Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

FINCI, Eli, književni i kazališni kritičar (Sarajevo, 28. III. 1911 - Beograd, 27. I. 1980). Profesionalni novinar 1929-34. Nakon II. svj. rata urednik Borbe, direktor Državnoga izdavačkog zavoda Jugoslavije, Jugoslavenske knjige, Jugoslavenskoga dramskog pozorišta i izdavačke kuće »Nolit«; 1948-67. glavni urednik časopisa Književnost. Objavio je mnogobrojne književne i kazališne kritike te eseje o problemima književnosti i umjetnosti (Više i manje od života, I-IV, 1955-65; Stvarnost i iluzija, 1957).

O Krleži prvi put piše u časopisu Pregled (1931, 86), u povodu objavljivanja antologije Odabrane novele suvremene hrvatske proze (Zagreb 1930), u kojoj je na uvodnome mjestu Krležina novela Bitka kod Bistrice Lesne. Osvrće se na nejasne kriterije sastavljača i ističe »kao prvog po redu i najjačeg« M. Krležu, koji se javlja kao »umetnik širokih instinkata snažnog zamaha i čelične snage«. U osvrtu na poeziju (M. Krleža: Knjiga pjesama, Život i rad, 1931, 45) priznaje Krleži snažan umjetnički izražaj, ipak »iako je pesma vrlo jaka, ponajčešće poezija nije« jer od Krležina pjesničkog lika ostaje tek njegov »čelični izraz, koji udara, bije, nadmašujući i zasjenjujući sve ostalo«. Zato je K. najizrazitiji u socijalno-revolucionarnim pjesmama, a daleko slabiji u deskriptivnima i intimnima. U prikazu izvedbe drame U agoniji, u Sarajevu 12. III. 1932 (Večernja pošta, 15. III. 1932), tumači je kao komad bez dramske akcije kojemu tek - »glomazni ,hintergrund‛ austrijanštine daje onu psihološku tragiku bez koje bi se ta drama svela na dosta jeftinu trougaonu bračnu igru, igru koja bi se teško podnosila zbog glomaznosti skoro olovne dijalektike. Pa ako je zaista literata Krleža ovdje ostao na visini, dramatičar je, svakako, podbacio«.

Potkraj 30-ih godina Finci sve više postaje zagovornik realističke metode u književnosti, pa i socijalističkog realizma; u osvrtu na roman Na rubu pameti (Zadružna zastava, 1939, 6), žali što se K. vratio naturalističkoj metodi iz Hrvatskoga boga Marsa: »Jer jedino realistički metod može da nas ubedi u ono što pisac tumači kao svoju ideju i svoju misao«. Pišući o Gospodi Glembajevima (Naša književnost, 1946, 4) kaže kako K. kompleks glembajevštine određuje »društveno-historijskim činiocima«. Ističe ovdje i problem hrvatstva kao središnji problem u svim etapama Krležina književnog razvoja, od Glembajevih, Balada Petrice Kerempuha do, osobito, Hrvatskog boga Marsa. Golgotu (Politika, 5. V. 1954) svrstava uz Galiciju i Vučjaka na kraj Krležine poetsko-ekspresionističke faze kojom započinje njegova zrela realističko-analitička faza. Zapaža slabosti Golgote koje su bitne po tome što »leže u osnovi same dramske zamisli«. Na mladoga se Krležu osvrće još u prikazima Legendi (Kraljevo, Kristofor Kolumbo, Politika, 23. X. 1955) te u osvrtima na Salomu i Maskeratu (Politika, 12. X. 1963) gdje razmatra lik žene u njegovim djelima.

LIT.: S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; isti, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989.

J. S. R.