FRANGEŠ, Ivo

traži dalje ...

FRANGEŠ, Ivo, kroatist, slavist i talijanist (Trst, 15. IV. 1920). Školovao se u Mokroj Gori, Sarajevu i Hadžićima, diplomirao talijanistiku 1943. u Zagrebu. Doktorirao 1952. talijanističko-kroatističkom temom, a 1954. habilitirao. Profesor novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predavao po pozivu na najuglednijim evropskim sveučilištima, član istaknutih međunarodnih slavističkih foruma, nosilac Herderove nagrade za znanost o književnosti (1974). Suosnivač časopisa Umjetnost riječi i pokretač časopisa Croatica, te urednik mnogobrojnih izdanja hrvatskih pisaca. Važnije knjige: Stilističke studije (Zagreb 1959); Talijanske teme (Zagreb 1967); Matoš/Vidrić/Krleža (Zagreb 1974); Povijest hrvatske književnosti (Zagreb 1987).

Znanstveni mu se profil oblikuje na presjecištu romanističke naobrazbe i specifičnih prilika hrvatske književne znanosti u kojima je 50-ih godina započeo svoju akademsku karijeru. Iz prvoga podneblja potječe njegova trajna zaokupljenost stilom, ne samo kao razlikovnim obilježjem književnog izražavanja, već i kao konstitutivnim svojstvom književno-znanstvene analize dostojne svoga predmeta. Dvije »sile pokretnice« - stil, kao jamstvo jedinstvenosti književnoga fenomena, te književnopovijesno, psihološko i sociološko kontekstuiranje, kao jamstvo njegova svestrana domašaja - odredile su smjer Frangešova ukupnoga metodološkog i tematskog interesa. Za razliku od ostalih predstavnika zagrebačke stilističke škole, koji su »jedinstvo u raznolikosti« vezali uz generičke, književnopovijesne ili sociološke odrednice, Frangeš je do kraja ostao dosljedan svomu mladenačkome metodološkom nadahnuću kada se opredijelio za »izražajnu volju autorovu«. Nakon što dopre do nje, smatrao je, književni bi povjesničar trebao pomoću složenih instrumenata svojega emotivnog, kulturnog, spoznajnog i moralnog habitusa rekonstruirati najprije autorski svjetonazor, a zatim okolnosti koje su ga stvorile.

Taj program Frangeš realizira i u čitanju Krleže, pored Mažuranića, Matoša i Vidrića zacijelo najpostojanijega dijaloškog partnera njegove književnokritičke esejistike. Radove nastale od kraja 60-ih godina do danas moguće je, s obzirom na položaj koji zauzimaju u ocrtanome programu, uvjetno podijeliti u tri skupine: sinoptičku, analitičku i sintetičku. Za prvu, sinoptičku skupinu radova (Riječ okrenuta zvijezdama; Djelo Miroslava Krleže; Krležina lirika) karakteristično je nastojanje da se piščeva uloga odredi u okviru domaćega i evropskoga književnog, kulturnog i političkog konteksta. Oslanjajući se na ulomke iz Krležina dnevničkog, polemičkog, ispovjednog i esejističkoga štiva, Frangeš nastoji rekonstruirati njegovu prvotnu stvaralačku namjeru i doživljajno okružje kao presudnu energetsku supstancu iz koje je ona iznjedrila svoje proizvode.

Druga skupina, analitički radovi (Četiri čitanja Krležine lirike; Jedna stilska osobina Davnih dana; Iz najnovijega Krleže) obilježena je Frangešovim shvaćanjem stila kao otklona od jezične odn. gramatičke norme. Pjesnik dakako »otklanja od norme« jer drukčije ne bi mogao izraziti ono što želi. U skladu s time, krajnja je namjera analiza odabranih ulomaka - koje se u ilustrativne svrhe često služe njihovim vraćanjem u standardan gramatički ustroj - pokazati kako pisac svojim »nasiljem« samo pronalazi primjeren oblik za stanovit neponovljivi psihički sadržaj. Poredbena stilističko-kritička raščlamba ulomaka slobodnoga neupravnog govora iz Krležine proze s tim istim ulomcima prigodno prevedenim na talijanski ili francuski, upozorava i na to da se Krležina, kao svaka velika književnost, temelji na posebnostima nacionalnoga jezika u kojemu nastaje. Tako piščeva umjetnička sloboda postupanja s jezikom dobiva novu dimenziju.

Poredbena je stilistička ili tematsko-motivska analiza također u osnovi sintetičkih radova treće skupine (Stvarnost i umjetnost u Krležinoj prozi; U potrazi za izgubljenim djetinjstvom). Supostavljajući u njima fragmente iz Velikog meštra sviju hulja i Povratka Filipa Latinovitza bilo onima iz drugovrsne Krležine proze ili pak lirike, bilo onima iz Šenoe ili V. Novaka, bilo naposljetku onima iz Flauberta ili Prousta, ostvaruje Frangeš na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine pionirske priloge budućem poredbenom »krležoslovlju«.

Vl. Bi.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

FRANGEŠ, Ivo. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1517>.