BUDA

BUDA, (sanskrtski Buddha: prosvijetljeni), religiozni nadimak za Siddhartu ili Gautamu (onaj koji je svoj cilj postigao), plemića i osnivača budizma (Kapilavastu na obronku Himalaje, oko <— 560 - u Kusinari, oko <— 480). Uči jednakost ljudi i ustaje protiv brahmanskih kasta. Po njemu je sav život patnja koja nastaje iz želje za užitkom. Najviši cilj praktičnog života jest nirvana (ugasnuće), nijekanje svake volje za životom, odricanje svih uživanja, jer su nužno povezana s patnjama.

Krleža često spominje Budu i budizam u esejima, npr. Evropa danas (Savremena stvarnost, 1933, 5), O Kranjčevićevoj lirici (Hrvatska revija, 1931, 3), publicističkim tekstovima, dnevnicima, te poseže za sižeom Bude u lirici (Budha u zbirci Pjesme u tmini, Zagreb 1937), romanu Na rubu pameti (Zagreb 1938). U fikcionalnom dijelu Krležina opusa Buda funkcionira dvojako: kao numinozno po sebi (osobito u lirici) s naglaskom na relig. značaju pomirenosti u sebi, nirvani, stranoj evr. kršćanskoj kulturnoj tradiciji. K. naglašava utjecaj budizma na razvoj moderne evr. filozofije, posebno Schopenhauera. Buda tako, s druge strane, postaje simbolom egzotičnoga stranog svijeta, jedne kulture i civilizacije koja djeluje očuđavajuće, kao strano po sebi. U tom drugom širem značenju Buda je suprotstavljen glorifikaciji zapadne civilizacije, u isti mah i evropocentričnosti. U poglavlju Lamentacija Valenta Znanca zvanog Vudriga u romanu Na rubu pameti, ujedno Krležinoj najopsežnijoj obradi tog sižea u cijelom autorovu opusu, Budino je učenje folija koja u pripovijedanju rezon era transcendira junakovo stradanje. Obogaćenost humornim efektom pojačava univerzalnost budizma, religije koja je usprkos »egzotičnosti« svojom krajnjom svrhom u biti identična ostalima.

LIT.: A. Flaker, Poetika osporavanja, Zagreb 1982; M. Stančić, Miroslav Krleža i njemačka književnost, Zagreb 1990.