Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

BOGUMILI, pristaše neomanihejske dualističke hereze koja se, ubrzo nakon što se u X. stoljeću javila na području bugarske srednjovjekovne države, proširila po Balkanu, Maloj Aziji, Italiji (patareni) i Francuskoj (katari). Iako je njezino učenje imalo različite varijante, osnovu je činilo vjerovanje da je sav materijalni svijet, uključujući i čovječje tijelo, djelo Satanaela, starijega božjeg sina koji je utjelovljenje zla. Dolaskom Krista, drugoga božjeg sina, zlu, koje je do tada isključivo vladalo svijetom, počinje se suprotstavljati princip dobra. Zadatak pravoga kršćanina jest odbijati zlo, tj. pobijediti materiju, što je u praksi značilo provoditi uzoran, asketski život. Bogumili su priznavali Novi zavjet, tumačeći ga na svoj način, a od Starog zavjeta samo pojedine knjige. Bogumilski je pokret bio društveno uvjetovan razvojem feudalizma, a socijalnu osnovu nalazio je uglavnom u seljaštvu, sloju najteže pogođenom feudalnim odnosima. U Bosni, se pokret, organizacijski učvrstio kao Crkva bosanska, u razdoblju od početka XIII. do druge polovice XV. st. funkcionirao je kao faktor bosanske samostalnosti. Padom Bosne pod tur. vlast (1463) pokret, koji nisu uspjele slomiti brojne intervencije Rimske kurije i ug. kraljeva, bio je definitivno ugušen.

Teško je precizno utvrditi u koje se vrijeme i u kojim okolnostima Krleža prvi put detaljnije upoznao s problemom bogumila i Crkve bosanske. Čitajući Račkog, u dnevničkom zapisu od 1. VI. 1916 (Davni dani. Zapisi 1914-1921, Zagreb 1956), bilježi dojam da su bogumili »magistrala naše povijesti«, u autobiografskom tekstu Iza kulisa godine 1918 (Republika, 1967, 7-8) navodi da se radi o »laičkoj pobuni« koja je važna prije svega zato jer je trajala »duže nego bilo što što je trajalo ovdje ikada«. Svoju poznatu tezu o bogumilima kao izrazu srednjovj. »južnoslavenske civilizacije« prvi put formulira u Hrvatskoj književnoj laži (Plamen, 1919, 1). Negativno se određujući prema većem dijelu hrv. knjiž. tradicije, K. govori o bogumilima kao o ishodišnoj točki »jugoslovenske kulturne tradicije«, uvjeren da su oni svojom borbom protiv bijede i bogatstva, a posebno otporom Bizantu i Rimu, u kojem očitava ne samo pokušaj stvaranja kulturnog jedinstva južnih Slavena nego i nastojanje za prevladavanjem civilizacijskih razlika između Istoka i Zapada, u biti formulirali »poziv Slovjanstva«, dakle i misiju južnih Slavena. U polemici do koje je došlo nakon objavljivanja Hrvatske književne laži, K. će, negirajući tvrdnju da je svoje mišljenje o bogumilima formirao pod utjecajem D. Prohaske, tj. da ga je zapravo preuzeo, doduše izjaviti da je svoje gledanje na taj pov. fenomen u osnovi oblikovao još 1912 (Smrt gospodina Prohaske, Plamen, 1919, 8), no podatak o tome za sada nije poznat. Za Krležin odnos prema bogumilima mnogo je, međutim, važnija činjenica da je on svojoj interpretaciji ostao vjeran čitavog života. Naglašavajući u nizu tekstova različite komponente bogumilske hereze, on samo varira svoje tumačenje. Tako je u eseju Illyricum sacrum (Kolo, 1963, 7), nastojeći istaknuti njezino društveno značenje, napisao da je riječ o negaciji feudalne organizacije društva, pozivajući se pri tome na organizaciju bogumilske crkve koja je, prema njegovu tumačenju, dokaz da su bogumili društvo shvaćali kao ekonomsku zajednicu utemeljenu na principu jednakosti prava i obaveza njegovih članova. Što se tiče njihova učenja, misli da ga valja razumjeti kao »moralno-intelektualni sistem, koji je predstavljao negaciju svih religioznih programatskih teza Bizanta i Rima podjednako« i koji je kao takav funkcionirao u smislu kočnice procesa razgradnje južnoslavenske »etničke supstance«. Polazeći od toga, K. će zaključiti da su bogumili »jedini kontrapunkt našeg srednjovjekovnog rasula«, odn. da do njega dolazi upravo u godinama nakon njihova sloma. U eseju Zlato i srebro Zadra (Republika, 1950, 6) K. je, uzimajući kao osnovu činjenicu da se bogumili odlučno suprotstavljaju nauku obiju crkava, iznio tezu prema kojoj se zapravo radi o pokretu koji je anticipirao temeljne ideje reformacije, pokušavajući ih ostvariti na način mnogo radikalniji od protestantizma, između ostalog i zato jer je djelovao »u oba smjera«, tj. i prema Istočnoj i prema Zapadnoj crkvi. U tom smislu K. će o bogumilima govoriti i u Bogumilskim mramorovima (Književne novine, 3. VI. 1954), i u Srednjovjekovnoj umjetnosti naroda Jugoslavije (Umetnost, 1950, 2). Pišući O nekim problemima enciklopedije (Republika, 1953, 2-3). K. je iznova upozoravajući na značenje i važnost bogumilske hereze za povijest jugoslavenskih naroda, uputio oštru kritiku na račun historiografije, koja je ili prešućuje ili ne tretira na način na koji bi to prema njegovu shvaćanju trebala.

Mo. St.