KORESPONDENCIJA

 

U razdoblju do 1918. K. je zagrebačkom kazalištu ponudio svoje dramske tekstove Sodoma, U predvečerje, Leševi, Kraljevo, Utopija, Cristoval Colon, Michelangelo Buonarroti Sve ih je Bach odbio i Krleža je u veljači 1919. uputio Bachu pismo koje je prvi dosad poznati i objavljeni Krležin dopis iz njegove korespondencije:

Jučer na fašnik, uvjerio sam se prigodom slavne Petrovićeve aktovke da je moj M. A. Buonarroti doista neizvediv u Vašem kazalištu. Neizvediv u - potpunom značenju ove riječi.

I drugo poznato Krležino pismo upućeno je Bachu 1919. godine (21. IV) u povodu Bachovih prigovora na pisanje Plamena. Ono zorno ocrtava Krležine stavove i raspoloženja u tom razdoblju, a doslovno glasi:

Vaše pismo od 16. IV. lažno je i plitko. Vi ste svijestan toga da lažete od prve do posljednje riječi. Vi niti pojma nemate o nekoj zemaljskoj vrijednosti koju ljudi istinom nazivlju.

Vi ste mi jasan i osjećam samilost za Vas. Neću zato da uvrstim taj Vaš loše i plitko napisani članak, jer je on argument protiv Vas. Novi i jaki argument protiv Vas.

Pojmite li Vi to? Čovječe! Bilo bi dobro da to pojmite. Pa makar i samo na jedan hip! Pa makar i samo onda kad ste sam. Posve sam. Spasili biste time Vaše dostojanstvo.

Prvo poznato i objavljeno Krležino pismo u inozemstvo ima datum 1. II. 1920, a upućeno je u Prag češkom književnom povjesničaru i teatrologu O. Fischeru, kasnijem direktoru Drame Narodnog kazališta. U pismu K. nudi na ocjenu i prikazivanje četiri svoja dramska ostvarenja (Kraljevo, Cristoval Colon, Michelangelo Buonarroti i aktovku U predvečerje), a ocrtava preokupacije mladoga, neafirmiranoga kazališnog autora i odnos prema piscu početniku u tadašnjem Zagrebu.

Posljednje poznato i objavljeno Krležino pismo, s datumom 5. XI. 1981, upućeno je talijanskom prevodiocu i piscu eseja o Krležinu stvaralaštvu S. Ferrariju u Genovu. Stjecajem okolnosti, tema i ovog pisma gotovo je identična s pismom O. Fischeru, plasman Krležinih literarnih ostvarenja u inozemstvu. Pismo, od bolesti već iscrpljena Krleže, prenio je na papir E. Čengić. Ono glasi:

Dragi naš Ferrari,

primili smo Vaše pismo i Vaš rukopis za našu novu knjigu. To je rezultat dugogodišnjih Vaših napora i treba Vam svakako skinuti šešir i izraziti Vam svu zahvalnost što ste izgubili masu vremena na ovakve jalove stvari, kao što je bilo traženje jednog izdavača za jednog pisca koji predstavlja nacionalno minorne takozvane literature iz talijanske perspektive, očito ni po čemu naročito zanimljive. Sve ovo što pišete, Vaš dnevnik, ako ste ga vodili iz dana u dan, on je sam po sebi izvanredno dobro, interesantno svjedočanstvo, dana i vremena i prilika u kojima Vi radite, a naročito što se tiče plemenitog Vašeg stava i oduševljenja za pisca o kome je riječ i kome hoćete da date punu dimenziju u takozvanom talijanskom javnom mišljenju, da bi konačno došlo do toga da netko pročita riječ, dvije o piscu o kojem uglavnom u Italiji nije poznato ništa. Sva imena koja Vi navodite kao dokumentaciju da su imala neki kontakt sa tim piscem direktno ili indirektno, kao neki profesori na univerzitetima ili neki istaknuti suradnici iz lijeve štampe, sva ta imena koja navodite ne vrijede sa stanovišta reklame baš ništa. Sa stanovišta reklame ne treba pisca prikazivati da li je pisac vrijedan ili nije vrijedan, u nekim situacijama bio ili nije bio ispravan, nego koliko je knjiga štampao na stranim jezicima. Važnije je da se kaže da je preko 150 njegovih jedinica štampano na tridesetak međunarodnih jezika, nego sve ono drugo što se o tome govori ili što o tome drugi misle. Ispada da Vi zaludu tražite, na koncu, nakladnika već godinama za jednog pisca koji sam po sebi stoji kao prosjak na mostu sa svojom harmonikom, čekajući da se netko smiluje da ga štampa, a za početak da štampa te neke stvari koje su napisane prije šezdeset godina i više. I na koncu neke stvari koje su prije šezdeset i više godina bile, ako hoćete, staro gvožđe. To Vam savjetujem prosto iz iskustva s ovog takozvanog boks ringa koji predstavlja javno mišljenje o kome Vi nemate dovoljno iskustva, jer vidi se da ste u tom pogledu zaista bezazlen početnik. Svijet javne trke ili štampanja nekih knjiga ili ne, je svijet neobično grub, kao što je uopće gruba stvarnost kojom smo okruženi. I prema tome, ne treba davati ljudima prilike niti povoda, da pisac o kome je riječ, o kome hoćete da govorite patetično, ispada uglavnom smiješan prosjak koji do dana današnjeg nije mogao da stekne niti to da bude štampan na jeziku susjednog naroda. To su asocijacije koje Vam sada govorim iz prve ruke, bez ijedne skrivene misli i diktiram to u diktafon da dobijete to kao avizu ako možete da obustavite predgovor, da ga u svakom slučaju svedete na minimum, jer na koncu time ne pomažete stvarima, piscu najmanje, a bogami ni sebi, kad se već za takvu mizeriju od pisca interesujete.

Javite se, dragi Ferrari, srdačno Vas pozdravljaju Vaši

 

U razdoblju između pisama J. Bachu (1919) i S. Ferrariju (1981) registrirano je i objavljeno oko 400 Krležinih pisama upućenih na osamdesetak adresanata, što ni približno nisu potpuni i konačni podaci o njegovu dopisivanju. Nisu dosad otkrivena ni objavljena pisma koja je pisao prije 1919. Nisu pronađena ili stavljena na raspolaganje za objavljivanje ni mnoga kasnija pisma. To se odnosi na dopisivanje s osobama u Hrvatskoj i južnoslavenskim zemljama kao i na korespondenciju koju je vodio s partnerima u Poljskoj, Madžarskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Italiji.

Dosad pronađena i objavljena Krležina korespondencija gotovo je jednosmjerna, jer su uglavnom objavljivana pisma koja je on pisao, a prava su rijetkost pisma upućena njemu. Tako je zasad teško stvoriti cjelovitu sliku o uzajamnom utjecaju ideja Krleže i njegovih partnera u dopisivanju. Neupućeni čitalac na osnovi objavljenih pisama često sam mora potražiti izvor i smisao pojedinih činjenica i tvrdnji iznijetih u pismima, a također se suočava s nedovoljno poznatim imenima, nadimcima ili inicijalima koji otežavaju potpuno razumijevanje sadržaja pojedinih pisama. Zasad su tek pisma J. Benešiću, M. Begoviću, D. Prohaski i E. Šinku popraćena opširnim objašnjenjima i komentarima kritičke znanstvene obrade A. Šaban-Bogner. Objavljena pisma M. Ristića opremljena su informativnim napomenama Z. Čolakovića, a Krležino dopisivanje s R. Zogovićem 1964. i 1965. godine dobilo je puniju dimenziju objavljivanjem pojedinih Zogovićevih pisama. Sva ostala objavljena korespondencija nema informativni instrumentarij već samo poneko kratko nesistematsko objašnjenje ili biografski podatak.

Prema autentičnim iskazima K. je mnoga primljena pisma uništavao, tako da je potpuna kritička obrada dopisivanja s pojedinim osobama onemogućena. Jedan dio korespondencije koju je vodio uime Jugoslavenskog leksikografskog zavoda o pojedinim izdanjima nalazi se u arhivima te ustanove. U Zavodu za književnost i teatrologiju HAZU pohranjena je potpuna originalna Krležina korespondencija iz ostavštine J. Benešića, E. Šinka, a također i pisma M. Begovića i D. Prohaske. U arhivu Zavoda pohranjene su i kopije svih pisama objavljenih u Forumu (1982, 10—12), a i kopije pisama koje je redakcija prikupila ali ih nije objavila. Pisma Josipu i Jovanki Broz nalaze se u Memorijalnom centru Josip Broz Tito u Beogradu. U posjedu obitelji M. Ristića nalaze se 62 pisma pisana Krležinom rukom, 6 razglednica, 2 dopisnice kao i 12 telegrama. U arhivu memorijalne Biblioteke dobrog susjedstva, koju je uredio Z. Csuka u Érdligetu (Madžarska), sačuvana je cjelokupna vrlo opsežna Krležina korespondencija s prevodiocem njegovih djela, a kopija te korespondencije pohranjena je i u arhivu Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu. Uz druga pisma u posjedu E. Čengića nalaze se i posljednja Krležina pisma upućena Beli Krleži u bolnicu. U ostavštinama B. Koneskog, H. Polenakovića, V. Petrovića, R. Čolakovića, M. Dedinca i dr. nalazi se opširna korespondencija s Krležom prilikom organiziranja izložbe Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije 1950. u Parizu, i korespondencija o pokretanju i materijalima Enciklopedije Jugoslavije. U ostavštini J. Javoršeka nalazi se korespondencija s J. Vidmarom i J. Javoršekom. Sva ostala objavljena i neobjavljena Krležina pisma nalaze se u posjedu adresanata ili njihovih nasljednika. Među njima su i popratna pisma J. Vidmaru, M. Đilasu i R. Čolakoviću uz Krležin elaborat o nacionalnom pitanju (koji dosad nije objavljen), te pisma K. Popoviću.

Zasad nije poznato što je od pisama upućenih Krleži i od kopija njegovih pisama pohranjeno u zapečaćenoj ostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu koja je pod zabranom do 2001. god. Prema zapisniku Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, preuzeto je i pohranjeno 15 kutija s natpisom Korespondencija.

Sva dosad poznata Krležina korespondencija iz mlađih dana pisana je rukom, u kasnijem opsežnom dopisivanju (nakon 1945) prevladavaju daktilografirana pisma diktirana neposredno ili u diktafon. Neka pisma pisao je na madžarskom i njemačkom.

Pisma Jugoslavenskog leksikografskog zavoda koja imaju obilježja Krležina stila pisana su isključivo pisaćim strojem, po diktatu ili rukopisnom konceptu.

Svoja je pisma signirao u pravilu potpisom M. Krleža, ili s inicijalima M. K. Manji je broj pisama potpisan samo prezimenom Krleža. Od raspoložive korespondencije jedino pisma J. Brozu gotovo u pravilu potpisivana su punim imenom i prezimenom, ponekad s Miroslav K., a poneka rijetka pisma (V. Vošickom, E. Šinku i dr.) također su potpisana imenom i prezimenom. Neka svoja pisma J. Benešiću potpisivao je s intimnim, ironičnim Fridericus (aluzija na Friedrich, Frigyes, Fric), a jedno je potpisano s autoironičnim Krležius Fridericus.

O odnosima i raspoloženju M. Krleže prema svojim partnerima u dopisivanju svjedoči širok repertoar nekonvencionalnoga, razigranog načina oslovljavanja. Iako se pri oslovljavanju najčešće služio protokolarnim, stereotipnim formulama, Krležina raspoloženja u času pisanja ilustriraju razne nestereotipne formulacije oslovljavanja. Negdašnjega kadetskog kolegu J. Avrižana oslovljava s Dragi moj stari druže, J. Benešića u jednom pismu s Dragi Gyula (madžarski oblik Julija), M. Bogdanovića s Dragi stari druže i prijatelju, E. Čengića s Dragi moj ’pleno titulo Beže’ iliti druže Enes, M. Dora s ustaljenim Dragi Milodor, M. Ristića sa Carissime Domine M. R., Dragi moj markeže ili Ljubaznejši Marko, dok I. Wenigovu oslovljava s Mila moja i mnogo poštovana Irena Wenigova.

Dva dosad poznata Krležina pisma po svemu se izdvajaju od uobičajenih, konvencionalnih oblika dopisivanja. To su posve osebujne kombinacije teksta i slike, dadaističko-nadrealistični kolaži s elementima stripa. Pismo upućeno obitelji slikara V. Becića u Blažuj 28. VIII. 1930. kombinacija je izrezaka novinskih naslova, tekstova, oglasa, fotografija i Krležina rukom pisana teksta. Pismo M. Ristiću u Beograd 31. V. 1937. sam K. u svom tekstu obilježuje kao »divotvelepismo«, a ispisano je na papiru dugačkom jedan metar, s originalnim koloriranim crtežima, izrescima slika iz novina i sadržava uglavnom političko-društvene poruke o španjolskom građanskom ratu i komentare o domaćim zbivanjima i postupcima pojedinih osoba.

Prema raspoloživim pismima K. nije pripadao marljivim korespondentima. Mnoga njegova pisma započinju opravdavanjem ili isprikom za zakasnjelo odgovaranje, ali se striktno pridržavao pravila da pisma koja je primao ne ostanu bez odgovora. Iako oštar kritičar i polemičar u svojim javnim istupima i izjašnjavanjima, stil Krležinih pisama je smiren, koncilijantan, ležeran, s poštovanjem osobnosti partnera u dopisivanju, bez obzira na njegov društveni status ili funkciju, na njegova opredjeljenja ili dob. Rijetki su sarkastični obrati, ironične primjedbe ili afektivne hiperbole. U vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji tek je nekoliko pisama pisano oštro ili polemički. To su pisma J. Bachu, nakladniku V. Vošickom oko rokova, distribucije i obračuna troškova časopisa Književna republika, T. Strozziju oko podjele uloga za jubilarnu izvedbu Gospode Glembajevih (1960), po jedno oštro formulirano pismo upućeno je Z. Csuki i M. Matkoviću s protestom protiv tvrdnji da su neki likovi u njegovim djelima modelirani prema živim osobama (Ana Borongaj u Zastavama prema poetesi A. Lesznai, te glavni junak novele Smrt Rikarda Harlekinija prema književniku U. Donadiniju), i pismo M. Hanžekoviću zbog kritike Krležinih marksističkih stavova.

Prema temama i karakteru pisama, te prema ljudima s kojima se dopisivao, Krležina pisma mogu se razvrstati u sljedeće skupine: a) korespondencija s prijateljima; b) stručna korespondencija; c) korespondencija s redakcijama; d) korespondencija s nakladnicima i kazalištima; e) protokolarna korespondencija i f) intimna, osobna pisma.

Ovakva je podjela uvjetna i nije isključiva. Mnoga pisma prijateljima sadržavaju istodobno privatne preokupacije i poruke o zajedničkim pothvatima na književnom ili kazališnom planu, a u poslovnim pismima oko prevođenja, izdavačke djelatnosti ili u pismima s protokolarnim povodom često se javljaju posve osobni motivi ili poruke.

U Krležinoj korespondenciji s krugom najbližih prijatelja izdvajaju se četiri najpotpunije sačuvane zbirke pisama koje je K. upućivao J. Benešiću, M. Bogdanoviću, M. Ristiću i E. Šinku. Dopisivanje s ovim osobama zadire u Krležine najintimnije stavove, što je karakteristika fragmentarno sačuvane i objavljene korespondencije i s drugim osobama iz užega kruga Krležinih prijatelja u raznim razdobljima.

Najintenzivnije Krležino dopisivanje s J. Benešićem odvijalo se u doba kada su, ili jedan ili drugi, živjeli izvan Zagreba. U početnoj fazi poznanstva s Benešićem, K. je dvije godine (1921. i 1922) proveo u Dugoj Rijeci gdje je B. Krleža (zalaganjem J. Benešića) bila zaposlena kao učiteljica. Tu su Krležina pisma pisana s distance književnog početnika prema uglednoj osobi kojoj se Krleža s puno povjerenja obraća sa svojim literarnim planovima. Ta su pisma, kao i ostala Krležina korespondencija u tom razdoblju, pisana ekavski. Tijekom godina ton Krležinih pisama postaje prisniji i neposredniji, a dopisivanje na liniji Zagreb-Varšava, gdje Benešić odlazi kao delegat Ministarstva prosvjete, prelazi u intenzivnu razmjenu misli dvojice prijatelja. Uz obavijesti o svom literarnom radu te književnom i kazališnom životu u Zagrebu, pisma za Varšavu sadržavaju i Krležina nastojanja da svoja djela plasira kod poljskih nakladnika i u poljskim kazalištima. O dugogodišnjem dubokom prijateljstvu svjedoče 23 sačuvana pisma i 11 razglednica Krleže Benešiću u razdoblju od 36 godina.

Izrazito prisna i intenzivna bila je dugogodišnja korespondencija s jednim od najbližih Krležinih prijatelja iz beogradskoga kruga, s književnim i kazališnim kritičarom i prevodiocem M. Bogdanovićem. Njihova bliža veza datira iz vremena kada su zajednički uređivali časopis Danas, tako da je K. u mnogobrojnim pismima Bogdanoviću 1934. zaokupljen suradnjom, problemima objavljivanja, plasmana i financiranja lista. U kasnijem pismenom kontaktu dolazi do izražaja izuzetna osobna bliskost i povezanost ne samo s cijenjenim intelektualnim partnerom već i s njegovom obitelji. Antologijsku vrijednost ima potresno pismo koje je K. uputio Bogdanoviću u povodu smrti njegove supruge Selene (1935).

Intenzivna korespondencija s drugim bliskim prijateljem iz beogradskoga kruga, M. Ristićem, jest najzanimljiviji i za književnu povijest najrelevantniji dio Krležine korespondencije između dva rata. I ona je započela u doba zajedničkog rada na uređivanju časopisa Danas, a nastavljena je u doba intenzivne suradnje na izdavanju Pečata. U početku je i dopisivanje s Ristićem imalo tehničko-poslovno obilježje, a kasnije se razvilo u prijateljsku razmjenu misli dvaju intelektualaca u nemirnim predratnim godinama 1934-41, u doba dubokih političkih kriza i prijetećeg nastupa fašističkih snaga. U opširnim pismima K. iznosi svoje mišljenje o političkim i društvenim zbivanjima onog vremena, komentare o literarnim kretanjima i vlastite književne preokupacije i planove. Kroz pisma, koja su unatoč prijateljstvu s Ristićem pisana odmjereno, jasno se ocrtava autorov mentalitet i karakter u lucidnim, ponekad i oštrim kritičkim napomenama o osobama iz prijateljskoga kruga, povijesnim osobama i suvremenicima koji su bili protagonisti političkih i društvenih zbivanja onog razdoblja, na ljevici i desnici literarnoga i političkog života.

Korespondencija s E. Šinkom razvila se u vrijeme njegova duljeg boravka u Novom Sadu i nema širinu i svestranost dopisivanja s Benešićem ili Ristićem, više se ograničuje na konkretne radne probleme. Iako je i Šinko pripadao Krležinu prijateljskom krugu, u ovim pismima prisutno je dobrohotno pokroviteljstvo koje je općenito karakteriziralo njihove odnose. Prvo pismo Šinku upućeno je već 5. II. 1941. u Drvar (na njemačkom), neposredno nakon Šinkova povratka iz dvadesetogodišnje političke emigracije, i otkriva Krležino zauzimanje da se književna djela dotad literarno nepoznatog Šinka objave u listovima i časopisima.

Iz ljubljanskoga kruga Krležinih prijatelja zasad je šire poznata tek njegova korespondencija s književnikom J. Kozakom. S njim je Krleža surađivao u realiziranju prvog izdanja Balada Petrice Kerempuha u Ljubljani (1936), poslije su se ti kontakti razvili u blisko prijateljstvo o čemu svjedoči niz Krležinih pisama o literarnoj i predratnoj političkoj problematici, s oštrim opservacijama o pojedinim osobama (ban Šubašić).

Pismeni kontakti s drugim ličnostima iz bližega prijateljskog kruga (Lj. Babić, V. Bogdanov, B. Gavella, K. Hegedušić, M. Matković i dr.) vrlo su rijetki jer su oni živjeli u Zagrebu i dopisivanje nije bilo potrebno. U korespondenciju s prijateljima ubrajaju se i kratka, nostalgijom prožeta pisma koja je prigodno razmjenjivao sa svojim školskim drugovima i prijateljima (J. Avrižan, M. Stipetić i dr.).

U stručnu Krležinu korespondenciju ubrajaju se ponajprije pismeni kontakti s prevodiocima njegovih djela. Za mnogobrojne, prevodiocima nepoznate jezične ili pojmovne probleme, najkompetentnije objašnjenje mogao je pružiti sam autor. To se ponajprije odnosi na prevođenje složenoga kajkavskog teksta Balade Petrice Kerempuha. Kao što i Krležina korespondencija pokazuje, upravo za to dijalektalno djelo prevodioci su tražili najviše objašnjenja, koja je K. davao vrlo spremno, detaljno i dokumentirano. Prilikom prevođenja Balada na madžarski, prevodiocu Z. Csuki uputio je sedam pisama na oko 50 tipkanih stranica s objašnjenjima, ne samo o značenju pojedinih riječi, metafora i izraza već i o smislu i genezi pojedinih nepoznanica. U pismima prevoditeljici na češki I. Wenigovoj također je pružio niz objašnjenja (samo za prijevod Planetarijoma 101 tumačenje) što je nedvojbeno pridonijelo uspješnosti prijevoda toga složenog teksta. Buduća kritička izdanja Balada Petrice Kerempuha na bi bila potpuna bez svestranih objašnjenja riječi i pojmova koje je K. dao svojim prevodiocima, a pružaju širok uvid u svestranu erudiciju pisca.

Toj kategoriji Krležine korespondencije pripadaju i objašnjenja Z. Csuki prilikom prevođenja Zastava na madžarski, N. Vagapovoj pri prevođenju ciklusa o Glembajevima na ruski, D. Karpatskom pri prevođenju na češki Areteja ili Na rubu pameti i dr.

Literarnu važnost imaju i pismeni Krležini kontakti s piscima koji su zatražili njegovo mišljenje o svojim djelima. K. je u toj korespondenciji ne samo analitičar i kritičar koji iznosi svoja zapažanja i sudove već i neka vrsta znalačkog i strpljivog mentora. On upućuje na probleme u koncepciji i razradi pojedinih djela nastojeći ukloniti nedostatke koji se po njegovu subjektivnom sudu javljaju. Osobito je opširna i važna korespondencija sa Ž. Jeličićem, a kritički elementi javljaju se i u pismima S. Lasiću, N. Marinković, R. Zogoviću i drugima.

Poluslužbenim bi se moglo nazvati dopisivanje što ga je K. vodio kao direktor Leksikografskog zavoda i glavni urednik Enciklopedije Jugoslavije. U toj opširnoj korespondenciji koja nosi potpis M. Krleže razmatrani su problemi republičkih redakcija Enciklopedije i enciklopedijskih izdanja, a redakcijama i autorima dostavljene su i konceptualne i kritičke primjedbe na pristup, obradu i podatke pojedinih članaka sa širokim, dokumentiranim obrazloženjima autor kojih je K. Svojim intervencijama on je u znatnoj mjeri utjecao na pristup i obradu pojedinih enciklopedijskih jedinica. Od uobičajena karaktera i ritma te opširne korespondencije izdvaja se razmjena pisama s članom Izvršnog komiteta CK SKJ A. Rankovićem (1963) u povodu niza činjeničnih pogrešaka u njegovoj biografiji objavljenoj u Enciklopediji Jugoslavije.

Razgranati kontakti s nakladnicima i kazališnim realizatorima dramskog opusa važan su segment Krležine korespondencije. Bez stalnoga književnog ili kazališnog agenta, gotovo do kraja života on je sam održavao intenzivne veze i vodio živo dopisivanje o plasmanu svojih proznih radova i izvođenju dramskih djela. Karakter toga posla ilustriraju mnogobrojna pisma u razdoblju 1923-26. nakladniku V. Vošickom u Koprivnici, nosiocu neostvarena projekta objavljivanja sveukupnih djela M. Krleže i izdavaču Književne republike. U nizu Krležinih pisama izrazito poslovnoga karaktera jasno se ocrtavaju problemi i teškoće pri objavljivanju književnih djela. To se jasno razabire i iz kasnijih pisama J. Benešiću (1932) o poljskom prijevodu Krležine proze i kazališnih izvedbi, M. Doru (1972) o njemačkim i austrijskim prijevodima ili E. Čengiću (1972) o objavljivanju sabranih djela (1972). Sličnim pitanjima zaokupljen je K. i u pismima o plasmanu i postavljanju svojih scenskih djela u korespondenciji s I. Raićem, N. Vagapovom, V. Pogačićem i dr. Zahvaljujući toj često opširnoj i mukotrpnoj korespondenciji došlo je do objavljivanja niza Krležinih djela u inozemstvu ali, kako iz pisama proizlazi, mnogi projekti i napori ostali su bez konačna rezultata.

Dosad poznata Krležina korespondencija s visokim državnim i političkim funkcionarima u razdoblju nakon 1945. uglavnom ima obilježje protokolarne i prigodničarske razmjene pisama. Obostrani povodi su upućivanje čestitki u povodu Nove godine, proslave rođendana, godišnjice, te izrazi zahvalnosti i sl. Iako su povodi za ovo dopisivanje konvencionalni i protokolarni, u njima jasno dolaze do izražaja pogledi, shvaćanja i ocjene o prošlim i aktualnim političkim zbivanjima, a i o osobnim odnosima Krleže prema partnerima u dopisivanju. To je osobito istaknuto u korespondenciji s J. Brozom u razdoblju 1954-79. U 19 dosad poznatih Krležinih pisama J. Brozu prisutna je Krležina podrška njegovoj političkoj liniji. Tek pri kraju, u pismu od 25. VII. 1976, javlja se određena skepsa kada K. piše »o bilansi svojih vlastitih iluzija i zabluda«.

Od korespondencije s visokim stranačkim funkcionarima izdvaja se Krležino pismo predsjedniku CK SKH V. Bakariću iz 1967. u kojem podnosi ostavku na članstvo u Centralnom komitetu nakon napada u javnosti zbog potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Od osobne, posve intimne i obiteljske korespondencije objavljeno je dosad samo šest pisama upućenih 1980. B. Krleži u bolnicu. Međutim to je dopisivanje znatno opsežnije jer se K. prilikom izbivanja iz Zagreba često i opširno javljao B. Krleži. Velik dio tih pisama Bela je jednom prilikom uništila, a sačuvana pisma pohranjena su u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Dosad su u raznim publikacijama objelodanjena Krležina pisma s ovim partnerima u korespondenciji: György Aczél, Irina i Božo Aleksander, Rosa Augustinčić, Jovan Avrižan, Josip Bach, Vladimir Bakarić, obitelj Becić, Mauricette Begić-Sullerot, Milan Begović, Julije Benešić, Milan Bogdanović, Jovanka i Josip Broz, Miodrag Cekić, Branislav Choma, Vera Crvenčanin-Kulenović, Kole Čašule, Zoltán Csuka, Enes Čengić, Rodoljub Čolaković, Zvane Črnja, Pero Damjanović, Vladimir Dedijer, Olga i Petar Dobrović, Milo Dor, Kálmán Dudás, Silvio Ferrari, Otokár Fischer, Cvito Fisković, Mate Hanžeković, Krsto Hegedušić, Joža Horvat, Gyula Illyés, Živko Jeličić, Branko Jerić, Ina Jun-Broda, Vasilije Kalezić, Edvard Kardelj, Dušan Karpatský, Aleksandar Keško, Čedo Kisić, Danilo Kiš, Mile Klopčič, Dimče Koco, Lazar Koliševski, Otokár Kolman, Živorad Kovačević, Juš Kozak, Bratko Kreft, Boro Krivokapić, Marija Krukowska, Stanko Lasić, István Lőkős, Nada Marinković, Marijan Matković, Branko Mikulić, Kosta Milutinović, Anton Ocvirk, Ivan Očak, Rajko Petrov Nogo, Franjo Petrušić, Milka Planinc, Vladimir Pogačić, Ante Popovski, Radovan Popović, Dragutin Prohaska, Ivo Raić, Aleksandar Ranković, Draško Ređep, Marko Ristić, Meša Selimović, Manès Sperber, Milutin Stipetić, Tito Strozzi, Ervin Šinko, Stipe Šuvar, Anna Urbanová, Nataša Vagapova, Giancarlo Vigorelli, Vinko Vošicki, Ivo Vrhovec, Stojan Vujičić, Irena Wenigová, Đorđe Zelmanović, Radovan Zogović, Todor Živkov.

BIBL. M. K.: Gospodin Bach, Plamen, 1919, 7; Jedan od hrvatskih Govekarjov, Plamen, 1919, 10; Pisma Marku Ristiću, Forum, 1982, 10-12; Pisma Juliju Benešiću, ibid.; Pisma Milanu Begoviću, ibid.; Pisma Dragutinu Prohaski, ibid.; Pisma Ervinu Šinku, ibid.; Iz korespondencije sa Zvanom Črnjom, ibid.; Iz Krležine korespondencije, ibid.; Pisma, SDMKO, Sarajevo 1988.

LIT.: I. Očak, Pisma Miroslava Krleže u Koprivnicu, Podravski zbornik, Koprivnica 1974, 71; A. Bogner-Šaban, Krležina pisma u arhivu Zavoda za umjetnost i teatrologiju, Forum, 1982, 10-12; Uredništvo Foruma, Dvadeset dva pisma M. Krleže Marku Ristiću 1934-1941, ibid.; isti, Iz Krležine korespondencije, ibid.; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982; C. Malušev, Zoltán Csuka - most Mađarske i Jugoslavije, Zagreb 1984; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; Đ. Zelmanović, Kadet Krleža, Zagreb 1987; S. Vereš, Krležina pisma, u knj. Pisma, SDMKO, Sarajevo 1988; E. Gerner, Osvrnuh se sjetno, Zagreb 1988; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990.