Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

BAUDELAIRE, Charles, francuski pjesnik i kritičar (Pariz, 9. IV. 1821 - Pariz, 31. VIII. 1867). Prve stihove piše već kao sedamnaestogodišnjak. Nezadovoljan građanskom sredinom, u trajnom nesuglasju s prestrogim poočimom vojnikom, snatri o egzotičnim krajolicima i uzbudljivim putovanjima a mladenački nespokoj kao da pokušava sublimirati za duge plovidbe od Bordeauxa do Calcutte. Na tom putu napisao je sonet A une Créole, stoje i prva pjesma tiskana pod Baudelaireovim imenom. Novac koji je naslijedio od oca omogućuje mu rastrošan život (provodi, luksuzni odjevni predmeti, kupovanje vrijednih slika i dr.), ali zakratko jer je poočim Baudelaireovo nasljedstvo povjerio na čuvanje bilježniku. Nezavisan duh, boem i dandy, nezainteresiran za dnevnu politiku i probleme svoga vremena, Baudelaire se oduševljava Poeovom fantastikom i godinama ga prevodi, prati sustavno likovne fenomene, posebice impresioniran djelom Delacroixa i Ingresa. Njegova zbirka pjesama Cvjetovi zla (Fleurs du mal, 1857), vrhunski je pjesnički doživljaj stoljeća i znači ne samo novi pristup životu već i definitivan raskid s retorikom parnasovaca. Zbirka koju odlikuje iskonska strastvenost, strepnja pred grozom življenja i interes za sve što je opasno, zabranjeno i zazorno, dobrano je uzbudila duhove i imala je i svoj sudski epilog. Zbog ugrožavanja javnog morala šest je pjesama, među njima i pjesma Lesbos, zabranjeno. I zbirku Spleen Pariza (1869) resi ozračje premijernosti jer su te pjesničke crtice novina u franc. književnosti. Svoje nazore o umjetnosti obrazložio je Baudelaire u djelima Romantična umjetnost i Estetski kurioziteti (tiskana su posmrtno), a traženje idealne harmonije i bijeg od banalnosti oblikovao je u djelu Umjetni rajevi (Opijum i hašiš). Za Krležu Baudelaire je odolio svim negatorima ili slikovitije rečeno: »Jata moljaca razjedaju ga razdraženo kao sagnjilu mumiju već puno stoljeća, a sam fakat, da mu truplo predstavlja još uvijek bogatu gozbu za bukvojede sviju vrsta, dokazuje nam kako nije umro čitav.«

Baudelaire je za Krležu i estetski nonkonformist i poeta koji snagu temperamenta afirmira kao jedini kriterij, artist intenzivne potrebe za novim izražajnim formulama i istodobno osobnost puna proturječja. Doslovno: »Kao nepomirljivi negator svake svemirske svrhovitosti, on istodobno deklamira o neugasivoj ljudskoj žeđi za svime što se krije s onu stranu života, jer tako se i zbiva da ,ljudska duša nazire kroz mutnu koprenu poezije sve blistave izglede s onu stranu groba‘, i, prema tome, ,poezija je najživlji dokaz ljudske besmrtnosti‘«.

Osebujan je nadasve i po tome što »boreći se za estetsko, moralno i tjelesno oslobađanje istančanog senzibiliteta u regijama boje, mirisa i muzike, erotike, opojnih droga, komfora i svih užitaka udobne radosti građanskog načina života, on ni trenutka nije toliko apstraktno pretvorljivo zaslijepljen, te ne bi bio svjestan dramatskog kontrasta između snobovskog dendizma i sramotnih životnih uslova, pod kojima skapava velegradska bijeda.« Baudelaire je već u doba Krležina školovanja u Madžarskoj bio među njegovim omiljenim piscima te se njegov utjecaj očituje u nizu pjesničkih tekstova, a reminiscencije o Baudelaireu česte su u Krležinoj esejistici.

BIBL. M. K.: O Marcelu Proustu, Eseji. Knjiga prva, MKSDM, Zagreb 1932: Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, Republika, 1952, 10-1 1; Marginalia na temu o spoznajnoteorijskoj magiji, Delo, Beograd 1956, knj. III, br. 11; Davni dani. Zapisi 1914-1921, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956; O stogodišnjici Baudelaireove smrti 1867-1967, Forum, 1967, 9-10.

S. Vš.