DOSTOJEVSKI, Fjodor Mihajlovič

DOSTOJEVSKI, Fjodor Mihajlovič, ruski književnik (Moskva, 11. XI. 1821 - Petrograd, 9. II. 1881); novelist, romanopisac, publicist. Važnija djela: Bijedni ljudi (1845); Selo Stepančikovo (1859); Poniženi i uvrijeđeni (1861); Zapisi iz mrtvog doma (1861-62); Zločin i kama (1866); Idiot (1868); Demoni (1871—72); Mladić (1875); Braća Karamazovi (1879). U početku 20-ih god. dio hrvatske inteligencije smatrao je Dostojevskoga kultnim piscem, što se očitovalo i u Prohaskinoj knjizi Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Studija o sveslavenskom čovjeku (1921). Krležin negativan stav prema njemu, iskazan u Davnim danima, treba stoga pripisati oporbi kultu Dostojevskoga kao ideologa, pa je i njegovo djelo shvaćeno kao »primjer propagande u umjetnosti«, a misaonosti autora Karamazovih suprotstavlja K. Nietzscheova Zaratustru. Kasnije, u eseju Smrt Anatola Francea (Književna republika, 1924, knj. II, br. 3) unutar opreka franc. knjiž. modelima K. spominje pojavu »neispisanog, neodređenog, kontemplativnog« pripovjedača u romanima Dostojevskoga. Posebno značenje pridaje fragmentu »ljetne oluje« u Selu Stepančikovu kao »predznaku onih tmurnih rasvjeta paklene psihoanalize« (O Marcelu Proustu, Obzor, 18, 19, 24. i 28. III. 1926) i tako kao da nagovješćuje »ekstazu olujne, sulude«, kolovoske noći u Povratku Filipa Latinovicza u kojemu likovi izgovaraju »masu essayističkog teksta«. Posebno značenje imaju iskazi o vlastitu dramskom stvaranju unutar kojih se K. poziva na »aristotelovske scenske prereze« u prozi Dostojevskoga, spominjući »školu Stanislavskoga« koja je ukazala na »dramske elemente« (Moj obračun s njima, Zagreb 1932) - pored ostaloga i u inscenaciji Braće Karamazovih u Zagrebu 1920-21. Ako se Krležin iskaz: »Ovo što sam ja obradio u scenskoj formi je proza«, poveže s motivima patricida u Gospodi Glembajevima (Zagreb 1928), pokazat će se da je model romana pisca kojega je mladi K. prezirao mogao poslužiti pri pisanju »obiteljske« drame, kao što je disput Aljoše i Ivana u istom romanu poslužio kao model disputa Kuneja i Valtera u noveli In extremis (Književna republika, 1923, knj. I, br. 1) pisanoj očito nakon gostovanja glumaca Moskovskog hudožestvenog teatra u Zagrebu. Sovj. teoretičar M. Bahtin povezuje stil Dostojevskoga s pojmom »Menippove satire« (Problemy tvorčestva Dostoevskogo, 1929), a »menippske poglede« u romanu Na rubu pameti (Zagreb 1938) spominje Goran Kovačić u članku Najslobodoumnije Krležino djelo (1941). Po različitosti (vlastitih) glasova unutar jednoga teksta (»polifoničnost« prema Bahtinu) usporedio je Krležu s Dostojevskim i M. Dedinac (Nekoliko Glembajevih na beogradskoj pozornici, 1946).

LIT.: J. Badalić, F. M. Dostojevski u hrvatskoj književnosti, Zagreb 1932; B. Popović, Vrijeme spoznaje III, Razlog, 1967, 54-56; A. Flaker, Krleža o Dostojevskom, u knj. Zbornik radova posvećen VII. kongresu jugoslavenskih slavista, Zagreb 1972, str.55-62.