APSTRAKTNA UMJETNOST

traži dalje ...

APSTRAKTNA UMJETNOST. U trajnom zanimanju za slikarstvo i sve likovne pojave, Krleža se morao odrediti i prema tzv. apstraktnoj umjetnosti kao fenomenu neprikazivačkoga, nepredmetnog slikarstva, koje je europskom i svjetskom likovnom scenom prevladavalo nekoliko desetljeća XX. st., s apogejom u 10-im i 50-im godinama. S obzirom na svoju socijalnu usmjerenost i vitalističku poetiku, K. nije mogao pokazivati osobitih sklonosti za krajnju autonomiju izraza, a pogotovo ne za hladnu formalnu kombinatoriku, ezoterizam i misticizam. Međutim, kao poznavalac avangardističkih časopisa (posebno s njemačkoga područja), K. je vrlo rano, u našoj sredini među prvima, progovorio i o radikalno nemimetičkim likovnim stremljenjima. On se nije zadovoljavao informativnim izlaganjem problematike i, barem ispočetka, stanovitim razumijevanjem za izražajne slobode i pjesničku sugestivnost apstraktnih kompozicija, već je vrlo brzo zauzeo izrazit, karakterističan polemički stav, preuzimajući i didaktičku ulogu. Smatrao je, naime, apstrakciju znakom krize i oblikovne destrukcije zapadnoga svijeta, zasićenoga estetskom hiperprodukcijom i motiviranoga traženjem (tržišno stimulirane) originalnosti po svaku cijenu, a suprotstavljao se njezinoj difuziji u hrvatski i južnoslavenski kulturni prostor, koji po njegovu mišljenju nije uspostavio od govarajuću civilizacijsku tradiciju niti izgradio temeljne pozitivne vrijednosti, pa nema neophodan sustav zaštite protiv »raspadanja prije samoga postojanja«. Kako je dosljedno odbacivao secesijski linearizam i ornamentalnost, razumljivo je da ga nije mogla zadovoljiti nesputana igra arabesaka i mrlja, te je u apstraktnoj umjetnosti ponajčešće vidio hirovitu halucinantnost ili pak samo »ustalasanu bučnu grmljavinu muzičkih slapova«.

Krležin mladenački obračun s apstrakcijom ima i simptomatičnu afektivnu intonaciju, prepoznatljivu i u terminologiji kojom se služi. Nema dvojbe da je »kolumbovska plovidba u neotkrivene tajne stila« pa donekle i »argonautska plovidba u kaos likovnog relativiteta« za njega prihvatljiv pa i poželjan model ponašanja, kojemu se i sam povremeno prepuštao, no nikako se nije mogao pomiriti s ishodom »kaosa« i »relativiteta« (a pogotovo ne kumulativnoga »kaosa relativiteta«). Moglo bi se čak zaključiti da K. nije bio načelno nesklon traženju novoga i putu u nepoznato, sve dok ga upravo slučaj apstrakcije nije razočarao krajnjom evazivnošću ili gotovim formulama što su zadobile normativan karakter.

Osim toga, zbog ljevičarskih uvjerenja, daleko mu je bilo svako stvaralaštvo koje nije imalo referencijalnih crta pa tako nije moglo računati na širu recepciju ili čak na društvenu animaciju i provokaciju. Prodor apstrakcije u Sovjetski Savez, u prvoj fazi novoga poretka, nije umanjio Krležinu rezerviranost: koliko se protivio ekspresionističkom ili fovističkom hipersubjektivizmu toliko se odupirao i konstruktivističkom objektivizmu, smatrajući ih licem i naličjem stvaralaštva otuđenoga od ljudske zajednice. Uostalom, dinamična kulturna zbivanja neposredno prije I. svj. rata i u razdoblju koje je izravno za njim slijedilo nisu ni skrivala činjenicu da su izraz duhovne krize i potrebe korjenita prevrednovanja.

Kad povremeno ili barem naizgled prihvaća neke univerzalne tekovine apstrakcije (primjerice, kod Kleea ili dijelom Picassoa) istodobno vrlo strogo sudi o domaćim pokušajima nasljedovanja i izričito hvali one naše umjetnike koji su im se svjesno odupirali. To su za Krležu Lj. Babić i P. Dobrović, senzibilni intelektualci i refleksivni stvaraoci, koji su dobro upoznati sa svim aktualnostima a ipak plediraju za postupan rast, metodično ulančavanje i ukorijenjenost u vlastitoj sredini, mimo apstrakcije i svih pomodnih pravaca. Dvoznačnost Krležina odnosa očituje se također u profiliranju romanesknog lika slikara Filipa Latinovicza, koji ekspresivno dolazi na sam rub nepredmetnog svijeta čiste slikarske materije, no ne napušta aluzivnost i kad je raskrstio s bilo kakvim iluzionizmom.

Krležin obračun s apstrakcijom u drugom i trećem desetljeću bio je i temperamentan i ažuran, a pritom na svoj način logičan u okviru borbe protiv ropske imitacije stranih uzora, a za autentičan, autohton, nacionalni, »naš izraz u umjetnosti«. Učestale su njegove invektive protiv »pikasizma«, a najčešći su napadi na Kandinskoga, koji njemu djeluje kao svojevrsna »crvena krpa«, kako zbog simbolističko-folklorne stilizacije prve faze, tako i zbog profetsko-bombastičnog tona teorijskih mu spisa (Über das geistige in der Kunst, 1911. i dr.). Krajnje je negativan sud iz 1926. kojim tvrdi kako »svi ruski apstraktni slikari zajedno ne vrijede (...) jedne stare kineske bronce«.

Krležino iznenadno vraćanje problematici apstrakcije 1961, povodom njezine 50-godišnjice, nije bitno drukčije od militantnih sudova iz mladosti. Dapače, sam se poziva na kontinuitet stajališta i navodi ranije procjene. Međutim, društveni i stvaralački kontekst sasvim se promijenio, a njegov pamflet koincidirao je s osudom apstrakcije od vrhovnoga državnog i partijskog autoriteta, tako da je mogao pobuditi dojam koordinirana, dirigirana ili pak pukom lojalnošću motivirana čina. Krležino argumentiranje svodilo se isključivo na dezavuiranje Kandinskoga, pogotovo njegovih verbalnih formulacija što inače jedva dodiruju bit stvari. Izjednačavanje apstrakcije sa socrealizmom (čak »gerasimovštinom«) bilo je samovoljno i konformističko, a neprimjereno je bilo govoriti o »apstraktnom nasilju« u trenutku kad su osnovne stvaralačke slobode bile na kušnji, i to u sredini koja se s iskustvima apstrakcije dotad samo marginalno susretala. Srećom, Krležin tekst nije bio prolog za nove estetičke obračune već samo povijesni epilog autorova strasna i pristrana odnosa prema raznim manifestacijama modernizma u svijetu i u nas.

BIBL. M. K.: Marginalije uz slike Petra Dobrovića, Savremenik, 1921, 4; Kriza u slikarstvu, Književna republika, 1924, knj. II, br. 1; Grafička izložba (8. 111-20. III. 1926), Obzor, 11. III. 1926; Kako se kod nas piše o slikarstvu, Književna republika, 1926, knj. III, br. 2; Razgovor o pedesetogodišnjici apstraktnog slikarstva (1911-1961), Vjesnik, 29. I, 5. II. i 12. II. 1961.

LIT.: T. Maroević, Slikarstvo Filipa Latinovicza, Zbornik 3. programa Radio-Zagreba, 1978, 2, str. 260-269; A. Flaker, Krleža i slikarstvo, u knj. Nomadi ljepote, Zagreb 1988.

To. Mć.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

APSTRAKTNA UMJETNOST. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1250>.