BUKOVAC, Vlaho

BUKOVAC, Vlaho, slikar (Cavtat, 4. VII. 1855 - Prag, 23. IV. 1922). U mladosti bio kadet na dubrovačkom jedrenjaku; radio u Peruu i San Franciscu (1874-76), kolorirao fotografije i slikao. Uz potporu M. Pucića (koji mu je savjetovao da svoje prezime Faggioni slavenizira) i J. J. Strossmayera studirao slikarstvo na École des Beaux-Arts (A. Cabanel) u Parizu (1877-80). Izlagao u pariškom Salonu, priznat od oficijelne kritike (La Grande Iza, 1882). U pariškoj fazi (1877-93), u duhu akademizma, slikao prigušenim bojama, svladavajući postepeno tehniku plenerista i impresionista (Iz Fontainebleaua, Stepenice u Cavtatu). Virtuozno portretirao mnoge istaknute suvremenike. U zagrebačkoj fazi (1893-98) bio je središnja ličnost umjetničkog i kulturnog života. Slikao je velike kompozicije (Gundulićev san, 1894; za HNK Hrvatski preporod, 1895), reprezentativne portrete svijetlih boja (Mlada patricijka), ali i slike impresionističkih obilježja (Ikar, Japanka). Svojim je plenerizmom pridobio više sljedbenika (tzv. zagrebačka šarena škola). U Pragu (1903-22) slikao poentilistički, a od 1905. predavao na akademiji.

Analizirajući naše kulturne prilike i likovni ukus sredine Krleža spominje Bukovčeve najpopularnije slike: Hrvatski preporod i Gundidićev san. U nekrologu U. Donadiniju (Četiri mrtva književnika, Književna republika, 1923, knj. I, br. 1) prisjeća se da je on »još kao dijete sa balkona zagrebačkog kazališta gledao u Bukovčevu zavjesu sa strahopočitanjem i njegova predodžba o našem Parnasu ostala je uvijek tako mramorno patetična i svečana, sa lovorom i golim vilama: Panteon negdje u visinama između Dubrovnika i Zagreba«, a u eseju O smrti slikara Josipa Račića (Književnik, 1928, 1) piše da je »u vrijeme Račićeva djetinjstva simbolična zavjesa Bukovčeva ,Preporoda‘ najsvjetliji estetski fokus naše likovne kulture, a Bukovac naš Cabanel i naš Piloty, naš historijski simbolist i akademik i naš modernistički non plus ultra.« U Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića (Zagreb 1933) zaključuje: »Bukovac, jedini naš slikar velikih kompozicija u devetnaestom stoljeću, bio je savršeno točno to, što je doista i bio: slikar kazališnih zavjesa u Fellner-Helmerovu teatru.«

BIBL. M. K.: Marginalije uz slike Petra Dobrovića, Savremenik, Zagreb, 1921, 4; O našem dramskom repertoireu, Djelo, Zagreb 1948, l; O nekim problemima Enciklopedije, Republika, 1953, 2-3; 99 varijacija na razne teme, ibid., 1959, 2-3; Fragmenti dnevnika iz 1967. i 1968, Forum, 1972, 6. i 7-8.