DRŽIĆ, Marin

DRŽIĆ, Marin, književnik, organizator kazališnog života i svećenik (Dubrovnik, 1508 - Venecija, 2. V. 1567). Rođen u pučanskoj obitelji, od 1526. rektor dviju manjih crkava, poslije i orguljaš u katedrali. Studirao u Sienni 1538-42, gdje je izabran za rektora Studentskog doma i studentskog prorektora Sveučilišta, a glumio je i u jednoj kazališnoj predstavi. Poslije boravka u Anconi, vratio se 1545. u Dubrovnik. S austrijskim grofom Rogendorfom putovao u Beč i Carigrad. God. 1548-59. intenzivno pisao dramske tekstove i vodio glumačke družine (Pomet, Njarnjasi, Gardzarija, Bidzaro) koje su na pirovima i o pokladama izvodile jedanaest njegovih pastorala, komedija i farsi, te prijevod tragedije Hekuba. Od 1562. do smrti boravio u Veneciji, kao kapelan mletačkog biskupa; 1566. u Firenci pismima poticao C. Medicija na sudjelovanje u uroti protiv dubrovačke vlade. Držić je za života tiskao samo jednu knjigu (Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s množim družim lijepim stvarmi, Venecija 1551), u koju su uz »pjesni Ijuvene« uvrštene Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Tirena i Novela od Stanca. U prijepisima je gotovo neokrnjen sačuvan tekst Grižule (Plakira); komedijama Dundo Maroje i Skup izgubljen je svršetak, a komedijama Tripče de Utolče (Mande) i Arkulin početak; Džuho Krpeta i Pjerin sačuvani su u fragmentima; Pomet je izgubljen. Erudit, vrstan znalac kazališnog izraza, iznimno darovit pisac i vješt organizator kazališnog života, Držić je ostavio za sobom dramski opus koji je sceničnošću, bogatstvom jezika, stvaralačkim korištenjem motiva, tema i tipičnih likova iz antičke komediografije (Plaut i Terencije), talijanskoga komičkog teatra (Gelli, Dolce, Cecchi i dr.) i novelistike (Boccaccio), te hrvatske umjetničke i folklorne kazališne tradicije jednak ponajboljim ostvarenjima evropskoga renesansnog i manirističkog teatra.

Krleža o Držiću piše u eseju O našem dramskom repertoireu (Djelo, Zagreb 1948, 1). Suprotstavljajući njegov teatar pristranu aristokratskom prikazivanju »nerazumnog mnoštva« (Lučić, Gjalski, Vojnović i dr.) i »upepeljenoj modi voštane liturgijske književnosti« (Marulić, Vetranović, Gundulić i dr.), ocjenjuje da se Držić, kao »prvi izraziti pučanin u našoj dramatici« s jedne strane »pobunio protivu vlastele u ime plebejskih demokratskih principa«, a s druge strane postavio pitanje o tome je li našoj književnosti »poslanje, da bude ili da ne bude sluškinja crkve«. Očito je da K. u Držiću, kao na drugim mjestima u bogumilima, Križaniću i Kranjčeviću, vidi jednoga u nizu svojih književnih preteča, a naglašavanjem antiklerikalizma i antiaristokratizma svoj književni program projicira u njegov. Premda mu komedije drži »pomodnom pojavom«, ustvrđuje da »plautovski ansambl« njegovih likova nije samo »pokladna igra«, ili zabava za »dubrovačke grand seigneure«, nego »živa, sugestivna gluma, koja je samu sebe nadživjela snagom nadarenog, nepatvorenog, živog scenskog govora«.

BIBL. M. D.: Djela, Zagreb 1987.