GROSZ, George

GROSZ, George (pravo ime Georg Groß), njemački slikar, grafičar i pisac (Berlin, 26. VII. 1893 - Berlin, 6. VII. 1959). Po općem sudu, jedan od najvećih majstora društvenokritičke grafike satiričke i groteskne orijentacije u novijoj evropskoj umjetnosti. Vrhunac je postigao u fazi koja je obilježena proturatnim stavom i pristajanjem uz radikalnu polit. ljevicu (1918). Najpoznatija su mu djela iz tog razdoblja ciklusi crteža i litografija Das Gesicht der herrschenden Klasse (1921) i Ecce homo (1923), u kojima razvija osobni lik. izraz, oštri, forsirano infantilistički potez, u kompozicijama koje teže za tim da predoče kaotičnu simultanost zbivanja u modernom velegradu (koji je za Grosza, do 1933, uvijek Berlin), a osobito bezumnost i okrutnost društvenih protuslovlja u poratnim godinama, u vremenu bijednih invalida i bahatih ratnih dobitnika. Družeći se s utemeljiteljem fotomontaže J. Heartfieldom, C. Einsteinom, Piscatorom i berlinskim dadaistima, Grosz u ono doba smatra da postoji naravno jedinstvo političke i umjetničke avangarde. Dokument je tog uvjerenja knjižica napisana zajedno s W. Herzfeldeom Die Kunst ist in Gefahr, 1925. Uoči Hitlerova dolaska na vlast Grosz je pošao u SAD, gdje je ostao sve do kraja 50-ih godina.

K. je pisao o Groszu razmjerno rano, kao jedan od prvih u nas (O njemačkom slikaru Georgu Groszu, Jutarnji list, 29. VIII. 1926). Prva izložba njegovih radova u Zagrebu organizirana je 1932, na poticaj grupe Zemlja (Lj. Babić i dr.). Još je neistražena važna tema: Grosz i Krležin stil, tj. način na koji je Krležin pokušaj da jezično izrazi posebnosti Groszove likovne mašte intenzivirao neke njegove stilske sklonosti (disparatno nabrajanje, sugeriranje kaosa istodobnosti, groteskna hiperbolika). Upadljiva je svakako učestalost takvih postupaka u prozi 30-ih godina, osobito u dramama i romanima. Tako su npr. »portreti« »vladajuće klase« u didaskalijama Glembajevih ili u fragmentima romana Na rubu pameti, te »infantilizacija« vizure u nekim odlomcima Povratka Filipa Latinovicza, čak i u motiv- skim pojedinostima, neobično srodni verbalizaciji Groszova likovnog idioma u spomenutom eseju. Očito je da je K. nakon posjeta Berlinu 1924. težio za izrazom koji bi mogao biti književni analogon Groszovoj panorami zbilje.

LIT.: A. Flaker, Poetika osporavanja, Zagreb 1982; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; A. Leitner; Die Gestalt des Künstlers bei Miroslav Krleža, Heidelberg 1986; A. Flaker; Berlinski intermezzo Miroslava Krleže, Revija, Osijek 1987, 5.

V. Žm.