BUDAK, Mile

traži dalje ...

BUDAK, Mile, književnik i političar (Sveti Rok, 30. VIII. 1889 - Zagreb, 7. VI. 1945). Objavljuje od 1907, postaje članom Društva hrvatskih književnika 1910, ali se profilirao i afirmirao tek zbirkom pripovijedaka Pod gorom (1930). Uređivao je listove Mlada Hrvatska, Hrvatska misao i Hrvatski narod, a književnim prilozima, stručnim, publicističkim i propagandnim člancima surađivao u mnogim časopisima. U veljači 1933. odlazi u emigraciju. Potkraj ožujka u Modeni polaže ustašku prisegu Paveliću. Početkom 1934. u Berlinu objavljuje godišnjak Nezavisna hrvatska država čiji je urednik i jedan od glavnih autora. U svibnju 1934. izlazi mu u izdanju Hrvatskog kola politička rasprava, napisana još u Italiji, Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu (Youngstown, Ohio, USA). Od siječnja 1935. zapovjednik je svih ustaških logora u Italiji, sve do početka veljače 1937. kada ga nasljeđuje E. Kvaternik. Budak seli u Messinu pa u Salerno kod Napulja, gdje piše svoja najvažnija literarna djela. God. 1938. vraća se u Zagreb; sredinom travnja 1941. imenovan je ministrom za bogoštovlje i nastavu, a u studenome poslanikom NDH u Berlinu. Političku karijeru završio je kao ministar vanjskih poslova, otišavši 1943. u mirovinu i posvetivši se pisanju. Zajedno s drugim članovima vlade NDH Englezi su ga 18. V. 1945. izručili jugoslavenskim vlastima. Vojni sud II. armije osudio ga je na smrt kao ratnog zločinca, nakon čega je u lipnju pogubljen. Najvažnija književna djela su romani Ognjište I-IV (1938), Rascvjetana trešnja I-IV (1939), San o sreći I-II (1940), Na vulkanima I-II (1941), Ratno roblje I-II (1941-42), Kresojevića soj I-III (1944-45), te zbirke pripovijedaka Vučja smrt i druge pripovijesti (1943) i Izabrane pripovijesti (1943).

Krleža je Budaka upoznao 1922. »kao prijatelja i drugara V. Ćopića«, te spominje da je nakon Ćopićeva bijega u Rusiju 1925. iz vlastita džepa (»u ratama«) platio odvjetniku Budaku 2500 dinara »za obranu komunista na suđenjima u Zagrebu« (E. Čengić). Kad su u srpnju 1932. intelektualci različitih političkih opcija potpisali Protest i apel u povodu atentata (7. VI) na M. Budaka, među njima nije bio Krleža. On je velik dio te godine proveo u inozemstvu i vratio se u Zagreb u rujnu. Budakova literatura nije mu bila bliska: »Napisao je Svetog Petra u Lici, to je jedna od rijetkih njegovih novela koju sam čitao. Nije loše opisano kako sveti Petar obilazi Liku. Puna je sarkazma i ironije, i u svakom slučaju negativna za Liku. To je ta narodska literatura koju ja ,naročito volim‘.« (E. Čengić). God. 1941. Budak je za hrvatske književnike priredio primanje na koje K. nije došao. Govoreći o tome skupu, K. potvrđuje i u drugim izvorima spominjanu zgodu: kada je S. Kolar na čelu delegacije Društva književnika pozdravljao Pavelićeva ministra i apstrofirao ga kao najvećega hrvatskog književnika, Budak je navodno rekao: »Na žalost, naš najveći književnik nije s nama i meni je žao što on nije prisutan.« (E. Čengić). Temu o inkopatibilnosti dvaju svjetova što su ih svojim djelom i osobnostima predstavljali M. Krleža i M. Budak naznačio je još 1938. I. Lendić u geslu »S Budakom protiv Krleže«, da bi ga već na početku lipnja 1941. promijenio u »S Budakom u izgradnju nove hrvatske književnosti«. U to doba K. strahuje za svoj život; na intervenciju M. Ujevića i Budaka izbačen je iz školske lektire i iz javnih knjižnica; nema ga u Wiesnerovoj Antologiji hrvatske lirike; uvršten je u Privremeni popis pisaca zabranjenih za prodaju koji je, prema naredbi Državnog izvještajnog i promičbenog ureda, u siječnju 1942. razaslan svim knjižarama. Tri mjeseca kasnije, član Promičbenog ureda i Budakov tajnik M. Čović objavljuje u svečanom broju Spremnosti (10. X) članak Strujanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti koji već u podnaslovu (Od hrvatskog književnika Mile Budaka do hrvatskog književnika Miroslava Krleže) sugerira promjenu službene politike prema Krleži: »... nitko ne može poreći hrvatstvo jednome velikome piscu, koji je pored svih svojih utjecaja, takvih utjecaja, kojih je danas negativna strana sasvim iščezla, pronašao u svojim Baladama Petrice Kerempuha jednu jedinu svijetlu luč hrvatske politike u osobi Oca Domovine dra Ante Starčevića!« Audijencija kod Pavelića, koju je Budak dugo Krleži najavljivao dogodila se, ne slučajno, u rujnu 1943, nakon kapitulacije Italije. O tom susretu s Pavelićem K. je iznio nekoliko verzija koje se podudaraju u datumu (23. IX. 1943), te u činjenicama da je posrednik i sudionik bio Budak, i da je Pavelić osobno Krleži ponudio nekoliko atraktivnih radnih mjesta (intendant HNK, predsjednik Akademije, ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice, profesor na sveučilištu itd.), koje Krleža nije prihvatio. Nakon Krležine smrti pojavila se verzija M. Žigrovića (U žitu i kukolju) koji u beletriziranoj formi prenosi sjećanja B. Rukavine, višeg činovnika Ministarstva unutrašnjih poslova NDH, koji je u tom svojstvu prisustvovao razgovorima na Markovu trgu; on tvrdi da su bila dva razgovora u razmaku od približno mjesec dana najvjerojatnije u listopadu 1943.

Prema Krležinu iskazu, Budak mu je u toku 1944. više puta predlagao da zajedno pokrenu časopis Hrvatska »koji neće biti ustaški, jer je promjena kursa u svijetu već bila vidljiva i njima je trebao neki kvazi-neutralan časopis. Nemam, po njemu, da pišem na liniji njihove politike, nego da se časopis javi kao hrvatski, dakle, da pišem u interesu Hrvata koji moraju imati svoj prostor.« (E. Čengić). U vezi s tim kontaktima, Z. Kulundžić drži kako je Budak spasio Krleži život osiguravši mu stalnu propusnicu u kojoj je pisalo da je posjednik toga dokumenta »hrvatski književnik Miroslav Krleža, da mu nitko ništa ne smije učiniti bez znanja i odobrenja ministra doglavnika dra Mile Budaka« (Slavko Kolar i njegovo vrijeme), a da mu se K. nije odužio, odn. nije ni pokušao spriječiti Budakovo pogubljenje. V. Nikolić (u intervjuu Večernjem listu, 1. IX. 1990) o Budakovu utjecaju na Krležinu sudbinu u NDH izričito kaže: »Da ga je Pavelić htio ubiti, Budak mu ne bi mogao pomoći«. Na procesu desetorici, održanome 6. VI. 1945. kada je prvooptuženi Budak osuđen »zbog veleizdaje i ratnih zločina na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine«, bilo je govora o intelektualcima koje je Budak štitio od ekstremista svoga režima, pa i o Krleži, ali u njegovu se pomoć nije uzdao. Presuda je izvršena sutradan, tako da nikakva intervencija nije bila niti moguća.

LIT.: M. Čović, Strujanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Od hrvatskog književnika Mile Budaka do hrvatskog književnika Miroslava Krleže, Spremnost, 10. IV. 1942; Z. Kulundžić, Slavko Kolar i njegovo vrijeme, Zagreb 1977; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I—IV, Zagreb 1985; M. Zigrović, U žitu i kukolju, Barcelona-München 1986; Hrvatska revija, 1989, 4 (broj posvećen M. Budaku); S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, III, Zagreb 1989; J. Jareb, Prilog životopisu dra Mile Budaka, Hrvatska revija, 1990, 1. i 2;

Me. Š.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

BUDAK, Mile. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1348>.