GJALSKI, KSAVER ŠANDOR

GJALSKI, KSAVER ŠANDOR (pravo ime Ljubomil Tito Babić), pripovjedač i romanopisac (Gredice, 26. X. 1854 - Gredice, 9. II. 1935). Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Varaždinu, a zatim studirao na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu i pravo u Beču, gdje je 1870. položio i državni ispit. Kao službenik u upravnoj službi radio u Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sušaku i Zagrebu, gdje je 1898. bio umirovljen, te zatim do smrti živio u Gredicama. Bio je narodni zastupnik u Hrvatskom saboru, veliki župan Zagrebačke županije (1917), član privremenoga narodnog predstavništva (1919), a 1909-18. predsjednik Društva hrvatskih književnika. Pisao je o propadanju hrvatskog plemstva (Pod starim krovovima, 1886. i dr.), objavio je roman iz suvremenoga društvenog života (U noći, 1887), niz modernističkih crtica i priča (Notturno, San doktora Mišića i dr.).

O Gjalskome je Krleža prvi put pisao u članku Illustrissimus dominus Battorych (Književna republika, 1924, knj. I, br. 3), napisanu u povodu izlaska knjige Ljubav lajtnanta Milića. Oštro ga je napao kao malograđanina, umišljenog plemića, lažljivca i čovjeka »s mentalitetom nagodbenjačke dekorativnosti«, a kao književnika proglasio ga epigonom turgenjevljevskih slatkih i sentimentalnih pripovijedaka. K. je E. Čengiću izjavio kako je taj izrazito politički pamflet napisao po sugestiji slikara Ljube Babića, sinovca K. Š. Gjalskoga. »Danas, kad gledam svoj tekst, mislim da je to bilo besmisleno«, i dodao kako nije pisao o Gjalskome kao literatu nego kao o čovjeku s krivim političkim opredjeljenjem. I u razgovoru s Matvejevićem spomenuo je da je prema Gjalskome bio nepravedan. No, još 1930. K. o njemu kao piscu nije imao povoljno mišljenje, pa u tekstu Pro domo sua (Književnik, 1930, 2) piše kako Gjalskoga (ali i Šenou i Novaka) čitaju samo gimnazijalci i to po srednjoškolskom propisu. Posve drukčije K. piše o Gjalskome enciklopedijski članak (EJ, 1955, knj. III). To je afirmativna kritika i ocjena: Gjalski je nezaobilazan kad je riječ o proučavanju onoga povijesnog perioda koji u Hrvatskoj otpočinje s Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. Njegovo djelo između redaka otkriva sliku bijede i nestajanje naraštaja kojemu je i sam pripadao. U razgovoru s Matvejevićem napominje kako su Illustrissimus Battorych, Cintek i drugi likovi iz djela Pod starim krovovima svjedočanstvo naše bijede potkraj stoljeća, ali i očajne borbe »za književni izraz izrazitog pripovjedačkog i romansijerskog talenta, opterećenog prokletstvom jednog urbaniziranog književnog jezika koji se rađa s jedne, a kao pučka fraza umire s druge strane«.

LIT.: P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb 1969; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; isti, ibid. Post mortem I-II, Sarajevo - Zagreb 1990.

M. Šel.