ANTITEZA

ANTITEZA (grč. antithesis: opreka, suprotnost), u stilistikama, retorikama i teorijama književnosti obično je definirana kao figura ili postupak u kojem su dovedeni - u neposredan i oštar odnos (u »kontrastnu usporedbu«) - oprečni, antonimski ili antitetički elementi. Beskonačnu raznolikost antitetičkih mogućnosti knjiž. teoretičari najčešće sistematiziraju formalno: antiteza unutar jedne rečenice (posebna varijanta: oksimoron), antiteza dviju rečenica (varijante: hijazam, korekcija, antimetabola), antiteza većih sintaktičkih i semantičkih cjelina (posebna varijanta: tzv. slavenska antiteza ili slavenska poredba).

Antiteza je privilegiran postupak Krležina stila: sve vrvi od antiteza koje se skupljaju u posebne cjeline ili »grozdove«; suprotstavljeni polovi bivaju tako obogaćeni, pročišćeni i učvršćeni: »Nepoznat Netko donio je Jesen u Sjevernu Sobu (...) A vani se puše sunčanog soka lokve« (Jesenja pjesma). Nametljiva bipolarnost vidljiva je ne samo na stilskoj razini nego i na svim razinama literarne strukture: antitetički likovi (Jugović - satnija; Filip - Kyriales; Aretej - Kajo Anicije), antitetičke fabulativne sekvence (Gabrijel/Drahenberg - Gabrijel/Ljiljana; Horvat/Marijana - Horvat/školski odbor; Kristijan na groblju - Kristijan uz sinovo uzglavlje), antitetički tematski sistemi (Pribili su admirala - sviće Internacionala; piramida mrtvih domobrana - plameni vjetar; revolucija - umjetnost: Joja - Ana), antitetičke metafore (zvjezdano nebo - Panonija; biblioteke u Brabantu - svijeća u Tobolsku), antitetički sintaktički paralelizmi (simetrično suprotan odnos protaze i apodoze), itd. Antitetički dualitet najbolje je simboliziran citiranim karakterističnim Krležinim veznikom »a«.

Taj, gotovo agresivan, antonimski kompleks samo je izraz dubinske strukture iz koje izvire (ili na kojoj počiva) Krležino knjiž. i intelektualno biće. To je struktura u kojoj jedno Ja živi u trajnom i žestokom sukobu s Drugim asimilirajući Drugog ne mogući ga ipak savladati: identitet i diverzitet/alteritet/antitet u agonskom jedinstvu. Krležino mišljenje izvire iz agona (borbe) i polemike (rata), pa antiteza nije samo figura kojom se pisac koristi da bi u svoj stil unio jedan stilem više nego je dominantna forma kojom je razbijen ontološki/gnoseološki identitet i rođen manihejistički dualitet. Kao što Gabrijel Kavran, Filip Latinovicz i Kamilo Emerički stječu identitet u času kad se antitetički suprotstave onom s čime su dotada živjeli u identitetu (otac - majka), tako Krležina misao dolazi do sebe i uživa u sebi u času kad lomi protivnika i totalno negira njegovu vrijednost i postojanje. Krležina antiteza vodi k mržnji prema suprotstavljenom: rođena je, naime, u egzistencijalnom gađenju nad identitetom, nad nečim što jest, što postoji tako kao što postoji i što, prema tome, onemogućuje bilo kakvo kretanje i promjenu.

Prvi moment Krležine antitetičke logike radikalno je odvajanje od neke danosti, zauzimanje hiperbolične distance, postavljanje nepomirljive antinomije Ja i Drugi: dominacija antiteze. Od Pana, preko Cristovala Colona, Horvata, Michelangela, Leona, Doktora, Nielsena do Kamila Emeričkog - uvijek isto: svijet razdvojen na dva dijela, sudar svjetla i tame, dobra i zla, zvijezde i blato, moj krug i njihove igre, Petrica i galge, zastave i bankovne transakcije, novi svijet i stari svijet, put u nepoznato i falangina sigurnost, i tako u beskraj. Kompromis nije moguć, manihejizam je potpun: jedno nasuprot drugom u oštrini kojom se jedna istina suprotstavlja drugoj, laž istini, istina laži. Početni je moment ispunjen borbenom energijom te je raspolovljenost bitka, njegova dvojnost, doživljena smiono i radosno: sadrži u sebi nadu pobjede, vjeru u budući bitak i cjelinu. U toj je dinamičnoj radosti antiteza asimilirana kao nešto pozitivno jer omogućuje negaciju i konstituiranje novog identiteta. Pan, međutim, neće uništiti vjerske fanatike, Matija Gubec neće zajedno s Petricom ugasiti »zežgani« Botinec, Horvat neće pobijediti Vučjaka a Nielsen Barutanskoga : kontrastni dualitet dobiva čvrstoću vječnosti. Tako se u svojoj završnoj točki prvi moment pretvara u gorku i ponosnu spoznaju samoće.

Na tom se stupnju otvara drugi moment te antitetičke logike, moment što ga možemo odrediti kao prostor kojim dominira identitet. Manihejistička dijada nije uništena nego »zaboravljena«: konstituirani identitet ne vidi ništa drugo nego sebe sama. To je trenutak solipsističke sreće u kojem je totalitet sveden na Ja, pa je sve ono što postoji izvan Ja naprosto zbrisano kao nepostojeće ili potpuno nevažno. Simbolizira ga, možda najbolje, sekvenca iz trećeg čina Galicije kad se Orlović slijepo i samozadovoljno zatvara u svoju izolaciju: »Eto globusa! On je tu, sa svim svojim historijskim mrljama, blatan i krvav! A ja sam tu nad njim i bijem ga nogom i gadi mi se! I sve krvave, animalne veze između mene i njega pokidane su za uvijek!« (Kritika, 1922, 5). Iz svijeta kontradiktornih sila iščahurila se monada koja uživa u svojoj čistoći strahujući od prljavštine i miješanja s drugim. Kao što se lirski subjekt u Exodusu u jesen na potoku pere »od smrada i grada« da bi u Pjesmi o smrti ušao u prostor »gdje nema razbitih zvona« i »gdje je sve svijetlo ko san«, tako to čine svi značajniji Krležini protagonisti jer u njima intenzivno živi potreba za definitivnošću i punoćom: osvajanje identiteta za njih je presudno pitanje, pitanje života i smrti. Njihova je simbioza s Nadom i Idealom tragična jer ne mogu podnijeti kompromise: Pavle pada na koljena obliven golgotskim znojem, a Laura odlazi u smrt doživjevši gubitak ljubavi kao gubitak svijeta. Čežnja za čistim identitetom vodi ili u ponor ili u daljnje kretanje.

Ponavlja se proces uočen u prvom momentu toga antitetičkog silogizma. Radost antitetičke (borbene i samouvjerene) egzistencije bila je tek prijelaz k identitetu (Ja koje dominira nad Drugim); to posjedovanje krajnjeg identiteta samo je prijelaz k antitezi: ovo je Ja toliko čisto da se njegovo »sve« pretvorilo u ništa, pa je Drugi postao ono što postoji i jest, sve: »Mislim da to sve ne će dugo trajati: / još hitrije nego snijeg moje stope / zamest će se moj trag u svemu./ I nitko ne će znati da sam i ja bio tu i prošao.« (Snijeg) Egocentrično zatvaranje u identitet znači udaljavanje od bogatstva, raznolikosti, tonjenje u prazninu. Taj se apstraktni identitet iskazuje kao polako ali sigurno umiranje, tj. kao nestanak svega pa i identiteta. Antiteza u njemu nije bila svladana, nego samo na trenutak odstranjena. Ona se stoga ponovno javlja da bi se zauvijek nastanila u identitetu, razbila njegovu neplodnost i dala Krležinu knjiž. mišljenju najdublju dimenziju.

Naime, Krležina se literatura kreće opasnim rubovima prvoga i drugog momenta te imanentne logike pa nije isključena mogućnost da bude protumačena ili kao knjiž. govor koji izvire isključivo iz polemičke negacije Drugog (iz dominacije antiteze), ili kao knjiž. opsesija koja je izraz agresivnog samopotvrđivanja estetskog Ja što se stalno ponavlja (dominacija identiteta). Ti rubovi postoje u Krležinu djelu, ali oni ne samo da nisu bitni nego su ukinuti u višoj sintezi. Ako je Krležino djelo doista samo sublimacija momenta početne antiteze, odn. momenta apstraktnog identiteta (što u osnovi tendira istom: Ja koje koegzistira s Drugim negirajući ga; Ja koje afirmira jedino sebe), tada bi Krležina literatura mogla biti shvaćena kao strastvena pedagogija i stoička samouvjerena ekskluzivnost.

Ona to nije. To ne znači da - kad bi to bila - ne bi mogla biti značajnom literarnom činjenicom. To samo znači da ne bi bila ono što ona ipak jest: literatura koja govori o čovjekovoj najdubljoj ili bitnoj strasti: o čežnji za ostvarenjem beskrajne punoće, o snu za spajanjem s istinskim totalitetom, o vječnom vraćanju Izvoru, majci, božanskom. Mnogi su kritičari Krleži prigovarali da ne voli čovjeka, prezire humanost, nema samilosti i uživa u ruganju, sarkazmu i pristranosti. Oni su mu, mahom, suprotstavljali pisce u kojih je taj zalet k apsolutu deklarativan, vidljiv, neposredno prisutan ili sistematski obrađen. Boga, Čovjeka ili apsoluta, u tom smislu, u Krleže doista nema. Beskrajna raznolikost u jedinstvu bijaše njegov san za kojim je jurio znajući, istodobno, da je to san i da je buđenje neminovno: iscrpljivao se u napetom nastojanju da dođe do /k/raja lucidno uviđajući da /k/raja nema. U agnostičkom i ironičnom naporu da dohvati esencijalno i identično (koje će istovremeno biti raznoliko i antitetično, dakle, sve) živi njegov apsolut ili njegovo suživljavanje s vječnim. Tek na tom dnu njegove literature (ili: tek u takvoj interpretaciji njegova djela) ulazi se u prostor gdje nema osude i nema obrane, gdje se ništa ne tvrdi i ništa ne ruši, jer je sve samo jedno teško i bolno razumijevanje tragičnosti i komičnosti ljudske sudbine: vibrantna humanost vjernika bez vjere.

Takvo shvaćanje Krležine literature vodi k trećem momentu imanentne logike Krležine antiteze. Taj je moment najskriveniji našem zdravom razumu koji zna samo za »da« i samo za »ne«, a on je ipak, paradoksalno, u tom opusu najvidljiviji. Taj bi se moment mogao nazvati momentom težnje za apsolutnim identitetom, dakle za nečim što nikada ne može biti realizirano jer je suprotno od onog što želi biti: to je identitet koji sebe konstantno negira da bi se u tom negiranju, ipak, pokušao ostvariti; to je antiteza čija je priroda u tome da postojeće (tj. sebe) opovrgava te se stoga od sebe odbija prema identitetu (prema svojoj omrznutoj suprotnosti) u kojem, međutim, ne može opstati. Imanentna logika nije nešto što u Krležinu djelu postoji kao vremenski proces, nego je to silogizam koji prožima simultanost pa je svaki od tih momenata sadržan istodobno u svim ostalima. Naša misao vidi njihovu sukcesiju i može ih apstraktno odvojiti pa istraživati svakoga posebno; u djelu oni žive nerazdvojno i simultano: jedan u drugom.

Čežnja za apsolutnim identitetom najtamnija je jezgra Krležina knjiž. djela. U njegovu se djelu (iz kojeg, dakako, treba isključiti govorenu riječ, obično zabilježenu magnetofonom) ne može pronaći ni jedan jedini element, na bilo kojoj razini knjiž. strukture, koji ne bi u sebi sadržavao svoju implicitnu negaciju. Ako se pobliže pogledaju antitetički parovi lako se uočava: da Sjeverna Soba nije nešto samo neprijateljsko nego i drago, toplo kao što su sunčanog soka lokve nešto strano i izvanjsko ostajući istovremeno melankoličnom blagošću; pobjedonosni Kristijan poraženi je čovjek, osvetnički i pravedni Leone prljaviji je od svoga na rub stjerana oca, Laura nije samo žrtva nego i vrlo opasna pijavica, a te zvijezde, o kojima je toliko riječ, blatnije su od blata u kojem su rođene jer pretendiraju na čistoću koja je zločinačka kao što je zločinački onaj zanosni Orlovićev glas koji ne želi vidjeti gdje živi. Svaki element ostaje onim što jest i istodobno postaje suprotnost onoga što jest. To su samo primjeri koji mogu naznačiti opću kontradiktornu orijentaciju Krležine misli koja u sve unosi ironiju te svaku afirmaciju pretvara u negaciju, ali i negaciju u afirmaciju: njegov je zalet prema apsolutnom identitetu vječno ironiziranje i obrtanje koje nikada ne dospijeva do čvrste točke nego sliči bjesomučnom vrtuljku. Sve je u Krležinu opusu izgrađeno tako da se svaka tvrdnja ukida u ironiji, ozbiljnost u smiješnom, tragično u komičnom, sentimentalno u grotesknom ostajući, međutim, uvijek, istodobno, onim što jest - tvrdnja, ozbiljnost, tragičnost, sentimentalnost.

Taj se dubinski proces može, dakako, otkriti u svakom elementu knjiž. zgrade kao njezin konstitutivni princip. On još nije najdublje dno, pravi temelj. Krležina literarna misao nije usmjerena prema tom oksimoronskom/ironičnom obrtanju da bi o njemu govorila, nego ga ona okreće prema sebi i asimilira kao svoj zakon. K. je, naime, suviše dobro znao što je literatura, a da ne bi znao da se totalizirani totalitet (apsolutni identitet), ono vječno i božansko ne može u literaturi realizirati eksplikacijom i demonstracijom, nego stvaranjem takve književne strukture koja će biti vrhunac svih literarnih mogućnosti, totalizirana literatura, Literatura. Njegova se žeđ za apsolutom najpotpunije sublimira upravo u žeđi za apsolutnom literarnom strukturom. On želi doći do takve knjiž. riječi koja će biti potpuna cjelina, sveobuhvatni krug, jer će u sebi sintetizirati sve kontradikcije knjiž. govora stvarajući apsolutni govor. Istovremeno, on zna da je to iluzija, san, varka, i boji se smiješnosti svog pothvata. To ga ne sprečava da neprekidno, u vedrom i očajnom pokušaju, pronalazi takvu strukturu koja će u sebi definitivno spojiti nespojivo, antinomično: identitet i antitezu, jedinstvo i mnoštvo, Jedno i Drugo. Tako se stiže do fundamentalne tjeskobe ili najintimnijeg vrtuljka: sve što je napisano, svaka knjiž. riječ magnet je koji privlači i asimilira svoju suprotnost. Najveća radost, najveći užas. Taj se literarni govor zaista nada da će pomoću ekstremnog i napetog spajanja antinomičnih određenja napokon stići do obećane zemlje - do svog mira i neograničene egzistencije te tako kreirati savršenu literaturu. Iz toga fundamentalnog vrtloga rastu Krležini arhetipski pokušaji koji označuju njegove etape na tom uzaludnom putovanju u Cordobu. Njegov je napor počeo od hiperbolične antiteze ili disperzivne strukture (1916-19), dugo istraživao mogućnosti umjerenog identiteta ili umjerene ekstatičnosti (1920-52) i napokon se, nemirno, pokušao smiriti u diverzificirajućem identitetu ili u strukturi kompleksne koncentričnosti (1952-73).

Trećim je momentom imanentne logike Krležina misao stigla, dakle, na prostor na kojem se njezina priroda razvila do optimalnog bogatstva da bi u njemu, paradoksalno, upoznala najdublju tjeskobu: punoću i prazninu beskraja. Rođena iz suprotstavljanja prema Drugom, ona se sada suprotstavlja samoj sebi rušeći svako zaustavljanje, svaku definitivnost: čim se proces integracije počne konstituirati prema nečem trajnom te se na horizontu javi identitet kao rezultat, pokrene se proces dezintegracije koji rastvara skrućivanje, grize ga kao najžešća (ironična) kiselina i vodi prema antitezi. Najsudbonosniji patetični trenuci Krležinih junaka, od Pana do Kamila Emeričkog, pretvaraju se u karikaturalne groteske. Nastala iz gađenja prema identitetu, antiteza sada shvaća da je stigla do svog identiteta, dakle do gađenja nad samom sobom: vječno obrtanje koje je uvijek isto, istovjetni vrtuljak opreka. U Krležinoj literaturi nema teze, nema antiteze, postoji samo njihovo nemoguće i trajno jedinstvo. Ta literatura ništa ne tvrdi i ne poručuje; ništa osim onoga što stalno tvrdi i stalno poručuje - da je strast za apsolutom uzaludna te je svako literarno ostvarenje samo sinteza borbenog poziva na novi pokušaj i lucidna spoznaja o neminovnosti poraza. Njegov je knjiž. opus metafora egzistencijalne slobode jer se u njemu agon sunovraćuje u agoniju, a agonija uzdiže k agonu.

LIT.: D. Prohaska, Miroslav K.: »Pan«, Hrvatska njiva, 1917, 7; isti, Miroslav Krleža: Tri simfonije, ibid., 25; I. Gorenčević, Cristoval Colon, Plamen, 1919, 3 i 4; S. Pandurović, Naša najnovija lirika, Misao, 1920, 5; M. Bogdanović, Pripovetke Miroslava Krleže, SKG, 1922, NS, knj. V, br. 2; M. Cihlar Nehajev, Golgota, Jutarnji list, 5. XI. 1922; Lj. Maraković, Ekspresionizam u Hrvatskoj, Čas, 1923; S. Tomašić, Treća etapa Miroslava Krleže, Jugoslavenska njiva, 1924, 2; M. Hanžeković, Kad se klade cijepaju..., Hrvat, 12. III. 1927; Lj. Maraković, Iza ekspresionizma, Hrvatsko kolo, 1927; T. Manojlović, Miroslav Krleža - Knjiga pjesama, LMS, 1931, knj. CCCXXIX, br. 1-2; V. Bogdanov, o Krležinu umjetničkom stvaranju, Hrvatska revija, 1932, 1-3; T. Debeljak, Miroslav Krleža: Knjiga pjesama, Dom in svet, 1932, 3-4; F. Kalan, Miroslav Krleža: Sabrana djela. Glembajevi, Modra ptica, 1932-33, 11; M. Hanžeković, Simfonije Miroslava Krleže, Danica, 1933, 99; S. Šimić, Krleža kao kritik, Zagreb 1933; Ž. Plamenac, Miroslav Krleža, Pregled, Sarajevo, 1936, knj. XII, br. 148-149; M. Matković, Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje, Hrvatsko kolo, 1949, 2-3; P. Guberina, M. Krleža: Kristofor Kolumbo, u knj. Zvuk i pokret u jeziku, Zagreb 1952; P. Šegedin, Čovjek u riječi, Rad JAZU, 1955, 308; V. Petrić, Dramatičnost Krležinog dijaloga, Republika, 1955, 11-12; M. Feller, O Miroslavu Krleži protiv Marka Ristića, Život, 1956, 7-8 i 9; E. Šinko, Falanga antikrista i drugi komentari, Zagreb 1957; Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Sarajevo 1958; E. D. Goy, Problemi i faktura u Krležinoj drami »Gospoda Glembajevi«, Izraz, 1960, 7-8; B. Hećimović, Aretej, Književnik, 1960, 9; V. Gligorić, U vihoru, Beograd 1962; M. Engelsfeld, Još o stilu Miroslava Krleže, Umjetnost riječi, 1962, 1-2; /. Frangeš, Krležina lirika, Republika, 1962, 5; D. Cvitan, Mitska interpretacija romana »Povratak Filipa Latinovicza«, Kolo, NS, 1963, 6; A. Flaker, Nepoznat netko, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1963, 5; I. Frangeš, Riječ okrenuta zvijezdama, Republika, 1963, 7-8; M. Lončar, Ljetopis lomova doba i sudbina. Miroslav Krleža: »Zastave«, Izraz, 1963, 4; D. Suvin, Krilata plovidba ka zvijezdama, Krležin zbornik, Zagreb 1964; B. Popović, Vrijeme spoznaje. Analitik i pjesnik Krleža, Razlog, 1966, 5-6, 1967, 1, 4, 5 i 6; V. Đurić, Krležino remek-delo, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967, str. 1-58; M. Lončar, »Saloma« Miroslava Krleže, ibid., str. 249-274; T. Ladan, Lirska topika Miroslava Krleže, Kolo, 1968, 7; M. Peić, Himna u čast slobodnog osjećaja. »Pan« i slikarstvo, Republika, 1968, 7; I. Vidan, Ciklus o Glembajevima u svom evropskom kontekstu, Rad JAZU, 1968, 353; A. Stamać, Između Ikarova leta i križnog puta, Kolo, 1968, 7; V. Žmegač, O poetici ekspresionističke faze u hrvatskoj književnosti, Kritika, 1969, 3; M. Lončar, Antiteze i analogije u Krležinim legendama, ibid.; B. Donat, O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, Zagreb 1970; Z. Malić, Smisao pobune u »Baladama Petrice Kerempuha«, Naše teme, 1973, 9; K. Pranjić, I kontinuitet i stilske inovacije u djelu Miroslava Krleže, Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 1973, str. 219-227; /. Mandić, Više nego pisac, Vjesnik, 7. VII. 1973; P. Matvejević, Pristupi i otpori, Politika, 7. VII. 1973; B. Kreft, Krleža in Slovenci, Jezična antidogma Miroslava Krleže (zbornik), Žminj 1974, str. 185-192; N. Milošević, Andrič i Krleža kao antipodi, Slovo ljubve, Beograd 1974; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; D. Gašparović, Dramatica Krležiana, Zagreb 1977; J. Matešić, U povodu ratne proze Miroslava Krleže, Gesta, 1980, 4-5; J. Wierzbicky, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; Dani hvarskog kazališta. Miroslav Krleža, Split 1981; M. Kuzmanović, Kerempuhovo ishodište, Rijeka 1985.

St. L.