BOGDANOV, Vaso (Vahid)

BOGDANOV, Vaso (Vahid), povjesničar (Pančevo, 2. X. 1902 - Zagreb, 9. X. 1967). Studirao je u Beču i Beogradu (1920-24), doktorirao historiografskom tezom (1947) u Zagrebu, gdje je potom profesor na Filozofskom fakultetu. Još kao gimnazijalac proganjan zbog »boljševičke propagande«, djeluje u komunističkom pokretu (sekretar partijske organizacije za Vojvodinu), ali mu je u tzv. sukobu na ljevici pripisan revizionizam pa biva odbačen. U njegovu bogatom publicističkom i znanstvenom opusu ističe se zanimanje za fenomene hrvatskoga političkog života XIX. st. (stranke, Jelačić, Starčevič, odnos Hrvata i Srba).

Stigavši početkom 30-ih godina u Zagreb, Bogdanov uspostavlja vezu s Krležom pozivajući se, po Krležinim riječima, na svog profesora i mentora iz redakcije Nove Vojvodine V. Stajića, koji je Krležu poznavao i cijenio njegove tekstove. Sprijateljuju se, pa su za vrijeme Krležina izbivanja (1932-33) u intenzivnoj prepisci, Bogdanov nadgleda tiskanje njegovih djela (Moj obračun s njima), a tijekom 1932. objavljuje čak sedam članaka o Krleži. Podrazumijevajući Krležinu literarnu genijalnost, nastoji potkrijepiti tezu o aktivističkom optimizmu kojem je »izražavanje pasivističko-nihilističkog, dekadentnog, mračnog« tek dokumentarna pozadina. Kako se u to doba kritička opservacija Krleže raslojila, to je Bogdanov kao jedan od nositelja »krležijanske« struje (Lasić), u sve agresivnijem sučeljavanju različitih struja imao važnu ulogu. Jedan je od organizatora i autor koncepta protuplakata skupine hrvatskih intelektualaca za obranu Krleže od objede kako je negator hrvatske tradicije. Bogdanovljevim dobrim vezama s HSS-om treba vjerojatno zahvaliti što se među potpisnicima našao i Đ. Vranešić, potonji dužnosnik ustaškog režima koji je štitio Krležu i Bogdanova. Njihov pak pokušaj da (1945) svjedočenjem o tome zaštite Vranešića nije uspio. Već 1935. Bogdanov tekstom Miroslav Krleža i naša »lijeva kritika« prihvaća sukob i s drugom strujom krležologije. Taj će se tekst kao poglavlje njegove brošure Politička i moralna strana lijeve hajke na Krležu paradoksalno pojaviti čim je K. s njime prestao kontaktirati. Premda nije bio član uredništva Pečata, Bogdanov je pripadao njegovu duhovnom krugu formiranom još u doba Savremene stvarnosti i Danasa, u kojima je također surađivao. K. se štoviše, suprotstavljajući se izričitom Titovu zahtjevu da to ne čini, solidarizirao s Bogdanovom, kojega su partijski krugovi opetovano napadali kao trockista i denuncijanta (Izjava Miroslava Krleže, Pečat, 1939, 5-6). Bogdanov je istodobno počeo izdavati vlastiti časopis Političko iskustvo, s HSS-ovskim priklonom, na što su K. i Pečat reagirali, jer se to moglo shvatiti i kao njihovo paktiranje s Mačekovim nagodbenjaštvom, za što ih je krug socijalne literature i optuživao. Stoga su ga se, obavještavajući čitatelje da je »protiv jednoglasne volje svih članova uredništva Pečata« pokrenuo »svoj polumjesečnik«, te time prestao biti njihovim suradnikom (Pečat, 1939, 8-9), zapravo odrekli, pa se Bogdanov, želeći svojom studijom prikazati »apsurdnu situaciju u kojoj je najveći lijevi pisac proskribiran od lijevog tabora« i sam u njoj našao. Donio je historijat »sukoba«, s mnogo detalja, predočavajući »hajku« na Krležu izrazom literarne frustriranosti njegovih oponenata koji su posegnuli za politikantskim smicalicama. Sigurno to nije bilo nevažno pri odluci nositelja nove vlasti, dakle upravo onih kojima je osporavao avangardnost, da ga, kako proizlazi iz Krležinih memoarskih zapisa, u ljeto 1945. pritvore. Bogdanov je prilično dugo bio u zatvoru i za rata, a kad je 1942. pušten, K. je s njime obnovio prijateljstvo. U Dnevniku ironizira oduševljenje s kojim je Bogdanov dočekao partizane, nije posve jasan ni o okolnostima njegova puštanja na slobodu, ali je za strelovitu karijeru sveučilišnog profesora i akademika Bogdanov nesumnjivo uživao snažnu Krležinu potporu. Bio je prvi Krležin bibliograf (Radovi Miroslava Krleže 1914-1937, 1937), jedan od nekolicine njegovih samozatajnih suradnika i odanih sljedbenika. Govoreći u pismu povodom Jarebove Hrvatske politike\ koju mu je povjerio na recenziju, o »neuralgičnim predjelima njihova dugogodišnjeg prijateljstva« K. kao da toga nije svjestan, pa se i u Dnevniku čudi »ravnodušnosti spram Vasekove smrti« koju da su svi kod njega primijetili. Bogdanov se međutim kao onirički junak njegovih poznih zapisa javlja često, jednako u nastupima sentimentalnih proturječja i simboličkih aluzija.

BIBL. M. K.: Dnevnik, SDMKO, sv. 5, Sarajevo 1977.