GREGORIĆ, Pavle

GREGORIĆ, Pavle, političar (Zlatar, 18. X. 1892 - Zagreb, 23. III. 1989). Studirao je medicinu u Grazu i Zagrebu. Zarobljen kao domobranski dočasnik na istočnom bojištu, pristupa dobrovoljačkim odredima, dolazi (1918) u dodir s boljševicima, te do povratka u zemlju (1921) ostaje na različitim dužnostima u Sovjetskoj Rusiji. Budući da je nastavio širiti komunističke nazore, prvo kao student, pa liječnik (1924), a poglavito kada se 30-ih godina posve predao političkom radu, bio je trajno proganjan i više puta zatvaran. Jedan od osnivača KPH (1937) i ZAVNOH-a (1943), političku je karijeru nastavio i nakon komunističkog prevrata.

Krleža i Gregorić su (1903) krenuli u isti prvi razred zagrebačke donjogradske gimnazije, gdje su po svoj prilici postali bliski, jer se K. u jednome dnevničkom zapisu (1961) sjeća razglednice što ju je iz Bjelovara 1905. poslao »svom prijatelju« P. Gregoriću u Zlatar. Međutim, K je ubrzo promijenio gimnaziju a potom otišao u Pečuh, te su ponovno uspostavili vezu tek nakon Gregorićeva povratka iz Rusije, našavši se u istom ideološkom ozračju. Gregorić se pak sjećao kako se obradovao kada je u moskovskome »međunarodnom klubu« negdje »poslije revolucije« našao »jednu reviju iz Osijeka« s Krležinom »pjesmicom« posvećenom R. Luxemburg i K. Liebknechtu, pa se pohvalio »drugovima da je to njegov školski drug«. Vjerojatno je pjesmu Veliki petak 1919. našao u budimpeštanskoj Crvenoj zastavi. Tijekom 20-ih i 30-ih godina Krležin i Gregorićev politički angažman znali su se dodirivati, kao 1923. kada su zajedno nastupili pred studentima u klubu »Galilej«. Premda u jeku sukoba na ljevici potpuno izoliran, K. je organizirao pomoć komunističkim internircima u Lepoglavi među kojima je bio i Gregorić. Kada su Krležu upravo tom akcijom pokušali diskreditirati njegovi protivnici iz KP, imputacijom kako se prikupljenim i sam koristio, Gregorić se, sudeći po Krležinim uspomenama, držao prilično rezervirano. On je znao istinu i bio dovoljno utjecajan da Krležu zaštiti, ali je vjerojatno bio svjestan karaktera sukoba, te kako se u njemu ne biraju sredstva. Kada mu se K. pokušao obratiti kao partijskoj vezi, rezolutno je odgovorio neka se najprije bespogovorno i pokajnički pokori. Nije onda čudno što se oglušio na Gregorićeva pisma iz Topuskog (1944) kojima je pozivan da pristupi partizanima. Nakon 1945. kontaktirali su uglavnom kao stari znanci. K. je Gregorića doživljavao jednim od rijetkih svjedoka svoje rane mladosti. Suhim bilješkama u Dnevniku proširenima ponekom razgovornom anegdotom (Cengić), zrcali se njihov odnos ipak ponajvećma rutinskom skicom iz epohe kojoj su pripadali.

BIBL. P. G.: Tito i Krleža, Oko, 12. II. 1976; Prijateljstvo počelo šaptanjem, Dnevnik, 3. I. 1982.

LIT.: I. Očak, Krleža - Partija, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, Zagreb 1985.

Vl. Bo.