HEĆIMOVIĆ, Branko

traži dalje ...

HEĆIMOVIĆ, Branko, povjesničar dramske književnosti, teatrolog i kazališni kritičar (Zagreb, 9. III. 1934). U Zagrebu završio gimnaziju, diplomirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu te 1965. doktorirao tezom o hrvatskoj dramskoj književnosti između dva svjetska rata. God. 1956-72. zaposlen u radijskom programu RTV-Zagreb kao kritičar i urednik Umjetničkog programa: 1972-77. u izdavačkom poduzeću »Školska knjiga«; od 1977. u Zavodu za književnost i teatrologiju HAZU (prije JAZU), gdje je upravitelj Odsjeka za teatrologiju. Od 1979. predaje na Akademiji dramske umjetnosti. Objavljuje od 1954: 50-ih godina bavio se pretežito suvremenim hrvatskim kazalištem (pisao kazališne kritike, članke i feljtone), a na početku 60-ih posvećuje se znanstvenom istraživanju hrvatske dramske književnosti i kazališta u XIX. i XX. st. Važniji su mu radovi s tog područja: Pet dramatičara hrvatske modeme (1962); Hrvatska dramska književnost između dva rata (1968); Velika imena bratskog glumišta (1975); 13 hrvatskih dramatičara (1976); Dramaturški triptihon (1979); Može li se Lauri vjerovati? (1982). Uredio je četiri antologijska izdanja hrvatske dramske književnosti, organizirao i vodio znanstveni projekt Repertoar hrvatskih kazališta 1840 - 1860 - 1980, sudjelovao u pokretanju teatrološkog simpozija Krležini dani u Osijeku.

Kao jedan od najistaknutijih pripadnika onoga smjera u krležologiji koji su zacrtali M. Matković (Marginalije uz Krležino dramsko stvaranje) i B. Gavella (Krleža i kazalište, Glembajevsko tršćanske varijacije), Hećimović se u tri desetljeća sustavnog proučavanja hrvatske dramatike neprekidno vraća Krležinu dramskom opusu, koji se, prema njegovoj ocjeni, »razinom mišljenja i izražavanja izdiže nad sveukupnom novijom hrvatskom književnošću od Iliraca do Šenoe, pa zatim od Šenoe preko Vojnovića i Matoša do danas«. K. za Hećimovića nije toliko književnik (suprotstavljena »autentičnosti«, »literarnost« u Hećimovićevim tekstovima ima uglavnom negativne konotacije), koliko angažirani intelektualac, mislilac koji se u vrijeme nastanka ciklusa o Glembajevima i drame U logoru »dovinuo do nedohvatne intelektualne razine u nacionalnim razmjerima, a zavidne već i u internacionalnim, evropskim«. Premda ne podcjenjuje važnost odnosa dramskog teksta i kazališne predstave (napisao je i kraću studiju Krleža i kazalište), u svojim iscrpnim prikazima Krležina dramskog rada najveću pozornost posvećuje genezi tekstova te analizi dramskih likova i njihovih odnosa. Govoreći o genezi Krležinih drama, tj. o ponavljanju nekih tema i motiva, raznim varijantama, preradbama i dopunama kroz duže razdoblje, Hećimović implicite zastupa tezu prema kojoj se u ishodištu Krležinih dramskih tekstova redovito nalazi neko izravno iskustvo (od biografske činjenice do filozofskog uvida u društvena, povijesna, politička i kulturna kretanja) koje autor književno »oblikuje«, ponekad odmah kao dramu, ali češće prvo u »jednostavnijoj« formi dnevničkog zapisa, esejističkog fragmenta, pjesme, novele ili prozne skice, iz čega poslije »razradom« nastaje »složenija« dramska forma. Dopune tekstova s jedne su strane posljedica »stanovitog nepovjerenja u primajnu sposobnost i moć drugih« (i publike, i kazališnih djelatnika), a s druge strane »polemički dijalog sa samim sobom od jučer«. Budući da drži kako je Krleža stvaralački vrhunac dosegnuo na prijelazu iz 20-ih godina u tridesete, Hećimović o njegovim naknadnim intervencijama izriče veoma suzdržane ili negativne (III. čin Agonije) ocjene. Zadržavajući se najviše na »misaonom i sadržajnom«, a nešto manje na »dramaturškom« sloju teksta, Krležine likove analizira i opisuje kao nositelje stanovita »svjetonazora«, kompleksne i proturječne karaktere determinirane socijalnom i nacionalnom pripadnošću, spolom, starošću, naslijeđem, obrazovanjem i sl., te njih i njihove odnose u dramskim situacijama drži Krležinim uglavnom »realističkim predočenjem« društvenih, kulturnih i političkih odnosa. S kritičkim oslonom o Krležino samorazumijevanje dramskog rada i Matkovićevo shvaćanje njegova »razvoja« kroz »tri faze«, u opširnoj studiji Fragmenti o Krležinoj dramatici s akribijom prikazuje konstantno »usavršavanje« koje Krležu vodi od impulzivnih mladenačkih Legendi, preko kvalitetnije Tri drame, do umjetničkoga i intelektualnoga vrhunca u ciklusu o Glembajevima i njemu bliskoj drami U logoru.

BIBL. B. H.: Aretej, Književnik, 1960, 9 i 10; Fragmenti o Krležinoj dramaturgiji, Republika, 1963, 7-8; Odjeci Oktobra u Krležinoj »Golgoti«, Kulturni radnik, 1967, 5; »Tri drame« u Krležinom dramskom djelu, Kolo, 1968, 7; Dramaturške osobitosti Glembajevske trilogije, Revija, 1968, 5; Miroslav Krleža i razvoj hrvatske drame, Kaj, 1969, 11; Od »Galicije« do drame »U logoru«, Scena, 1975, 6; Krležin »Vučjak«, 15 dana, 1976, 1-2; Let Arinoine ptice, Borba, 8. VII. 1978; Smisao Krležinih nadopuna vlastitih dramskih djela, Mogućnosti, 1981, 2-3; Glas za Put u raj, Revija, 1990, 5.

LIT.: S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.

B. Sen.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

HEĆIMOVIĆ, Branko. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1578>.