CRNJANSKI, Miloš

traži dalje ...

CRNJANSKI, Miloš, književnik (Csongrád, Madžarska, 26. X. 1893 - Beograd, 30. XI. 1977). Gimnaziju pohađao u Temišvaru kod fratara pijarista (1904-12); na Rijeci učio eksportnu akademiju (1912-13). Studij povijesti umjetnosti započeo 1913. u Beču, a završio 1922. u Beogradu. God. 1914. mobiliziran je u austrougarsku vojsku i poslan na galicijsku frontu; to ratno iskustvo snažno je utjecalo na njegove rane knjiž. radove. Potkraj rata i neposredno nakon rata kraće vrijeme boravi u Zagrebu gdje surađuje u Savremeniku. Između dvaju svjetskih ratova bio je novinar, urednik časopisa i listova, gimnazijski profesor i diplomatski službenik u Berlinu, Rimu, Lisabonu i Londonu. Političko djelovanje odvelo ga je 30-ih godina prema ekstremnoj nacionalističkoj desnici. Rat provodi u Londonu, gdje kao politički emigrant ostaje sve do 1965, kad se vraća u Jugoslaviju. Amalgamirajući avangardističko knjiž. iskustvo s izrazitom senzibiliziranošću za baštinu srpske duhovnosti, Crnjanski je izrastao u klasika srpske književnosti XX. st. Važnija su mu djela Lirika Itake (1920), Priče o muškom (1920), Dnevnik o Čamojeviću (1921), Seobe I (1929), Ljubav u Toskani (1930), Seobe II (1962), Kod Hiperborejaca (1966), Roman o Londonu (1971), Embahade (1981) i dr.

Odnos između M. Crnjanskoga i Krleže kompleksan je, obilježen krajnjom ambivalentnošću. Kritika već vrlo rano zamjećuje srodnosti u djelima dvojice pisaca-vršnjaka koji u početku književnog rada i surađuju u istim časopisima; upozorava već početkom 20-ih na zajedničku naklonost ekspresionizmu (Vinaver) te srodnosti u izboru tematike i u književnom postupku (Batušić).

U razgovoru s E. Čengićem (S Krležom iz dana u dan, II) K. kaže da je Crnjanskoga upoznao u Zagrebu 1917. te da su mu se svidjeli njegovi radovi objavljeni u Benešićevu Savremeniku; »družili su se i često sastajali po kavanama«. Imao je izuzetno visoko mišljenje o njegovoj nadarenosti i ono se nije mijenjalo bez obzira na radikalizaciju desnih ideja M. Crnjanskog u toku 30-ih godina. Međutim, po tome Krležinu iskazu, nisu se osobno susretali nakon svađe u beogradskom hotelu »Moskva« u prosincu 1925. kad je Crnjanski napao Krležu da pisanjem o Sovjetskom Savezu propagira komunističke ideje te da je moskovski plaćenik.

Bez obzira na svađu koja je završila obostranim vrijeđanjem, Crnjanski 1929. u uspomenama na vlastite zagrebačke knjiž. početke (Posleratna književnost. Literarna sećanja, Letopis Matice srpske, 1929, 2 i 3) sa simpatijama govori o »velikoj ličnosti Miroslava Krleže«, ističući njegovu poeziju kao vrhunac poratne hrvatske i srpske književnosti. Žali što N. Bartulović nije uspio Krležu čvršće vezati za Književni jug te što K. nije poput Andrića pošao za Crnjanskim u Beograd; »da su onda došli svi, danas bi ,posleratna‘ književnost imala drugi lik«. K. je, pak, sa svojim Plamenom otišao »političkim putem, i to krajnje ljevice«.

God. 1934. Crnjanski objavljuje članak Oklevetani rat (Vreme, 16. III. 1934) u kojem piše protiv pacifizma zasnovanog na defetizmu, na »klevetanju rata i vojnika«. On tvrdi da rat potiče u narodu i u pojedincima »najviše moralne vrednosti« te da »nikakva državna organizacija, pa ni partijska, ne vredi ništa bez vojničkih vrlina«. Upozorava da »klevetanje rata« jest usmjereno protiv srbijanske ratničke tradicije: »jer ako uprljate ratove Srbije, jedini kapital u nas koji nije proćerdan, što ćete imati tom namučenom narodu lepoga reći?«

Te stavove Crnjanskoga K. polemički komentira u tekstu M. Crnjanski o ratu (Danas, 1934, knj. II, br. 4). Navodeći antimilitarne iskaze iz ranih djela M. Crnjanskoga (Dnevnik o Čamojeviću i Lirika Itake) K. njegovo pisanje u Vremenu naziva »pobunom protiv sebe sama« tvrdeći da »današnji novinar Crnjanski vrijeđa pjesnika Crnjanskog«. Nakon eruditske eksplikacije, u kojoj citira brojne fetišiste rata ali i pobornike pacifizma, K. polemiku poentira ambiguitetnim iskazom u kojem se prepleću uvažavanje talenta M. Crnjanskog (»govorio je nadareno i neposredno, davao signale, osjećalo se da u njegovim riječima plove slike kao lađe i da imaju talenta u jedrima«) i ironija (»i tako lirik ,Itake‘ svršava svoju liriku kao lirik ,atake‘«). Napominje sarkastično da je taj ratničko-maskulinilni pisac ponajbolji kao »lirik bizaran i ženskast u najosetnijim trenucima svoga stvaranja«.

U uvodnom dijelu svog odgovora (Miroslav Krleža kao pacifist, Vreme, 22. V. 1934) Crnjanski kratko obračunava s drugim svojim protivnicima »koji su po našim malim književnim časopisima, pa i u dnevnoj štampi složno graknuli« na njegov članak; njima međutim, »toj tevabiji«, ne namjerava odgovarati, »zanima ga« samo Krležin »pamfletić« u Danasu. Izjavljuje potom da prave marksiste ni malo ne prezire, ali da s Krležinim marksizmom »već godinama niko nije načisto« pa ne zna da li polemizira s marksistom ili običnim buržujskim pacifistom. U središnjem dijelu toga polemičkog teksta Crnjanski nastoji dokazati kako se njegovi stavovi o ratu nisu bitno mijenjali, kako je njegova svijest o važnosti vojničke tradicije za samosvijest naroda i zdravu nacionalnu ideologiju trajna te se može pronaći i u mladalačkim radovima koje K. izdvajanjem stihova i ulomaka iz konteksta falsificira. U poenti polemike Crnjanski optužuje Krležu da se on radikalno mijenjao jer je taj »danas odlučni pacifist« 1915, »godine kad je Srbija propala«, u Obzoru objavio ogroman članak »koji uzdiže u nebesa barona Konrada fon Hetcendorfa, šefa austrijskog generalnog štaba«, čime se dovodi u pitanje moralno pokriće njegova pacifizma.

Krleža, koji je godinama objašnjavao ironijsku prirodu svojih hiperbola u Barunu Konradu te je definitivnu obranu demonstrirao u knjizi Moj obračun s njima (1932), nije se osvrtao na protunapad M. Crnjanskoga. Ideološki i književni putovi dvojice pisaca definitivno su se razdvojili.

LIT.: S. Pandurović, Naša najnovija lirika, Misao, 1920, 5; S. Batušić, Dva čoveka, Savremenik, 1921, 2; S. Vinaver; Manifest ekspresionističke škole, u knj. Gromobran svemira, Beograd 1921; S. Stefanović, Uzbuna kritike i najmlađa moderna, Misao, 1921, 33-36; N. Simić, Miloš Crnjanski, Književnik, 1930, 9; D. Redžep, Krleža i rani Crnjanski, u Ekspresionizam i hrvatska književnost, Kritika, 1969, 3; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; isti, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, Zagreb 1989.

Vel.V.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

CRNJANSKI, Miloš. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1391>.