Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

BABIĆ, Ljubo, slikar i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 14. VI. 1890 - Zagreb, 14. V. 1974). Slikarstvo učio 1908-10. u Zagrebu (M. C. Crnčić, B. Cikoš), a 1910-13. na Umjetničkoj akademiji u Münchenu (F. Stuck); istovremeno je slušao predavanja iz povijesti umjetnosti (diplomirao u Zagrebu 1932) i učio inscenaciju na münchenskom Künstlertheatru. Studij slikarstva nastavio 1913-14. u Parizu (Académie de la grande Chaumière). U Zagrebu je predavao na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (od 1916), bio je profesor i rektor na Akademiji likovnih umjetnosti (do 1961), direktor Strossmayerove galerije starih majstora (od 1947), član JAZU (od 1950) i glavni urednik Bulletina JAZU (od 1957).

Babić je bio svestran likovni stvaralac i pisac (scenograf, kostimograf, grafičar, likovni kritičar, teoretičar, pedagog i muzeolog), ali u prvom redu slikar (»Slikam, dakle jesam«, napisao je Krleža u predgovoru za Babićevu retrospektivnu izložbu 1975). Njegov je slikarski početak povezan s Crnčićevim pejzažizmom (Pogled s Plasa) i Cikoševim simbolizmom (Notturno), a secesijski monumentalizam (Udovice, 1912; Narikače, 1913) s Meštrovićem i programom grupe Medulić, s kojom je izlagao. U ratnom razdoblju slikao je ekspresionistički, simbolizirajući tragiku ratnih zbivanja crnim zastavama i religioznim temama (Crna zastava, 1916; Golgota, 1916. i 1917; Sv. Sebastijan, 1917; Crne zastave, 1918).

U to doba započinje Babićevo druženje s Krležom i njihova intenzivna i dugogodišnja suradnja utemeljena na duhovnoj i umjetničkoj srodnosti. Neke od ekspresionističkih Babićevih slika odraz su utjecaja Krležinih tema (Crveni stjegovi, 1919). Likovno je opremio prvu Krležinu objavljenu knjigu, poemu Pan (1917), zatim Pjesme I i Pjesme II (1918) te Hrvatsku rapsodiju (1918), a za Krležin i Cesarčev časopis Plamen (1919) izradio je naslovnu stranicu i plakat. Portretirao je Krležu 1917, 1918. i 1919, a Belu 1920. K. je Babicu posvetio djelo Michelangelo Buonarroti (1919). Nakon puta po Španjolskoj (1920) i ciklusa izvanrednih akvarela koji su nastali kao putopisne bilješke (Kastiljanski pejzaž, Obala Taja, Corrida), Babić je izradio sugestivan crtež Franje Ljuštine na odru (1922), revolucionara kojemu je K. posvetio svoju novelu Smrt Tome Bakrana, objavivši i Babićev crtež uz novelu i Napomenu o crtežu Lj. Babića (Književna republika, 1924, knj. I, br. 1). Dvadesetih godina Babićev se stil smiruje (Nogomet, 1924), pokazujući realističke tendencije (Hrvatski seljak, 1926) te utjecaj Neue Sachlichkeit (U gostionici, 1927; Ilica, 1928). Od Krležinih djela tada je likovno opremio izdanja: Hrvatska rapsodija (ćir.) 1921; Hrvatski bog Mars (1922), Vučjak (1923) i Vražji otok (1924), a za časopis Književna republika izradio naslovnu stranicu i plakat (1923). God. 1929. Babić sudjeluje u osnivanju Grupe trojice (Babić, Becić, Miše), vrlo značajne u likovnom stvaralaštvu Hrvatske 30-ih godina. Babić je tada slikao kolorističke pejzaže iz Dalmacije (Smokvice kod Vignja, 1930; Iz Orebića, 1930; Kućište, 1931; Zlarin, 1935; Sa Čiova, 1936) i srednje Hrvatske (Sa Mrežnice, 1931), a smirenijim zeleno-smeđim bojama pejzaže iz Hrvatskog zagorja koji su postali pojam Babićeva izraza (Proljetni pejzaž, 1933; Moj rodni kraj, 1936; Pred crkvom, 1939); slikao je portrete i autoportrete (Pred izlogom cvjetame, 1929) i mnogobrojne mrtve prirode, a likovno opremio Krležine časopise Danas (1934) i Pečat (1939) primjenjujući, uglavnom, slovna rješenja kao i na plakatima izložaba Grupe trojice (1930-35). U posljednjem razdoblju (ratnom i poratnom) izrađuje studije narodne nošnje (šestinske, pokupske i dr.), slika pejzaže (Julove grede, 1954) i cvijeće, svoj vrt i atelijer (Oblaci, 1954; Iz mog vrta, 1956); izrađuje likovnu opremu Krležinih djela (Račić i Pan, 1947, Novele, 1948) te sabranih djela Shakespearea i Matoša.

Babićev scenografski rad (1918—59) bio je veoma značajan za hrvatsko kazalište, osobito u vremenu njegove suradnje s režiserom B. Gavellom i Krležom u inscenacijama prvih izvedaba Krležinih drama: Golgota (1922), Vučjak (1923), Michelangelo Buonarroti (1925), Adam i Eva (1925), Gospoda Glembajevi (1929) i Leda (1930). Krležin portret izradio je akvarelom na skici s glavnog pokusa Vučjaka (1923), a svoj bogati scenografski rad završio je inscenacijom Krležina Areteja (1959).

Osnovavši Marionetski teatar 1920. počeo je primjenjivati suvremeniju scenografiju (kubističku stilizaciju za predstavu Fausta 1921), a za operu Peleas i Melisanda C. Debussyja u HNK apstraktne prostorne elemente (1923). Avangardnim rješenjima ističu se inscenacije Shakespeareove drame Richard III (1923) i komedije Na tri kralja (1924). Na međunarodnoj pariškoj izložbi (Exposition internationale des arts décoratifs et industriels) 1925. dobio je

Grand Prix za inscenacije kazališnih djela Shakespearea, Držića (Skup), Gundulića (Dubravka), Goethea (Faust), Kosora (Požar strasti) i Krleže (Vučjak, Golgota, Michelangelo Buonarroti) te drugih. Sjećajući se prvih izvedaba svojih drama K. ističe uspjeh Vučjaka, a za Babica kaže »da je bez sumnje naš najbolji scenograf koji je, u tom smislu, zagrebački teatar digao na najviše svjetske razine«. (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, III, Zagreb 1985).

U suradnji s Krležom, koji je imao nadzor nad svim organizacijskim radovima, postavio je u Parizu 1950. Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije (Palais Chaillot). Za Krležu je »oprema njegove pariške izložbe ostala modelom takvih aranžmana najvišeg stila.« Suradnju s Krležom nastavio je 50-ih godina i u Leksikografskom zavodu pisanjem članaka za Enciklopediju likovnih umjetnosti te u funkciji glavnog urednika za ilustracije. Imao je tada bogatu bibliografiju radova u časopisima i više objavljenih knjiga (Hrvatski slikari od irnpresionizma do danas, 1929; Umjetnost kod Hrvata, 1943; Zlatni viek španjolskog slikarstva, 1944; Francusko slikarstvo XX. stoljeća, 1953. i autobiografija Između dva svijeta, 1955).

Svoja zapažanja o slikarstvu Lj. Babica K. je bilježio od 1913. Objavio ih je u zapisima Davni dani, za godine 1916. i 1917 (Davni dani. Zapisi 1914-1921, Zagreb 1956), u Marginalijama uz slike Petra Dobrovića (Savremenik, 1921, 4) i u eseju Kriza u slikarstvu (Književna republika, 1924, knj. II, br. 2). Družeći se s Babićem, K. ga je posjećivao (1919-24) »gotovo svakog dana« u atelijeru (u Ilici, a kasnije i u Rokovu perivoju). Može se pretpostaviti da su razgovori koje su vodili inspirirali Krležu za dijaloge o slikarstvu u Ledi (1930) i u romanu Povratak Filipa Latinovicza (Zagreb 1932). U zapisima Iz davnih dana (Republika, 1967, 7-8) primjećuje da se Babić kozmopolitski, upravo pariški, oslobodio legende i anegdote iz svojih secesijskih slika (Udovice) o kojima je Strzygowski, za izložbe u Beču, napisao panegirik (1913) a K. ih proglasio zabludama ukusa. Primjećuje također njegove macabre-motive s crnim barjacima i dramatski uznemirene golgotske motive ističući njegov dar da izrazi talasanje ljudske mase, poput plime i oseke, i patetičnu slikovitost takve slijepe bujice (Crveni stjegovi). U eseju Kriza u slikarstvu priznaje da je tradicionalna umjetnost mrtva, ali poriče da je »ono što se zove revolucija u slikarstvu« zaista revolucija. Obilazeći berlinske izložbe i galerije prisjeća se Babica i vremena kad je kod nas vladao Kršnjavi, a on se morao odrediti između secesijskog Münchena (Stuck), impresionističkog Pariza i suvremenih evr. apstraktnih kretanja (Kandinski). Prateći njegova nastojanja da ostvari vlastiti izraz, K. zaključuje: »U ovoj vječnoj podvojenosti između stvarnosti i simbola, između ideje i materijalnog oblika, u teškoj borbi za izrazom, u tome golemom nerazmjeru između idejnih zamisli i stvaralačkog potencijala, u znaku ove dugotrajne borbe Babić slika već godinama jednu te istu sliku koja ne bi bila samo odraz nego izraz i ne samo izraz, nego još više od toga: stvarnost sama.«

BIBL. M. K.: Slikar Ljubo Babić, Eseji III, SDMKZ, sv. 20, Zagreb 1963.

M. Pet.