DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA, prva profesionalna organizacija književnika u Hrvatskoj, osnovana 17. III. 1900. Na osnivačkoj skupštini (20. IV) izabran je za predsjednika I. Trnski. Djelatnost se odvijala u četiri odjela (beletristički, stručno-književni, novinarski i glazbeno-umjetnički). Društvo pokreće 1906. časopis Savremenik, a 1909. biblioteku »Savremeni hrvatski pisci«. God. 1945-90. djeluje pod nazivom Društvo književnika Hrvatske.

Krležin odnos s DHK može se podijeliti u pet razdoblja: 1918-19; 1922-23; 1945-54; 1954-61; 1961-81.

God. 1918-19. Prvi put je istupio na glavnoj godišnjoj skupštini DHK, 6. VI. 1918, u prostorijama Društva u Gundulićevoj br. 7 u Zagrebu. Provalu Krležina bijesa, kada je »planuo balkanski i skoro da nije razbio onaj glasovir u salonu Gundulić-hotela«, izazvala je rasprava što se vodila na toj skupštini (sukob intendanta Hreljanovića i DHK; okupljanje članova redakcija Književnog juga i Hrvatske njive radi sastavljanja kompromisne izborne liste DHK; glazbena sekcija DHK, itd.). Tada je to bilo irelevantno jer se DHK sastalo prvi put nakon četiri godine rata i zbivanja u Rusiji, o čemu književnici, prema Krleži sramotno, nisu progovorili ni riječi. Napustio je skupštinu »sa gnušanjem, stidom i prezirom«. Njegov istup nije zabilježen ni u izvještaju DHK niti u dnevnim novinama. Za predsjednika bio je predložen I. Vojnović, koji se zahvalio na dužnosti pa je na sjednici 10. IX. 1918. bio izabran N. Andrić, a na njegov prijedlog začasnim predsjednicima izabrani su Lj. Babić-Gjalski i I. Vojnović.

Uredništvo Plamena uputilo je 31. V. 1919. Pismo Odboru D. II. K. (Plamen, 1919,11) u kojemu poziva DHK da na predstojećoj glavnoj skupštini prosvjeduje protiv jugoslavenske državne cenzure i ugnjetavanja slobode tiska, što posebno pogađa Plamen, kojega se kao »boljševičko glasilo« progoni i zapljenjuje. Pismo nije pročitano na odborskim sjednicama niti je zabilježen njegov primitak. Odgovor, u obliku rezolucije donesene 7. VI. 1919. na glavnoj godišnjoj skupštini DHK, objavljuje Jugoslavenska njiva, 1919, 24. U tom se prosvjedu poziva na poštivanje slobode riječi i aludira na cenzuru u Rusiji. Taj odgovor Plamen s neskrivenim prezirom komentira u članku R-ć. (Miško Radošević) D. H K. Glavna skupština (Plamen, 1919, 12), u kojemu se DHK naziva Društvom Hromih Klokana, te u članku A. Cesarca Povodom zaplene mene samoga. Na toj skupštini DHK, predsjednik N. Andrić podnosi referat Jedan narod treba ijednu književnost, u kojem pledira za unitaristički projekt kulture u novoj jugoslavenskoj državi. Na prijedlog I. Politea, taj je referat poslan svim kulturnim društvima na razmatranje. Reagirali su na njega spomenuti autori Plamena, a osobito K. u tekstu Grobnica u Gundulić-hotelu (Plamen, 1919, 12). Komentira obje glavne skupštine DHK (1918. i 1919) svoj ispad 1918, »čuveni protest DHK protiv ruske cenzure«, i osobito N. Andrića kao predsjednika DHK. Osporava mu svaku književnu vrijednost, a njegovu borbu za ekavštinu smatra zakašnjelom (jer su je neki književnici, među njima i K., tada već prihvatili) i motiviranu jedino »merkantilnim i klerikalnim« razlozima, tj. prodajom knjiga po cijeloj Državi SHS i ujedinjenjem dviju crkava. I taj motiv smatra zastarjelim jer »danas je i svakom vrapcu jasno, da je crkva najveći i najsuvišniji anahronizam na ovoj kugli, bila ona bizantijska ili rimska ili muhamedova«. U tom će duhu mladalačke užarenosti i zaključiti kako su svi u DHK »grobnica i katakomba i skelete jadni«, sposobni tek da iz našega kulturnog života izbace »dva opasna faktora, slova i i j, da uzmognu zapojati novi jugoslavenski koral u ekavštini«. Na sjednicama odbora DHK Krležino ime se tada ne spominje. Već od 1914. međutim, glasilo DHK Savremenik objavljivalo je Krležina djela i osvrte na njih. Urednik je u tome razdoblju (1907-18) bio B. W. Livadić (a 1917. i J. Benešić). God. 1919. urednikom postaje A. Milčinović. Te godine K. nije objavljivao u Savremeniku, a mnogi suradnici toga lista napadaju njegov Plamen. Odnos između Krleže i DHK posredno se prenosi na sjednice Upravnog odbora DHK kao rasprava o Savremeniku, odn. Plamenu. Tako B. W. Livadić na sjednici 9. IX. 1919. izražava svoje neslaganje s koncepcijom Savremenika koji najaktualnija pitanja izbjegava, te zato nitko ne traži literarnu orijentaciju u njemu nego u Plamenu i Jurišu. Savremenik tako proživljava krizu koncepcije i, prema J. Benešiću, treba se otvoriti mladima koji će unijeti novi duh. Da toga duha nije bilo svjedoči i Krležin bunt protiv DHK u kojem nije bilo sluha za epohalna zbivanja, kojima se bavio njegov Plamen.

God. 1922-23. Nakon bunta i napada, te polemike između članova DHK i Plamena, Krležin odnos prema DHK se smiruje a 1922. i formalizira. Razlozima svoga učlanjenja u DHK, odnosno istupanju iz njega, K. se bavi u svome drugom tekstu što ga posvećuje DHK, Opet to nesretno D. H. K. Jedno objašnjenje (Književna republika, 1923, knj. I, br. 1). Za formaliziranje toga odnosa nije bez važnosti i činjenica što je K. od listopada 1918. slobodni književnik (Lasić), bez stalnoga zaposlenja (sve do 5. X. 1950. kada postaje direktorom Leksikografskog zavoda FNRJ). Osnovni motivi Krležina učlanjenja u DHK bili su pokušaj sindikalnog organiziranja književnika i ponovno pokretanje Savremenika (koji 1922. nije izlazio).

Na 11. redovitoj sjednici Upravnog odbora DHK 26. VI. 1922, jednoglasno su za prave članove primljeni: A. Hikec, S. Buć, F. Suklje, S. Semić, I. Pilar, F. Piler, J. Petriarch, D. Karlović, M. Krleža, A. Cesarec, S. Savić-Nosszan, J. Kljaković, E. Maichner i L. Ujević. Predsjednik DHK bio je još B. W. Livadić, do glavne skupštine što je održana 27. VI. Odlučeno je da do izbora novog predsjednika (to će 31. I. 1923. postati M. Nikolić), dužnost društvenoga pročelnika obnaša A. Bazala, kao najstariji član. Na sljedećoj sjednici DHK, 30. VI. 1922, Bazala se obratio svim odbornicima, među kojima je i K., izrazivši želju da DHK uspješno poradi na svim pitanjima što se tiču književnosti i života književnika, te rekao da se politika ima bezuvjetno isključiti iz rada DHK koji će štititi interese svih književnika, bez obzira kojoj stranci ili struji pripadali. Tada je K. prvi put istupio kao odbornik DHK. Predložio je da se Društvo odmah započne baviti profesionalnim književnim pitanjima, autorskim pravom itd., te da se osnuju dvije sekcije: jedna za opća literarna pitanja, a druga za dramska. Sekcije bi u svome radu bile neovisne ali u kontaktu s DHK. Odbor je prihvatio taj prijedlog a inicijativa za osnutak literarne sekcije povjerena je A. Cesarcu, Krleži i Lj. Meisneru, a dramske M. Ogrizoviću i M. Begoviću. Već 8. VII. odbor DHK prihvaća i Krležin prijedlog da se Društvo pretplati na važnije strane revije. Begović i K. izvijestili su potom o pregovorima s tiskarama glede Savremenika. Uz to, K. predlaže da DHK zatraži od grada gradilište za Dom hrvatskih književnika, što se prihvaća i kao zadatak povjerava A. Bazali. Nakon toga, K. je pročitao nacrt pravila Saveza profesionalnih književnika što ga je sastavio s A. Cesarcem. Već 14. VII. 1922. K. izvješćuje odbor DHK kako je na sastanku profesionalnih književnika što je održan 12. VII. u prostorijama DHK, a kome je prisustvovalo šesnaest književnika, pročitan nacrt pravilnika Saveza književnih radnika kao profesionalne sekcije DHK. Pravilnik je, uz manje korekcije, prihvaćen te se nalazi u spisima DHK pod brojem 97, god. 1922. Taj je sastanak proglašen ujedno i skupštinom Saveza, a za sekretara je izabran A. B. Šimić, te odbor DHK, na Krležino traženje, dodjeljuje jednu svoju prostoriju za rad sekretarijata Saveza. Pravilnik što su ga sastavili M. Krleža i A. Cesarec ima 7 stranica, a u prvome dijelu u sedam točaka govori se o svrsi osnivanja Saveza, sredstvima, članstvu, istupu i isključenju članova te upravnim organima Saveza. Zatim se u osam točaka donosi Naputak o administrativnom djelovanju. Svrha je štititi materijalni i socijalni interes članova putem jamstva odgovarajućih honorara za originalna i prevedena djela u prozi, stihu i drami te pomaganje u slučaju bolesti i sporova s nakladnicima, obavještavanje javnosti o položaju književnih radnika i buđenje osjećaja solidarnosti među članstvom, itd. Pravilnikom se posebno razrađuju načini zaštite autorskih prava. U slučaju raspada sekcije, njezina novčana sredstva predaju se DHK na čuvanje dok se ne osnuje slična sekcija. K. je također zamolio odbor DHK da sekciji preda cijeli potporni fond (17 000 kruna). Potom izvješćuje o pregovorima što ih je vodio s tiskarama (Tipografijom) i zaključuje kako nema smisla pregovarati o Savremeniku dok se ne prikupi barem 200 000 kruna. Svi članovi DHK morali bi ujedno biti i pretplatnici lista, a trebalo bi pronaći i druge pretplatnike, te ljude koji bi poradili na reklami. Nakon tih Krležinih praktičnih napomena, odbor DHK povjerava njemu, Begoviću i Babicu organiziranje pretplate za Suvremenik. O Savremeniku je raspravljano i 7. IX. 1922. kada K. izvješćuje kako se njime nije mogao baviti zbog namjeravanog puta u Rusiju, ali drži da bi trebalo osnovati dioničko društvo Savremeniku. Svoje trajno zanimanje za S. S. Kranjčevića izrazio je 18. IX. prijedlogom da se od gradskog zastupstva zatraži imenovanje jednoga trga ili ulice imenom S. S. Kranjčevića, što odbor DHK prihvaća. U to se vrijeme održava i nekoliko sastanaka delegata Udruženja likovnih umjetnika, Udruženja jugoslavenskih muzičara, Udruženja glumaca SHS, Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, te DHK (čiji su delegati M. Begović, M. Krleža i S. Albini), u vezi s projektom Organizacija Glavnog umetničkog Saveta, što ga je donijelo Ministarstvo prosvete Države SHS. Sastanku tih delegata 19. IX. 1922. predsjedavao je K. Nazočan je i III. sastanku delegata tih udruženja (21. IX) kada se raspravlja o Zakonu o zaštiti autorskih prava. K. na tome sastanku čita Zakon, a nakon rasprave zamoljen je da izradi kritički osvrt. Sjednici delegata udruženja 28. IX. K. nije prisustvovao pa sudbina prethodne odluke nije poznata. A 29. IX. na sjednici je DHK, gdje se nastavlja rasprava o Suvremeniku i povjerava mu se izrada proglasa za članove DHK i ostalu javnost kojim bi se pozvalo na pretplatu lista. Ta je ideja modificirana (2. X) jer je odlučeno da se umjesto dioničkog društva ima osnovati Nakladni fond Savremenika, a Krleži je povjereno da zajedno s tajnikom DHK (S. Ježić) sastavi poziv za takav sabirni arak. Usvojen je Krležin i Bazalin prijedlog da honorar piscima iznosi 200 kruna za stranicu formata prihvaćenoga za Savremenik. K. je (9. X) pročitao proglas što ga je sastavio. Tekst je, uz manje stilističke primjedbe S. Ježića, odbor DHK prihvatio i odlučio ga tiskati u 100 primjeraka. U spisima DHK sačuvan je jedan primjerak toga proglasa označen brojem 51. Uporni Krležin angažman u DHK oko Savremenika urodio je plodom i list će 1923. opet početi izlaziti. Potom se njegova aktivnost na sjednicama DHK smanjuje. No DHK prati njegov književni rad te mu je na sjednici 10. XI. 1922. A. Bazala čestitao na uspjehu Golgote. Nakon toga urednik Savremeniku M. Begović izložio je svoju koncepciju glasila. O koncepciji se raspravljalo i na idućim sjednicama (1. XII. i 12. XII. 1922, te 12.1, 9. II. i 9. III. 1923) na kojima je K. nazočan, ali njegovo sudjelovanje u raspravama nije zabilježeno. Teško je vjerovati da je K. bio samo promatrač, no činjenica je da u listopadu iste godine izlazi prvi broj njegova časopisa Književnu republika. Njegovo sudjelovanje u radu DHK počinje se gasiti 16. IV. 1923, kada M. Begović opravdava odsutnost dvaju članova odbora: Krleže, koji je u Dubrovniku, i A. Cesarca, koji je zatvoren u Mariboru jer je bez putovnice otišao u inozemstvo. Pledira da se odbor DHK zauzme za smanjenje kazne od tri mjeseca i da se bolje s njim postupa. M. Nikolić potom telefonski moli pokrajinskog namjesnika Čimića da se u Beogradu zauzme za taj slučaj. I Savremenik (1923, 4) donosi bilješku Uapšenje Augusta Cesarca, te prosvjedom redakcije uzima u zaštitu člana DHK. Šestu izvanrednu sjednicu Upravnog odbora DHK (11. V. 1923) sazvao je M. Nikolić na zahtjev Lj. Wiesnera (u vezi tiskanja radova A. G. Matoša u Savremeniku) i M. Krleže. Izvijestio je kako ga je K. posjetio i zamolio da DHK pošalje potporu Cesarcu koji je još u zatvoru. Potom je od Krleže primio pismo koje glasi: »Poštovani gospodine predsjedniče, molim Vas, sazovite odborsku sjednicu DHK u svrhu sastave jedne javne rezolucije i protesta da vlasti A. Cesarca još uvijek drže u zatvoru, da ne puštaju nikoga k njemu, da mu ne dozvoljavaju civilnu hranu, a i zbog toga, da se već svrši pitanje te novčane potpore za našeg druga, odbornika, i.t.d. U Zagrebu, 9. V. 1923. S poštovanjem, M. Krleža, v. r. P. S. Bilo bi u interesu stvari, da se odbor što pre sastane.« Govori potom Krleža, zauzima se za A. Cesarca koji je »doduše komunist, ali i književnik«. Poznato mu je da se DHK već zauzelo za Cesarca ali, kako je to ostalo bez odjeka, predlaže da DHK oštrom rezolucijom istupi u javnosti. M. Nikolić drži da mnogi članovi DHK ne dijele to mišljenje jer je Cesarec progonjen od države kao političar, otišao je i vratio se u zemlju ilegalno, no iz razloga čovječnosti i stoga što je član DHK, Društvo mu je voljno materijalno pomoći. Ne želi da se DHK upušta u intervencije političke naravi. K. ostaje pri svom prijedlogu, a podržava ga M. Begović koji predlaže da se i Društvo srpskih književnika iz Beograda priključi prosvjedu. Nikolić je i dalje bio protiv svake intervencije pa se nakon duže rasprave Krležin prijedlog stavlja na glasanje. Za njega su glasala tri člana, a protiv tri člana i predsjednik DHK. Nakon takvoga ishoda glasanja, K. polaže čast odbornika DHK. Na sjednici 4. VI. 1923. tajnik S. Ježić čita Krležino pismo u kojemu zamjera DHK što nije prihvaćen njegov prijedlog. Nakon pročitanog pisma, te rasprave u kojoj su sudjelovali S. Ježić, M. Nikolić, Lj. Babić, A. Bazala i M. Ogrizović prihvaćen je prijedlog A. Bazale da se Krleži uputi odgovor: »Odbor DHK smatra da su Vaši prigovori proti DHK izneseni u Vašem pismu od 4. VI. 1923. u stvari g. Cesarca neopravdani. Odbor stoga žali Vaš istup iz odbora i društva.« Tim istupom iz DHK (3. ili 4. VI. 1923) završava se prva godina aktivnog sudjelovanja Krleže u njegovoj staleškoj organizaciji, što je on tumači u spomenutom članku u Književnoj republici. DHK nigdje ne bilježi njegov istup, niti se na njega osvrće, već mu samo u Savremeniku (Iz Društva Hrvatskih književnika, 1923, 11-12) poručuje: »Povodom bilješke u Književnoj republici Miroslava Krleže br. 1. pod naslovom ,Opet to nesretno D. H. K.‘, saopćuje upravni odbor D. H. K. zaključkom svoje sjednice od 2. XI. 1923 da je D. H. K. odgovorilo gosp. A. Cesarcu na njegovo pismo od 11. VI. 1923, kojim najavljuje svoj istup iz upravnog odbora i D. H. K.«. Sudbina Krležine inicijative Saveza književnih radnika kao profesionalne sekcije DHK, okončana je na sjednici 4. I. 1924, kada je zaključeno da sekcija ima provesti likvidaciju i novčana sredstva dostaviti DHK na čuvanje. Krležino ime spomenuto je i na sjednici 3. VI. 1924. kada je pročitano pismo začasnog predsjednika DHK, I. Vojnovića, kojim on moli Društvo da ga zaštiti od »nepristojnih i nezasluženih napadaja što ih pravi član DHK g. M. Krleža iznosi u Književnoj republici«. Odbor zaključuje da se I. Vojnovića obavijesti kako se taj slučaj ne može staviti pred Časni sud jer K. nije član od 3. VI. 1923. No, Krležino će se ime voditi u iskazu članova DHK za god. 1924, 1925, 1926, pod brojem 144. uz prazne rubrike za članarinu. Spominje se i na sjednici DHK 18. IV. 1928, kada je ovlašten I. Politeo da intervenira kod tiskara kako bi K. mogao tiskati svoju knjigu (Gospoda Glembajevi, izd. Društvo hrvatskih književnika, knj. 56, Zagreb 1928). Savremenik je objavljivao njegova djela sve do 1931.

Za razdoblje 1923-45. nema podataka o suradnji Krleže i DHK, ili oni nisu dostupni. U razgovorima s E. Čengićem, spominje K. epizodu iz 1918. i 1919. te slučaj Cesarec, što kronološki nešto odstupa u odnosu na pronađene dokumente. Vjerojatno je i za II. svj. rata postojao »odnos osluškivanja« između Krleže i DHK, o tome svjedoči i njegov iskaz Čengiću da su ga za rata posjećivali neki ugledni članovi DHK.

God. 1945-54. Osnivačka skupština Društva književnika Hrvatske održana je 15. VI. 1945. u dvorani Trgovačke komore u Zagrebu. O konstituiranju DKH obaviješten je Gradski narodni odbor 10. VII, a od Ministarstva unutrašnjih poslova 19. XI. DKH dobiva službeno odobrenje. Konstitutivnu skupštinu otvorio je P. Lasta, a o narodnooslobodilačkom ratu i ulozi književnika u njemu, te o uspomeni na A. Cesarca, B. Adžiju i I. G. Kovačića, H. Kikića, M. P. Miškinu, G. Karlovčana i dr. govorio je J. Horvat. Za počasnog predsjednika Društva izabran je V. Nazor. Prvi poslijeratni predsjednik postaje L. Perković, potpredsjednici su I. Frol i N. Simić, tajnici V. Kaleb i M. Franičević, odbornici M. Krleža, J. Horvat, I. Čaće, I. Jakovljević, B. Begović, B. Sučević i M. Lovrak. Časni sud čine: Z. Štambuk, S. Šimić i S. Pavičić. (Vjesnik, 18. VI. 1945). U Društvu se već u srpnju razmišlja o pokretanju časopisa te se 10. VII. upućuje dopis na mnoge adrese, a 14. VII. javni poziv na suradnju. Vjerojatno u srpnju, a možda u vezi s registracijom Društva, upućuje se javni poziv na učlanjenje u DKH. Tako i K. iako već izabrani odbornik DKH, piše, vlastoručno, molbu za učlanjenje u DKH koja glasi: »Travnja 1941. sve su moje knjige zaplijenjene, a u smislu naredbe min. un. poslova i prosvjete moje je ime ostalo na indeksu do svršetka rata. Štampao nisam ništa. Prilažem ovu izjavu na temelju poziva, s molbom za prijem u članstvo Društva. U Zagrebu, 1. kolovoza 1945. Miroslav Krleža, Radišina 14. IV.«

Časni sud imao je utvrditi eventualnu kolaboraciju književnika s okupatorom u II. svj. ratu, a ukoliko je nije bilo, kandidate na temelju njihove molbe primiti u Društvo. Krležino djelovanje u Časnom sudu DKH ne može se utvrditi na temelju raspoloživih dokumenata, jer je sve osude Časnoga suda DKH potpisivao Z. Štambuk, a ostali se članovi ne navode. Ulogu Krleže kao »predsjedavajućeg« Časnom sudu spominje S. Lasić (Mladi Krleža, str. 466), a i sam K. u razgovoru s Čengićem (S Krležom iz dana u dan, I, str. 98), u vezi sa suđenjem Lj. Marakoviću. Časni sud počeo je vjerojatno djelovati odmah nakon konstituiranja DKH, što potvrđuje pismo S. Košutić L. Perkoviću (17. VI. 1945) u kojemu ona kaže da se na konstitutivnom odboru DKH, 15. VI. raspravljalo o političkom držanju pojedinih književnika, pa tako i o njezinome, za vrijeme ustaškoga režima. Na to upućuju i redakcijama listova upućeni dopisi s popisom književnika kojima se dopušta objavljivanje. Broj imena na tim popisima raste, kako se u međuvremenu provjeravaju, te od 28 imena (bez datuma) na kojima je i Krležino, doseže broj od 73 (6. VII) gdje je također Krležino ime i gdje stoji: »Ovi književnici mogu surađivati u našoj štampi pod svojim imenom prema zaključku suda časti Društva književnika Hrvatske.« Popisi su slani sukcesivno Klubu kulturnih radnika i na svima se nalazi Krležino ime. Postupak se, međutim mijenja na sjednici DKH 3. VIII. kada je utvrđen popis pisaca kolaboracionista kojima su izrečene kazne. Već 4. VIII. Radiostanica Zagreb traži od DKH da joj žurno pošalje popis osuda Časnog suda. I Lj. Maraković upućuje 9. VIII. DKH prigovor na presudu izrečenu protiv njega na sjednici toga društva 3. VIII. Poziva se i na Ukaz o amnestiji donesen istoga datuma, a koji obuhvaća i njegov slučaj jer on nije izlazio iz okvira svoje djelatnosti. Ozračje u kojemu nastaju i djeluju DKH i njegov Časni sud u burnim poratnim danima, ilustrira ulomak iz Marakovićeve žalbe: »Prilikom osnutka Društva književnika Hrvatske nije nigdje u novinama bio iznesen ni cilj ni značaj društva, a pogotovo ne, da li je to društvo obvezna staleška organizacija književnika, što radi toga ni sada ne znam. Na osnivačkoj skupštini izabran je i Časni sud društva, ali i do sada su se u svakom društvu birali takvi sudovi, no oni su imali riješavati sporove između članova i pitanja pokoravanja unutarnjoj disciplini društva, a nisu imali značaj javnoga sudišta, koje bi bilo mjerodavno i za one, koji nisu u društvu kao i za djela koja su se dešavala još i prije nego što je društvo osnovano. Prema tome nisam mogao znati, kakvo se značenje pripisuje i društvu i njegovu ,časnom sudu‘«. Vjerojatno je Krležina uloga u Časnom sudu, koja nije formalno utvrđena, i završila tom sjednicom 3. VIII.

Već 28. IX. upućen je DKH poziv na kongres pisaca Jugoslavije što se imao održati u listopadu 1945 (održan je u Beogradu, 17-18. XI. 1946). Tajnik DKH V. Kaleb upućuje poziv dvadesetpetorici pisaca delegata na tom kongresu, među kojima i Krleži. Osnutak Saveza književnika Jugoslavije predstavljao je za Krležu onu tribinu na kojoj će održati svoje važne referate, mjesto s kojega će progovoriti o, za njega, bitnim pitanjima. No, u tom je poratnom razdoblju Krleža podjednako aktivan unutar Društva u rješavanju mnogih drugih, tada ne manje važnih pitanja. Sudjeluje na književnim večerima (npr. 31. I. 1948), u raspravi o proslavi Prvoga maja te o čitanci za srednje škole (20. IV. 1948). Kada je J. Horvat na sjednici od 19. VII. 1948. govorio o političkoj situaciji i rezoluciji Informbiroa, Krležino ime se ne navodi među nazočnima. Pravilnikom DKH iz 1948, član toga društva automatski postaje i članom Saveza književnika Jugoslavije. Na Krležinu inicijativu, DKH iste godine pokreće akciju (što iznosi na sastanku 11. IV. predsjednik DKH, S. Kolar) za podizanje spomenika M. Držiću i S. S. Kranjčeviću. Uz Krležu, članovi su radnoga odbora A. Augustinčić, A. Mohorovičić i B. Pađen. U vezi te akcije odbor se sastao nekoliko puta, a K. je bio osobito angažiran oko proslave 40-godišnjice smrti S. S. Kranjčevića. Na sastanku 17. IX. predložio je da na svečanoj akademiji uvodnu riječ održi V. Nazor ili V. Car Emin, te da se za glazbeni dio programa pregleda Zajčeva partitura Kranjčevićeva oratorija Prvi grijeh. Referat o Kranjčevićevu značenju sastavit će K., a taj je referat imao biti i predgovor jubilarnom izdanju Kranjčevićeve lirike.

Tijekom 50-ih godina K. je aktivan član i odbornik DKH, te ga Društvo 1950. predlaže za odlikovanje Ordenom zasluga za narod, ali uz obrazloženje da je »razvio poslije rata u JAZU kao njezin potpredsjednik veliku i značajnu djelatnost.« O potrebi povezivanja sa svijetom govorio je K. na sastanku 2. IV. 1951, u vezi rada sekcije DKH za veze s inozemstvom, napominjući kako je rad te sekcije nemoguć bez dobrih prevodilaca koje treba pronaći u zemlji i inozemstvu. Bio je angažiran i u komisiji za imenovanje ulica s imenima književnika, što je osniva DKH 25. V. 1954. na zahtjev Narodnog odbora grada Zagreba. Komisija DKH, u sastavu K., G. Krklec, D. Cesarić i D. Tadijanović, svoje je zaključke i prijedloge uputila DKH 15. VII. 1954. Iste je godine (18. III) upravni odbor DKH povjerio D. Tadijanoviću izradu bibliografije Krležinih radova, a Društvo se obraća Krleži pismom 19. X. 1955. kojim ga moli da dopuni bibliografiju što ju je izradio B. Zeljković uz pomoć i nadzor D. Tadijanovića.

Probleme prisutne u DKH izrazila je 1951. na svoj način afera Kolar-Šinko u kojoj je K., kao odbornik DKH i potpredsjednik JAZU, aktivni sudionik. S. Kolar, predsjednik DKH od 1948, na odborskoj sjednici 11. I. 1951. dao je ostavku na čast predsjednika, povrijeđen izborom E. Sinka za dopisnoga člana JAZU. Kolar je navodno u kuloarima tvrdio kako je Šinko došao u zemlju kao »pseudonimus«, te da bi trebalo saznati tko je on, što je radio i gdje je do sada bio. Na sjednici DKH 13. III. 1951. K. je pročitao svoju izjavu o slučaju S. Kolara, jer nije bio nazočan sjednici od 11. I. kada je Kolar demisionirao, povrijeđen time što je »ranžiran, iza, na primjer, Ervina Šinka«. K. se osjećao dužnim da kao član uprave JAZU i odbornik DKH reagira jer je način mišljenja S. Kolara bio uvredljiv po Društvo, po upravu Društva i po E. Šinka te »nespojiv s boljim običajima društvenosti i društvenog života.« Odbor DKH je tada zaključio kako S. Kolara treba pozvati na sljedeći sastanak i upozoriti ga na nepravilan postupak prema E. Sinku. Na tu Krležinu izjavu, izjave drugih sudionika u aferi te zaključak DKH, reagira S. Kolar opširnom izjavom 17. IV. u kojoj pobija Krležine optužbe kako smatra E. Šinka tek predstavnikom židovske i madžarske manjine, otklanja poziv DKH na »sastanak isprike« i tumači cijeli slučaj. Kolar kritizira izbor E. Šinka u JAZU (Odjel za jezik i književnost) tek kao najdrastičniji primjer apsurdnosti izbora u tu instituciju (uz P. Šegedina i M. Matkovića), zato što Šinko »ne zna ni naš jezik, ni našu književnost i što je slab pisac«. Krleži osporava kompetentnost, kako u pitanju književnih prosudbi tako u pitanjima društvenoga ponašanja, a napad ocjenjuje brutalnim. K. je nazočan sjednici Upravnoga odbora DKH 10. V. kada se raspravlja o slučaju S. Kolara i čita njegova izjava od 17. IV., te pismene izjave ostalih sudionika u aferi (Krleže, E. Šinka, P. Šegedina, M. Matkovića). U raspravi se utvrđuje kako S. Kolar vodi kampanju vrijeđanja svih ovih članova, institucija JAZU i DKH, te da je difamiranjem E. Šinka nanesena i politička šteta jer je on istaknuti borac protiv Informbiroa. U izjavi (Odgovor na dopis S. Kolara upravi Društva književnika Hrvatske od 17. IV. 1951. godine), K. iznosi da mu je prvotna namjera bila osuditi metode S. Kolara i zadržati sukob u internim okvirima Društva. No Kolar je svojom izjavom od 17. IV. proširio i produbio sukob izloživši kritici institucije kojima je on članom i dužnosnikom, te je tako izišao iz elementarnih konvencija što obvezuju članove nekog kolektiva. Posebno je pak izložio kritici Krležu koji je snagom svoga autoriteta učinio »moralnu presiju« nad upravom DKH, a Kolarov postupak demagoški je protumačio kao rasističku gestu. Nakon rasprave i glasovanja, S. Kolar je jednoglasno isključen iz DKH uz zaključak da se cijeli slučaj treba iznijeti na prvom plenumu DKH. Svojom političko-književnom dimenzijom, afera Kolar-Sinko potresla je DKH i njegove članove te znakovito oslikala odnose, ljude i zbilju toga doba, a bila je i prvi izravni poslijeratni napad na Krležu iz književničkoga kruga.

Druga dimenzija Krležine aktivnosti unutar staleške organizacije, ona koja je htjela progovoriti o bitnim pitanjima književnosti, umjetnosti, slobode i društva, ili, ostvariti trajni napor »spajanja nespojivoga« (S. Lasić), odvijala se istodobno (od 1946- 61) u istupima na kongresima Saveza književnika Jugoslavije. Među delegatima iz Hrvatske K. je nazočan na osnivačkom kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Beogradu (17-19. XI. 1946). Na taj kongres putuje s J. Horvatom (Čengić). Drugi kongres Saveza književnika Jugoslavije održan je u Zagrebu 26-29. XII. 1949. u dvorani Glazbenoga zavoda. K. 26. XII. sudjeluje u raspravi (Riječ u diskusiji na Drugom kongresu književnika Jugoslavije, Republika, 1950, 1). Karakteristično nezadovoljstvo postignutim, gotovo jednako onome u tekstu Grobnica u Gundulić-hotelu (1919), izrazio je, post-festum, mišlju o Prvom kongresu: »Kongres književnika godine 1946. u Beogradu bio je u historiji naše književne civilizacije prvi historijski kongres južno- slovjanskih književnika àtravers des siècles, a mi, kao što se sjećamo nismo na tom kongresu progovorili o našoj književnoj i kulturnoj problematici ni riječi«. O tome je K. progovorio na Trećem kongresu Saveza književnika u Ljubljani (5-7. X. 1952) što je označilo i konačan raskid sa socrealističkom tendencijom u književnosti, te imalo i šire društveno značenje. Krležin je Ljubljanski referat bio poticajan i za Savez književnika Jugoslavije jer je 14. VI. 1954. stigao u DKH poziv na prošireni plenum uprave Saveza koji će razmatrati otvorena pitanja književnosti. Tako K. sudjeluje na izvanrednom plenumu Saveza književnika Jugoslavije u Beogradu (10-13. XI. 1954) i 10. XI. podnosi referat O tendenciji u umjetničkom stvaranju (Eseji VI, Zagreb 1967) a 13. XI. sudjeluje u opširnoj raspravi (Tekst govora u okviru diskusije, ibid.).

God. 1954-61. Unutar Saveza književnika Jugoslavije od 1954-61. K. je djelovao sve više protokolarno. Na XVI. plenumu Saveza književnika (Zagreb 18-19. XII. 1957) sudjelovao je u raspravi na temu Inicijative za osnivanje nove međunarodne organizacije književnika. O UNESCO-vu projektu retrospektivne povijesti svijeta i naroda govorio je kao predstavnik jugoslavenske Nacionalne komisije. Drži kako smo »mi prema kriterijima Zapada adepti drugog reda« i da primamo njihove gotove recepte«, te da je s J. Torresom Bodetom (generalnim tajnikom UNESCO-a) razgovarao i napisao mu opširno pismo o apsurdnosti cijeloga projekta. Nikada nije dobio odgovor na to pismo, ali za njega su saznali Česi, složili se s Krležinim navodima i spremali se organizirati simpozij u Pragu na koji K. nije namjeravao poći zbog neslaganja s njihovim pogledima na povijest svijeta. Držao je da bi se u Pragu također sastala jedna istočnoevropska komisija i zauzela apstraktan stav, a »naša je pozicija delikatna«. Kao predsjednik Saveza književnika Jugoslavije na plenarnim sjednicama u Zagrebu (11- 12.1. 1960) i Beogradu (24. IV. 1960), raspravljao je o književnoj djelatnosti, stanju u publicistici i izdavaštvu, književničkim honorarima, javnim bibliotekama, socijalnom osiguranju književnika, međurepubličkoj suradnji, publikacijama Saveza, vezama s inozemstvom, učlanjenju Saveza u evropsku zajednicu pisaca itd.

God. 1961-81. Na XXI. plenumu Saveza književnika Jugoslavije 2. IX. 1961, kojemu je K. predsjedao, razgovaralo se o pripremama za VI. kongres Saveza 16-18. IX. u Sarajevu, kojemu je K. također bio nazočan.

Dva događaja što su znatno utjecala na noviju povijest Hrvatske, a vezana su uz DKH, K. znakovito obilježuje svojim potpisom i fotografijom. K. potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, što je u konačnu obliku jednoglasno usvojena na plenarnoj sjednici DKH 15. III. 1967. u Zagrebu. Iako izložen političkom pritisku da povuče svoj potpis, on to nije učinio te je zbog toga morao dati ostavku na članstvo u CK SKH (Čengić). Vjeran svojim kontradikcijama ostao je i 16. VI. 1972. kada prisustvuje godišnjoj skupštini DKH. Iako nije istupao na skupštini, Vjesnik njegovu nazočnost posebno primjećuje (fotografija u Vjesniku, 17. VI. 1972). Bili su to i posljednji Krležini javnopolitički iskazi u DKH.

Odnos Krleže i DKH završava njegovom oporukom kojom određuje DKH kao četvrtoga nasljednika svih njegovih autorskih prava, s tim da i prava preostale trojice nasljednika (K. Vranešića, E. Čengića, A. Malinara) nakon njihove smrti također pripadnu DKH. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskoga suda u Zagrebu od 21. IV. 1982, a na temelju pismene oporuke M. Krleže (od 26. IX. 1981.), DKH je pripalo 40% prihoda od Krležinih autorskih prava. Na Izbornoj godišnjoj skupštini 6. II. 1985. DKH je prihvatilo inicijativu M. Matkovića, što je proistekla iz njegovih razgovora s Krležom, o nagrađivanju i stimuliranju književnog stvaralaštva. Osnovan je Odbor »Fonda Miroslav Krleža« od jedanaest članova: N. Batušić, B. Bošnjak, P. Budak, I. Frangeš, F. Hadžić, B. Hećimović, I. Katušić, I. Kušan, M. Matković, S. Mihalić i D. Tadijanović. Prvi predsjednik Odbora bio je M. Matković. Temeljni dokumenti o radu Fonda usvojeni su 25. III. 1986. a 11. XI. 1986. odobren je tekst povelje za sve kategorije nagrađenih, te njezin likovni design (B. Dogan) na temelju ljubljanskog izdanja Balada Petrice Kerempuha. Prvi dobitnici nagrada na temelju odluke odbora od 18. XII. 1986. bili su: S. Janevski, za najbolje književno djelo u SFRJ (Mirakuli užasa); I. Aralica, za najbolje književno djelo u Hrvatskoj (romani Put bez sna i Duše robova); S. Lasić, za izniman doprinos popularizaciji Krležina djela (Krleža. Kronologija života i rada). Spomen-priznanje dobio je E. Cengić, a stipendije M. Stančić i I. Wenigova. Č. Priča dobio je 29. V. 1987. nagradu za najbolje dramsko djelo u Hrvatskoj za razdoblje 1983-86 (drama Ostavka). S. Mihalić nagrađen je 26. IV. 1988. za zbirku pjesama Tihe lomače, kao najbolje pjesničko djelo u Hrvatskoj za razdoblje 1984-87. B. Donat nagrađen je za knjigu eseja Studije i portreti o hrvatskim piscima, kao najbolje esejističko djelo u Hrvatskoj 1985-88. Na skupštini DHK od 10. V. 1992. usvojena su nova pravila o radu »Fonda Miroslav Krleža«.

LIT.: Rukopisna grada Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU. Arhiv književnih ostavština. D. Jelčić: Početak Ljetopisa Društva hrvatskih književnika. Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU. Zagreb, 1980, 17; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; Fond Miroslav Krleža. Izvješće o radu DKH 1985-1989, Zagreb 1989.