DOBROVIĆ, Petar

traži dalje ...

DOBROVIĆ, Petar, slikar (Pečuh, 14. I. 1890 - Beograd, 27. I. 1942). Slikarstvo studirao 1909-11. na Likovnoj akademiji u Budimpešti (E. Balio, K. Ferenczy). U razdoblju školovanja slikao impresionistički, stvarajući zapažena djela (Mladić u bijelom odijelu, 1911; Mrtva priroda, 1911). Bio je član ljetne kolonije u Kečkemetu opredijeljene za modernije likovne pravce (kubizam, cézanneizam, ekspresionizam). Za studijskog boravka u Parizu 1912-14. prvi je od jugoslavenskih slikara ostvario izraz ekspresivnoga kubizma (Autoportret, 1913) i nacrtao seriju aktova kubističkih struktura (1913). Po povratku u Madžarsku slikao je mrtve prirode cézanneističke koncepcije (Mrtva priroda s narančama, 1914). Dobrović je svoja umjetnička načela o povezivanju cézanneizma s renesansnom tradicijom objavio već 1914. u listu Alföld koji je izlazio u Kečkemetu. Od 1915. slikao je veće kompozicije, s reminiscencijama na kasnorenesansni manirizam, obrađujući mitološke i druge motive (Odmor Venere, Leda s labudom, Bohemi, 1917). Djelovao je na slobodnoj umjetničkoj školi u Budimpešti (1917/18), a bio je i pročelnik Društva umjetnosti u Pečuhu gdje je 1918. sudjelovao u pobuni pješadijske pukovnije. Pripadao je lijevo orijentiranoj inteligenciji i madžarskoj umjetničkoj avangardi, a 1921. izabran je za predsjednika Baranjske republike. Njezinim padom završeno je Dobrovićevo djelovanje u Madžarskoj.

Krležin esej Marginalije uz slike Petra Dobrovića (Savremenik, Zagreb 1921, 4) sugestivan je tekst o ranom razdoblju slikara koji je po dolasku iz Madžarske intenzivno sudjelovao u likovnom životu izlaganjem na skupnim izložbama (u Parizu 1919. i Zagrebu 1920) i priređivanjem samostalnih izložaba u Zagrebu (1919), Beogradu (1921) i drugim gradovima. Svrstavši Dobrovića u kategoriju »Umnika« a ne »Huđožnika« K. kaže: »Umnici koji se izražavaju bojama na platnu znadu što se događalo prije njih (u slikarskoj prošlosti) te im u svakom potezu osjećate svijest, intelekt, historijsku retrospektivu... Dobrović se ne stavlja (faustovski) u kontakt s tamnim silama, on ne otvara zavjese ispred skrivenih prostora, on nije mistik, ni simbolist ni pjesnik alegorije i mraka. On stoji kao umnik i umuje unutar određene oblasti anatomske i unutar te oblasti on svladava materiju.«

God. 1923-25. Dobrović je profesor na Umetničkoj školi u Beogradu, od 1934. vodi tečaj figuralnog crtanja na Kolarčevu narodnom univerzitetu, a od 1937. profesor je na Akademiji likovnih umetnosti. Za drugog boravka u Parizu 1926-28 (izlagao je 1927) pojačano je njegovo zanimanje za kolorističko slikarstvo Matissea i Van Gogha i stvaranje vlastita slikarskog izraza. Prisjećajući se tog razdoblja K. zapisuje: »Kako je kolorit Dalmacije, sa svojim bogatstvom rasvjeta i boja, bio idealno podudaran s njegovim saznanjima, on je u dalmatinskim motivima otkrio bogat izvor svojih kasnijih slikarskih nadahnuća« (Iz galerije imena, Republika, 1963, 2-3) i nastavlja: »Na čisto, jednostavno, vangoghovsko razastiranje boja odlučio se definitivno 1927. Ne više kao Friesz, a nikako kubistički kao Lhote, nego jednostavno kao Dalmacija, u punoj podnevnoj rasvjeti, tu, na Korčuli, na Lopudu, na Hvaru, oko Srebrenog, u Mlinima i na Lapadu, odvojio se od pomodnih predrasuda stila i trikova, i tu je počeo razumijevati što znači neposredno izgovaranje vlastite, iskreno otkrivene slikarske istine.« Zamijenio je tamnu, ponekad sumornu paletu čistom kolorističkom vizijom u pejzažima (Maslinik, 1928; Plaža u Mlinima, 1934; Seoska mesnica, 1935; Mlini sa brdima, 1936), dubrovačkim i venecijanskim vedutama (Dubrovački Stradun, 1933; Stara luka u Dubrovniku, 1935; Konji na crkvi sv. Marka, 1938), mrtvim prirodama (Kamenice, 1929; Mrtva priroda sa slikom Modiglianija, 1930; Karanfili, 1939), aktovima (Akt na modroj pozadini, 1930; Akt plave djevojke, 1934; Sjedeći akt, 1938) i portretima (Pralja Suzana, 1931; Autoportret, 1932; Mati sa sinčićem, 1933; Dum Andro, 1935; Portret Olge Dobrović, 1938; Stari Repo sa Hvara, 1940). Ta su djela odraz zrele stvaralačke snage i slikareve životne radosti.

Družeći se s Krležom naslikao je 1930. tri njegova portreta i 1938. jedan, a sačuvani su i crteži za portret. K. mu je posvetio pjesmu Dubrovačka kulisa (Savremenik, Zagreb, 1.1. 1931). U Beogradu je 1934. izradio sliku Redakcija časopisa »Danas« naslikavši Krležu, M. Bogdanovića, M. Ristića, V. Maslešu, V. Srzentiča i sebe. Za časopis Danas radio je crteže i vinjete, a nastavio je s povremenim objavljivanjem likovnih kritika (o izložbi E. Vidovića, J. Bijelića, S. Miličića i o svom slikarstvu pisao je u Srpskom književnom glasniku, 1921, 6) i članaka o suvremenoj umjetnosti (o Cezanneu u Pečatu, 1939). K. je pisao o fovističkoj gami njegova kolorističkog slikarstva, a prema Dobrovićevu iskazu i o njegovim umjetničkim načelima u Djetinjstvu u Agrarnu godine 1902-03 (Republika, 1952, 12), zatim u predgovoru za monografiju (Zagreb 1954), ističući da Dobrović više ne priznaje »nikakvog drugog programa osim trajnog pojačavanja kolorističke mase« (Iz galerije imena). Slike s dunavskih ada iz 1941. spominje kao nove lukove njegovih umjetničkih raspona, a pod dojmom nenadane Dobrovićeve smrti K. je zapisao »Još uvijek sposoban da se preobrazi nestao je ostavivši nas u uvjerenju da nije izgovorio svoje posljednje riječi«.

BIBL. M. K.: Na grobu Petra Dobrovića. Fragment iz dnevnika 14. ITT. 1946, Svedočanstva, 1952, 1; Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947, Republika, 1953, 12; Fragmenti iz dnevnika godine 1942, Rad JAZU, 1954, 301: Petar Dobrović, predgovor u katalogu, Beograd 1955.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, MV, Zagreb 1985.

M. Pet.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

DOBROVIĆ, Petar. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1448>.