano istraživati, enciklopedički obrađivati i objavljivati sva važnija dostignuća iz naše kulture, znanosti i umjetnosti.

M. Pet.