Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

DONAT, Branimir, (pravo ime Tvrtko Zane), kritičar, esejist i prevodilac (Zagreb, 5. XI. 1934). Jedan od najplodnijih suvremenih hrvatskih književnika: objavio dvadesetak zbirki kritika i eseja, surađivao u svim važnijim hrvatskim i srpskim književnim časopisima i novinama za kulturu. Krajem 80-ih i početkom 90-ih intenzivno surađuje i u visokotiražnim novinama nizom polemičkih priloga ne samo književnoga već i političkožurnalističkog karaktera. Autor je više antologija (fantastičke proze, folklorne erotike, humorističke proze i dadaističke poezije), uredio niz tematskih brojeva knjiž. časopisa. Važan je osobito kao medijator novih knjiž. fenomena; među prvima je pisao o mnogim novim (o avangardi, fantastici, novim pravcima u knjiž. teoriji i dr.), ali i o posve zaboravljenim knjiž. pojavama i piscima.

U toku 60-ih godina piše niz eseja o ranim Krležinim dramama. Te Donatove interpretacije pojavljuju se u razdoblju kad su rani Krležini dramski tekstovi bili uglavnom zanemareni, dijelom i pod utjecajem Krležine samokritičke valorizacije u Osječkom predavanju 1928. Donat upozorava da poetika ranih Krležinih tekstova korespondira s aktualnim stremljenjima kazališne avangarde u svijetu. Drži da »izvanvremenska i izvanprostorna refleksija o sudbini čovjekovoj daje Legendama značajku rituala u kojem se na simboličan način jezikom pokreta i akcija i sama riječ primiče beskraju u kojem se napokon bez ostatka bilo kakve iluzije razgoljuje čovjekova sudbina«. U Krležine rane drame prodiru elementi pjesničkog diskursa: »drama nikad nije konačna u jednom uvijek jedinstvenom značenju, njezina otvorenost potiče pjesnika da se oglasi i kroz čiste emocije, uzvike, akcije, pokrete koji se ne mogu uvijek identificirati kao znakovi određenih i nama dobro poznatih značenja«. Nastojeći izraziti ekstatično u čovjeku, dramatičar se služi raznolikim, atipičnim postupcima - plakatom, pantomimom, groteskom, pastišem, parolom - kao sastavnim načelima scenskog izražavanja »kojima se samo nagovještava da je drama krenula novim putovima na kojima se polagano preobražava u partituru slobodnoga duhovnog sinopsisa i scenarija čija apstraktnost i otvorenost služe kao poticaj da ih svaki gledalac doživi osobno i da ih konkretizira u svijesti oslobođene svakodnevnih sadržaja«. U dvanaest eseja koji se 1970. pojavljuju u knjizi O pjesničkom teatru Miroslava Krleže Donat dokazuje da Krležini mladalački tekstovi imaju trajan avangardistički potencijal, te ih kazališne poetike 60-ih samo dopunjuju novim značenjima; stoga Krležu tumači ne samo u sklopu ideja koje determiniraju prva dva desetljeća XX. st. nego i u obzoru poetika »teatra rituala«, »fizičkog teatra« te u obzoru estetike »otvorenog djela«. Takvom interpretacijom Krležina dramskog opusa Donat je anticipirao potonja teatrološka istraživanja (D. Gašparović, M. Miočinović, Dž. Karahasan), a vjerojatno i kazališne interpretacije ranih Krležinih tekstova (D. Radojević, G. Paro, B. Jerković, Lj. Georgijevski, Lj. Ristić itd.). I poslije, u toku 70-ih i 80-ih godina, Donat se vraćao Krleži koji mu nije ideološki blizak, ali ga iznimno cijeni kao pisca koji je znao sintetizirati estetiziranu umjetničku formu i etički utemeljen društveni angažman. Osim općih tekstova u kojima se koristi primjerima iz Krležina opusa da bi elaborirao neki opći književnopovijesni problem (npr. Slikar nepoznat, Put do duhovne slike svijeta, Roman kao historia rerum gestarum, Autobiografija - sentimentalna analiza duše), Donat u knjizi Razgolićenje književne zbilje (Zagreb 1989) objavljuje i dva eseja posvećena u cjelini pojedinim aspektima Krležina djela. U tekstu Tri kavalira gospođice Melanije kao ishodište ključnih toposa Krležine urbane proze analizirajući tu ranu Krležinu prozu konstatira da se u njoj in nuce pojavljuju sve najvažnije determinante Krležina djela, ona je »sinopsis njegova budućeg proznog opusa«. U eseju Semiološki gest i pripovjedačka kreacija analizira tematsku i stilsku srodnost K. Š. Gjalskoga i Krleže. U toku 80-ih godina Donat je u časopisima i novinama objavio niz polemičkih tekstova u kojima se K. pojavljuje kao protagonist. Tako u tekstu Recenzija, quasi una fantasia« (Gordogan, 1982, 12) prosvjeduje protiv birokratsko-militarnog pogrebnog rituala kojim je tadašnji državni aparat ispratio svojega velikog pisca, kojega Donat toplo naziva »posljednjim dobrim duhom, genijem domaćeg i domovinskog ognjišta«. Rugajući se onima što se bore oko Krležine duhovne i materijalne ostavštine, upozorava na upravo objavljenu Lasićevu monografiju Krleža. Kronologija života i rada kao primjer intelektualno poticajnog pristupa Krležinu djelu. Pišući o knjigama odnosno aktualnim novinskim tekstovima posvećenim Krleži, Donat je jednako oštar i prema nekritičnim hvaliteljima (primjerice prema Z. Crnji u tekstu Važno je zvati se Brigita, Gordogan, 1984, 15-16) i prema napadačima na Krležu (primjerice prema J. Kopiniču u tekstu Miroslav Krleža u kandžama Minhauzena, Duga, 6-19. II. 1988).

LIT.: V. Visković, Kritičareva argonautika, Republika, 1989, 9-10.

Vel.V.