Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

EKSPRESIONIZAM, naziv koji se udomaćio osobito u srednjoj i istočnoj Evropi u drugom i trećem desetljeću XX. stoljeća; obuhvaća prije svega radikalne modernizme tog razdoblja na njemačkome jezičnom području. Iako naziv obuhvaća raznolike pojave, koje sežu od težnji za krajnjom apstrakcijom (u krugu oko časopisa Der Sturm u Berlinu) do lijevoga polit. aktivizma (u autora kao što su Toller i Becher), danas postoji uglavnom jedinstveno mišljenje o osnovama tog pokreta, napose o njegovoj uvjetno antimimetičkoj estetici, koja se očituje u lirici (npr. u reprezentativnoj antologiji Menschheitsdämmerug) ili u dramskim fantazijama Kaisera, Tollera i Barlacha, isto kao i na platnima slikara iz kruga Der Blaue Reiter. Srodnost tendencija u različitim umjetnostima očituje se u stvaralaštvu O. Kokoschke, koji je među protagonistima ekspresionizma u drami i u slikarstvu. U Krležinim sudovima o ekspresionizmu znatna je razlika između procjene pokreta u cjelini i rasuđivanja o pojedinim autorima ili djelima. Ako je riječ o uopćenoj umj. tendenciji i o skupinskim fenomenima, Krležin kritički stav obilježen je, u kontinuitetu od zapisa iz vremena I. svj. rata do članaka iz 50-ih godina, pretežno negativnim sudovima. S obzirom na činjenicu da mladi K. u mnogo čemu pristaje uz ekspresionističku poetiku, to se neobično proturječje može shvatiti kao izraz njegove konstantne nesklonosti da umj. stvaranje povezuje s grupnim mentalitetom, manifestima i, uopće, nadindividualnim stvaralačkim principima. Odbijao ga je prije svega često pretenciozan karakter proglasa i skupnih nastupa, penetrantnih osobito u dadaista, i općenito određena sklonost nekih suvremenih umjetnika da se javnosti nametnu više svojim kolektivnim programom, a manje individualnim djelom. U suprotnosti je s Krležinim porugama na račun »izama« i njihove konkurentske trke priznanje što ga odaje pojedinim autorima ili djelima. U korpusu ranijih radova to je očito, osobito u zapisima o likovnoj umjetnosti, npr. u članku Kriza u slikarstvu (Književna republika, 1924, knj. II, br. 1), gdje s izrazitom skepsom ili čak porugom govori o brzoj promjeni modernih pokreta, uvjeren da se uvelike radi o efemernim modama, o estetskom nadmetanju bez istinskoga unutarnjeg poticaja. Međutim, u isti mah on bez ustezanja priznaje snagu umj. fascinacije koja zrači iz pojedinih lik. djela, npr. iz platna P. Kleea. Isto je tako K. dokumentirao svoje doživljaje ekspresionističke lirike (O nemirima današnje njemačke lirike, Hrvatska revija, 1931, 11), naglašavajući uvijek izražajnost pojedinog autora ili pojedine pjesme, a nikada vrijednost neke skupne orijentacije pod nazivom ekspresionizam. Za njega nešto nije vrijedno pozornosti zato što pripada ekspresionizmu, nego usprkos tomu. Koliko je on zaista poznavao suvremeno knjiž. stvaralaštvo, koje se danas ubraja u ekspresionizam, nije moguće pouzdano rekonstruirati. Davni dani, koliko god dragocjeni i kao izvor, iz više se razloga ne mogu smatrati posve autentičnim vrelom. Kasniji se iskazi većim dijelom odnose na lik. umjetnost. Može se ipak ustanoviti da su od (njemačkih) ekspresionista trajan dojam ostavili osobito pjesnici poput Benna, Heyma, Trakla, Lasker-Schülerove. S obzirom na markantan Krležin prilog ekspresionističkoj drami upadljiva je okolnost da se on gotovo nigdje ne osvrće na odgovarajuću suvremenu produkciju, na Kaisera, Tollera, Hasenclevera ili druge autore. Često, doduše, spominje Wedekinda i Strindberga, koji se dijelom svog stvaralaštva mogu pribrojiti ekspresionizmu. Modernistička njem. proza (Bennovi eseji i pripovijetke, Döblin, H. Mann, Edschmid, Sternheim i dr.) ostala je nezabilježena, iako možda nije ostala izvan autorova obzora. Zbog njegova ambivalentnog stava prema modernizmu, ekspozitoma ga je proza (manifesti) više odbijala negoli privlačila. Kronologija djela te epohe pokazuje da pitanja »utjecaja« na Krležu ne bi trebalo smatrati jako važnim. Naprotiv, rane su Krležine drame dokaz da se autorov scenski radikalizam uklapa u dramski modernizam godina nakon 1910, kao osebujan prilog, u kojemu nema tragova ovisnosti ili izraženog sljedbeništva. Najbolji je primjer Kraljevo, groteskna fantazija koja spaja izraz ekspresionističke ekstaze s ironičnim pristupom regionalnim subkulturnim elementima i folklornim motivima. Djelo, nastalo 1915, svojom je slojevitošću jedan od trajnih tekstova ekspresionističkog teatra, a i u kronološkom je pogledu markantno; ono je među radikalnima ranim ostvarenjima ekspresionizma, napisano prije većine reprezentativnih njem. drama i mnogo prije Ghelderodeovih komada usporedivih s Kraljevom. Vrhunskim djelima evr. ekspresionizma ravne su i drame Michelangelo Buonarroti i Adam i Evay upravo zbog toga što ne ostaju na razini napregnutoga deklamatornog patosa (kao Kristofor Kolumbo), nego su strukturirane složeno i kontrastno.U njima se iskazuje tipično ekspresionistička apstraktnost, koja teži za tim da dramski prizori budu vizionarna očitovanja univerzalnih, ahistorijskih ljudskih stanja i sukoba, ali se ta vizura u isti mah sukobljava s ironijskim relativizmom koji ponovno sugerira pov. relacije. Potpuno se pak ekspresionističkoj poetici priklanja Krležina amimetička dramaturgija, tj. neempirijski odnos prema organiziranim elementima zbilje: u tim je dramama, kao što to nagovještava predgovor u Strindbergovoj Igri snova, zaista »sve moguće« jer je svijet predstavljen fantazmagorijski, kao utjelovljenje poetske mašte koja nije upućena na to da se pridržava fizikalnih zakona. U Krleže se ta sloboda očituje osobito na dva načina: tako što verbalni kôd postaje izražajnim sredstvom svih pojava na pozornici, pa nema razlike između ljudi i stvari; ili tako što se ukida vremensko - uzročni kontinuitet te zbivanja postaju povratna, simptomi »vječnog vraćanja« (kao u Adamu i Evi, gdje elementi radnje teže prema alegoriji o stalnom sukobu između spolova). Dok Krležina pripovjedna proza rijetko (Hrvatska rapsodija) ili samo mjestimice opravdava usporedbu s ekspresionističkim postupcima - okolnost koja dopušta zanimljive uvide u autorov odnos prema pojedinim knjiž. rodovima, što ih on očito funkcionalno razlikuje i s mimetičkoga gledišta - takvu usporedbu i te kako nameće rana lirika, nastala za vrijeme rata i u godinama nakon 1918. Analiza motivskih i stilskih pomaka unutar Simfonija i Pjesama I-III može potvrditi tipičnost knjiž. procesa u kontekstu istodobnih stvaralačkih težnji u drugim zemljama. K., međutim, izbjegava krajnje radikalan modernizam nekih njem. autora (npr. izazovnost u paradigmatici kod Benna, destrukciju sintakse kod Stramma). Postupno udaljavanje od impresionističke i neoromantičke fakture zbiva se na način srodan postupcima onih suvremenika čija je poezija obilježena aktivističkim patosom, proturatnim i utopijskim. I u mnogim su Krležinim tekstovima indikativni stilski postupci poput patetičke kumulacije i, osobito, sažimanja iskaza do apstrakcije pojmovnoga, alegorijskog tipa.

LIT.: M. Matković, Dramaturški eseji, Zagreb 1949; Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Zagreb 1958 (II izd. 1983); D. Suvin, Dva vida dramaturgije, Zagreb 1963; Krležin zbornik, Zagreb 1964; Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967; Ekspresionizam i hrvatska književnost (posebno izdanje časopisa Kritika), Zagreb 1969; B. Donat, O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, Zagreb 1970; M. Miočinović, Eseji o drami, Beograd 1975; D. Gašparović, Dramatica Krležiana, Zagreb 1977; A. Flaker i K. Pranjić (urednici), Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb 1978; V. Sepčić, Krležin simbolički roman, Croatica, 1979, 13-14; R Vučković, Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, Sarajevo 1979; Miroslav Krleža. Dani hvarskog kazališta (zbornik), Split 1981; R Lauer; Miroslav Krleža und der deutsche Expressionismus, Göttingen 1984; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; isti, Težišta modernizma, Zagreb 1986; R. Lauer, Miroslav Krleža i njemački ekspresionizam, Sarajevo 1990; M Stančić, Miroslav Krleža i njemačka književnost, Zagreb 1990.

V. Žm.