Putopisi

traži dalje ...

PUTOPISI. Krleža je napisao tridesetak tekstova što ih, prema autorovu razumijevanju vrste i njihovim generičkim obilježjima, možemo smatrati putopisima. Putopis je književna vrsta tematski oblikovana vjerodostojnim putovanjem subjekta diskurza (putopisca) koji pripovijeda zgode na putu, opisuje prostore kojima putuje i mjesta na kojima boravi, iznosi svoja zapažanja o ljudima koje na putu susreće, njihovim običajima, njihovu načinu života te počesto o povijesnim, kulturnim i umjetničkim znamenitostima krajeva u kojima se zatječe. Krležini su putopisni tekstovi unutar cjelokupnoga objavljenog književnog djela razvrstani u tri knjige. Prva, Izlet u Rusiju (Zagreb 1926), koherentna je putopisna cjelina i čini osnovicu Krležina putopisnog opusa, budući da se sva kasnija izdanja putopisnih knjiga uglavnom temelje na autorovu preoblikovanju njezina sastava. Sadrži tekstove o njegovim putovanjima u Berlin (lipanj 1924), Beč (prosinac 1924) i Moskvu (veljača - svibanj 1925), objavljene u hrvatskim novinama i časopisima (Hrvat, Književna republika, Obzor) od rujna 1924. do svibnja 1926. Struktura knjige znatno je izmijenjena prigodom njezinih kasnijih izdanja (Izlet u Rusiju 1925, Beograd 1958, Zagreb 1960, Sarajevo 1973). Preinake obuhvaćaju datumski dodatak naslovu, ispuštanje uvodnih dijelova (itinerarij do Berlina), uvrštavanje članaka o ruskim političkim temama te niz autorskih zahvata na sadržajnoj i jezičnoj razini teksta. Da su te izmjene djelomice zamišljene već krajem 30-ih godina svjedoči Knjiga studija i putopisa (Zagreb 1939), druga Krležina, tek djelomice, putopisna cjelina, u kojoj su ogledima o ruskim temama pridruženi tekst O Lenjinu, sadržan u prvome izdanju Izleta u Rusiju, i skupina putopisnih tekstova koja, uz Pismo iz Koprivnice i Letimo nad Panonijom, obuhvaća i Tri bečka pisma, također izvorno uključena u Krležin ruski izlet. Treću je knjigu Putovanja. Sjećanja. Pogledi (Sarajevo 1985) priredio I. Frangeš i u nju uvrstio tekstove koji su ispušteni iz izmijenjenoga izdanja Izleta u Rusiju, tematski samostalne putopise iz 20-ih godina, tekst Ljudi putuju (1934), koji zaključuje knjigu dojmova i eseja Evropa danas u svim njezinim izdanjima, te tri putopisna zapisa nastala u drugoj polovici 40-ih godina (Izlet na omladinsku prugu Brčko - Banovići, Na lađi, Brašančevo u Dubrovniku). U toj se knjizi, iako u skupini Sjećanja zajedno s drugim člancima o madžarskim temama, nalazi i Izlet u Madžarsku 1947 samostalnija putopisna cjelina dominantno memoarskih obilježja, prvi put objavljena 1953. u Republici. Izvan knjigama obuhvaćena putopisnog opusa ostaju tekstovi Izlet u Istru. Početkom maja 1948, objavljen u riječkome Novom listu (1. V. 1965) i Pula, svibnja 1948, koji je nakon prvoga objavljivanja u riječkim Dometima (1969, 1), uvršten u knjigu ogleda o suvremenim političkim temama Gdje smo i kako smo (Sarajevo 1988).

Zbog vjerodostojnosti putovanja koje utemeljuje vrstu, putopis - unatoč mogućim fikcionalnim epizodama (poput Krležina razgovora s gospodinom Vu-San-Pejom u Dresdenu ili pak susreta sa sjenom Frana Supila u Beču) - pripada nefikcionalnim proznim oblicima, a zahvaljujući svojevrsnoj leksikonskoj obradi određenoga zemljopisno-kulturnog prostora i ovisno o putopiščevu subjektu, uključuje u sebe različite oblike izražavanja (ponajčešće esejističke dionice o povijesnim, političkim, etnološkim, estetičkim ili gospodarskim temama, različite pripovijesti, poeziju i dr.). Upravo se takvim postupkom dotematizacije temeljnoga putopisnog zbivanja (odlomak o Lj. Babiću u Krizi u slikarstvu, ocjena F. Galovića u Pismu iz Koprivnice, ogled o boji, mirisu i zvuku u tekstu Ulazak u Moskvu, koji navješćuje slikarski problem razrađen u Povratku Filipa Latinovicza) ostvaruje složenost putopisnoga diskurza i omogućuje posredno upoznavanje putopisca i njegova idejnoga svijeta. O značajkama subjekta putopisnoga diskurza također nedvojbeno svjedoči i itinerarij što ga je odlučio književno oblikovati, kao i odabir predmetnoga svijeta odn. opažajna usmjerenost prilikom putovanja. Krležin se putopisni subjekt u tekstovima na početku opusa, za razliku od njegovih kasnijih putopisa, legitimira posve izravno. U tom se pogledu tekstovi O putovanju uopće (1925) i Ljudi putuju (1934) mogu smatrati paradigmatičnima za putopiščev legitimacijski čin, njegovu perceptivnu usmjerenost, njegovu putopisnu poetiku i razumijevanje putovanja uopće. Tako se K. sredinom 20-ih godina, na samom početku pripovijedanja puta u Rusiju, predstavlja kao modernistički konfliktni subjekt (ponajviše ekspresionističkoga ishodišta) koji se znatno razlikuje od dotadašnje hrvatske putopisne baštine: »Ko je dakle pristaša lažljive patetičnosti, taj u ovim mojim putnim uspomenama ne će naći lektire za sebe. Ja ne volim putovanja sa patetičnim kulturnohistorijskim reminiscencama! Kolikogod je subjekt klupko mesa i krvi, i kao takav potpuno prolazna pojava na zemaljskoj kori, to sve vode, gradovi i ljudi što se valjaju kroz putujući subjekt, nastaju tek u subjektu, pa se dakle i gube s njim; prema tome, ni ovo nekoliko mojih redaka nema nekih većih pretenzija, ni kulturnohistorijskih ni naročito informativnih. Ja kad putujem, pre svega ne polazim mnogo crkve, a u muzeje idem vrlo retko. Moram da naglasim da više volim demonstracije, ulične strke, štrajkove, parostrojeve, žene, mrtvačke sanduke i sve ostalo prljavo i svakodnevno zbivanje, nego slike po Akademijama, Barok i Renesansu.« (O putovanju uopće). Takvo putopiščevo predstavljanje, uz tvrdnju kako »mrzi renesansu« jer je na nekom »renesansnom otoku« bio zatočen u tvrđavi, sukob s mornarima kojima pokušava objasniti da se njihova oklopnjača ne može zvati »Dante Alighieri«, incident s putnicima u vagonu dok putuje Litvom, prijezir spram ustaljenih oblika turističkoga razgledavanja i svođenje ljudi kojima je putujući neposredno okružen na književne tipove ili karikaturu, nedvojbeno svjedoči o gotovo avangardističkim crtama putopisnoga subjekta. Žena iz koje »bi ispala tri mala slona bez najmanje akušerske poteškoće« i njezin kavalir »kome su uši prozirne kao sušičavom kuniću, koji pokraj nje izgleda bijedan kao ptičje strašilo na metli«, gotovo su primjerni likovi modernoga slikarstva, simboli koji otkrivaju putopiščev gnjev i groteskni doživljaj svijeta. Unutar modernističkoga okvira može se protumačiti i uporaba leksema izlet u naslovu prve knjige putopisa. Ključ je u antitezi koja oblikuje Krležin modernistički mentalni stav (»zgadilo mi se i ja sam pljunuo i otputovao sledećega dana«). U opreci spram dominantnih stavova sredine iz koje dolazi, lažnoga i tendencioznoga pisanja zapadnoga i domaćega tiska, modernistički putopisni subjekt poduzima putovanje u Rusiju kao lagodan put, kao izlet. Kulturno-zemljopisno područje koje zbog političkoga predznaka izaziva zgražanje putopiščeve sredine predstavlja odredište, a tip putovanja označava se, također u opreci spram nazora matičnoga prostora, kao izlet, kao jednostavan i ugodan put (»Uzeo sam bočicu kolonjske vode, najnovije izdanje Vidrićevih pesama sa predgovorom g. Vladimira Lunačeka i zaputio se na kolodvor da otputujem u Moskvu«.). Lakoća izricanja i sažetost te putopiščeve rečenice podudara se s mentalnim stavom koji uvjetuje odabir naslova putopisa. Naslov ne samo što legitimira putopisca, već na stanovit način pretpostavlja i recipijenta. Naslovljenici Izleta u Rusiju jesu svakako i oni koji će logikom modernističke poetike doživjeti takvim činom šok i zgražanje, oni kojima je teško dokučivo da netko uopće može u to doba poći na izlet u Rusiju. Međutim, leksem izlet nema takvo značenje u kasnijim Krležinim putopisnim naslovima. Iskorišten izvan izvornoga povijesnog konteksta i bez podloge ishodišne poetike, izlet funkcionira po načelu autorske inercije kao puka generička oznaka.

Međutim, Krležu putopisca obilježuje i blago proturječje. Istodobno s modernističkim projektom, motivskim odabirom svakidašnjice, grada, prometa i buke, Krležin putopisni diskurz odlikuje i, uvjetno govoreći, njegova suprotnost - zanimanje za sve ono što putopis svojom leksikonskom (kataloškom) sastavnicom na tematskoj razini tradicijski mora obuhvatiti. Pismo iz Koprivnice ponajbolji je primjer prožimanja modernoga putopisca i tradicionalnoga žanrovskog repertoara. U putopisima nastalim u drugoj polovici 40-ih godina putopisac je i dalje latentno konfliktan, ali ne sudjeluje, već pomno, na tragu ishodišne ekspresionističke poetike (najsličnije postupku ostvarenu u Kraljevu), bilježi i promišlja istodobnost različitih zbivanja (Na lađi, Brašančevo u Dubrovniku), ne zaobilazi poetici pripadne opise tehničkih svojstava vlakova, zrakoplova i lađa, a teže uzmiče i pred kulturnopovijesnim reminiscencijama (Izlet na prugu Brčko - Banovići). Iako je smirenje tek površinski uočljivo, moglo bi se ustvrditi da se Krležin putopisni subjekt, zadržavajući vlastita proturječja, blago razvija u rasponu od pobune i sukoba do smirenja i nostalgične refleksije, do onoga načina književnoga izražavanja koji je ponajbolje ostvaren u Djetinjstvu 1902-03. Stoga nije čudno što u Izletu u Madžarsku memoarska usmjerenost potire žanrovski ishodišnu putopisnu dominantu. Iznimna perceptivna i izražajna sposobnost, trajna oznaka putopisca Krleže, ponajbolje dolazi do izražaja u svojevrsnim putopisnim razglednicama u kojima je središnji postupak razvedena topografija (opisi Kremlja, litavski krajolik), posebice funkcionalno uporabljena u tekstu Pula, svibnja 1948, gdje se odabranom predmetnošću očevidno ocrtava stanje između svršetka i novoga početka gradskoga života.

Putopis je u hrvatskoj književnosti, posebice u razdoblju romantizma, funkcionirao kao svojevrstan skupni žanr. Naime, hrvatski su putopisci redovito upućivali na svoje sunarodnjake koji su proputovali isti ili sličan itinerarij i u svakoj su prigodi spominjali bilo kakav podatak koji je određeni kulturni prostor povezivao s Hrvatskom, njezinom poviješću i ljudima. Iako se izričajem razlikuje od hrvatske putopisne tradicije, o čemu svjedoče i rijetke usporedbe različitih zemljopisno-kulturnih područja s domovinom (»Sa porušenim slamnatim kolibama, oranicama, razbacanim parcelama šuma, ta tužna Litva u mnogočem seća na našu milu domovinu Hrvatsku«, Kroz žalosnu Litvu), K. uključuje hrvatske motive u svoj diskurz posredno i to najčešće postupkom političke dotematizacije. K. opusom ne pripada među najplodnije hrvatske putopisce (A. Veber Tkalčević, A. Tresić Pavičić), ali se u povijesti hrvatskoga putopisa zasigurno može uvrstiti među malobrojne autore koji su svojim stvaranjem doista označili prekretnicu u umjetničkoj povijesti žanra.

De. D.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

Putopisi. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1223>.