FRANCE, Anatole

FRANCE, Anatole (pravo ime François Anatole Thibault), francuski književnik (Pariz, 16. IV. 1844 - Saint Cyr-sur-Loire, 12. X. 1924). Premda član konzervativne francuske Akademije, pristaša demokracije pa i socijalizma; vrstan stilist tradicionalističke fakture; sklon ironiji i skepsi u odnosu na građanske vrijednosti. Glavna djela: Thaïs, Pečenjarnica kraljice Pédaque; Otok pingvina; Pobuna anđela; Bogovi žeđaju. God. 1921. dobio Nobelovu nagradu. Sahranjen u Pantheonu.

Oglasivši se u povodu smrti A. Francea, Krleža tog pisca koji je napisao »hiljadu savršenih stranica« osvjetljuje s dvije strane. Uzima ga prvo kao pisca posve određenog tipa proze, potom se pita o ukupnome socijalnom smislu njegova književnog djela. Očito je Franceova smrt u Krleže aktualizirala pitanja - kako pisati u određenom vremenu i prostoru, pa K. piše više o tome kako književno stvarati, a manje o samome Franceovu djelu. Svijest o tome da su I. svjetski rat i ruska revolucija korjenito izmijenili lice tradicionalne građanske Europe, mijenja mu i odnos prema piscu što ga europska književna javnost drži »velikim«. France ga podsjeća na »aleksandrijske« pisce, iz doba kad se »Carstvo borilo na život i smrt s barbarskim periferijama«. Sebe, dakako, K. osjeća pjesnikom te periferije, cijeneći da književnost danas »po provincijama« ima bolju priliku. »Istine se u takvim barbarskim sredinama gledaju prvi put, dakle se otkrivaju, i po tome je mogućnost neposrednosti mnogo veća.« Što se društvene funkcije Franceova djela tiče, za K. je on »više iz Faubourg St. Germaina nego pisac suvremene klasne svijesti i borac na socijalnoj fronti«. Implicitno cijeneći njegovu patricijsku harmoničnost i intelektualnu ravnotežu, K. mu, začudo, zamjera ironiju i skepsu te nedostatak borbenog zanosa. Kao »više sumnjičavi dekadent na umoru nego zastavnik«, France će biti izmjeren kriterijem kojim se određuje je li neki pisac jak ili »preslab da minira građanski beton«. Zamjera mu također odnos prema povijesti: »U prikazivanju kulturnohistorijskih elemenata je površno konvencionalan.« Takav pogled K. će zadržati i kasnije, kad je uz Flauberta i djelo A. Francea svrstao u tzv. »soigniranu prozu« - onu kojoj ni umjetničke osobine a ni socijalne referencije ne korespondiraju više sa zahtjevima novonastalog, uzmućenog i prevratničkog vremena XX. st.

BIBL. M. K.: Smrt Anatola Francea, Eppursi muove. Studije i osvrti, Zagreb 1938, str. 120-121; Fragmenti dnevnika iz godine 1942, Forum, 1972, 12.

LIT.: P. Matvejević, Stari i novi razgovori s Krležom, Zagreb 1982, str. 123.

Ni. Pk.