BACH, Josip

BACH, Josip, kazališni radnik (Gospić, 15. II. 1874 - Zagreb, 6. VII. 1935). Završio glumačku školu, bio glumac epizodist, nakon dramaturških studija u Beču, Berlinu i Pragu redatelj i ravnatelj Drame u Zagrebačkom kazalištu (1908-20, 1931-34). Pisao o kazališnim i dramaturškim problemima.

Kao nastavljač secesionističke, modernističke poetike, odbio prihvatiti za izvođenje prve Krležine dramske rukopise (Saloma, Sodoma, Leševi, Kraljevo i dr.) s obrazloženjem da su scenski neizvedivi, iako ga javno proglašava velikim talentom (Najsmioniji dramski pjesnik, Obzor, 24. I. 1919). U vrlo oštroj polemici što se razvila 1919, K. u nekoliko nastavaka u Plamenu obračunava s Bachom,naglašavajući kako to ne radi zato što mu je Bach odbio njegove mladenačke drame, nego što ga je osobno uvrijedio. U polemici K. Bachu spočitava diktatorstvo u kreiranju dramskog repertoara HNK, optužujući ga da je najveći krivac što je došlo do krize drame u nas. Na Bachovu tvrdnju da je Krležu uvijek smatrao pjesničkim, a ne dramskim talentom, K. mu odgovara da je lažac, dodajući kako govori neistinu u vezi s pokušajem postavljanja drame Cristoval Colon na zagrebačku scenu. U daljnjem toku polemike Bach se brani od Krležinih tvrdnji da mu je repertoar loš i da Zagrebu nameće »pučku« dramu činjenicom da za drukčiji repertoar ne postoje objektivni uvjeti: kazališna zgrada i financije. Polemika završava Krležinim uvjerenjem da je Bach nesposoban kao dramaturg i zbog toga, dok god on ne odstupi, neće više nuditi Zagrebačkom kazalištu svoje drame za izvođenje.

Kao i u svakoj polemici i ovdje su došli do izražaja subjektivni stavovi: K., osobno uvrijeđen, ocijenio je previše jednostrano Bachovu ličnost. Objektivne činjenice govore da je Bach kao kazališni čovjek, unatoč svim slabostima, poslije Miletića bio prvi važniji reformator HNK, te jedan od začetnika modernog kazališta i dramaturgije u nas.

Polemika je, osim toga, imala i političku dimenziju: dok K. napada Bacha kao nepopravljivog austrofila, ovaj mu uzvraća ponajprije tvrdeći da su njegove simpatije, što je vidljivo i iz kazališnog repertoara za vrijeme rata, bile na strani Antante s jugoslavenskom orijentacijom, a zatim podsjećajući ga da je veličajući u članku austrijskoga generala baruna Konrada (Obzor, 28. IV. 1915) bio austrofilski raspoložen. K. će kasnije u jednoj polemici (O generalu Konradu i »najpopularnijem našem dobrovoljačkom oficiru«g. A. Kovaču, Književna republika, 1925, knj. II, br. 5) opširnije demantirati tu Bachovu (i nekih drugih) tvrdnju, naglašavajući kako je taj članak bio pisan u izrazito ironičnom tonu.

BIBL. M. K.: Gospodin Bach, Plamen, 1919, 8; Jedan od hrvatskih Govekarjev, ibid., 9-10; »Antantofil« gospodin Bach, ibid., 12; Srbofil i znameniti borac protiv Beča gosp. Bach, ibid., 14; Slučaj direktora drame gospodina Bacha, Moj obračun s njima, Zagreb 1932.