Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

DOMINIKANCI, katolički red. Utemeljio ga je 1207. Dominik de Guzmán, po kojem red nosi ime, a 1216. potvrdio ga je papa Honorije III. Dominikanci imaju vrlo stroga pravila samostanskog života i polažu zavjet siromaštva, pa se ubrajaju u prosjački red. God. 1233. preuzimaju dužnost inkvizicije u cijeloj Crkvi na Zapadu. Glavni njihov zadatak bio je suzbijanje heretičkih pokreta u kršćanstvu. Brzo su se širili zahvaljujući privilegijima pape Honorija III, kojima im je bilo dopušteno djelovanje po cijelom kršćanskom svijetu. Vrlo rano došli su u naše krajeve; prvi put se spominju 1225. u Dubrovniku, a zatim su se proširili po primorju i unutrašnjosti. U Bosnu su poslani 1233. kako bi suzbijali patarenstvo.

Krleža u svojim tekstovima spominje taj red isključivo u vezi s njegovom inkvizitorskom ulogom. U eseju O Paracelzu (Eseji II, Zagreb 1962) navodi kako je po uputama dvojice dominikanaca, H. Krämera i J. Sprengera, u pet godina spaljeno na lomači nekoliko tisuća »krivovjernika« u srednjoj Europi. Na nužnost reinterpretacije povijesne uloge dominikanskog reda upućuje u eseju Dominikanci u nas (Iz hrvatske kulturne historije, Eseji III, Zagreb 1963). K. se suprotstavlja tumačenju prema kojemu su dominikanci »mudro i dalekovidno djelovali u izgradnji naše civilizacije, otevši nas poganskom i đavolskom mraku naše barbarske svijesti«. Oni su doputovali k nama »kao tuđinci iz tuđine, za tuđe račune« i cijelo su vrijeme bili samo »inostranci na proputovanju kroz jednu nevjerničku barbarsku zemlju«. Njihovo djelovanje na južnoslavenskom prostoru bilo je u prvom redu usmjereno na likvidaciju bogumilske hereze. Čuvajući interese Katoličke crkve, »kao specijalisti za inkviziciju« oni su brutalno gušili svaku slobodnu misao ne samo u nas nego širom Europe. S druge strane, započevši kao siromasi, pali su u »iskušenja raznorazna i predavši se kultu svjetovnih dobara, pogospodivši se, pretvorili se u feudalnu vlastelu, tako da ni u tom pogledu nisu očuvali čistoću svojih moralnih ideja«.K. drži da su dominikanci, počev od Tome Akvinskog, »pokrštavanjem« antičke filozofske misli zaustavili »normalan tempo razvoja zdrave ljudske pameti za dva do tri stoljeća«, a posljedice su prepoznatljive i u filozofiji XX. stoljeća.

J. Ba.