HISTORIJA

HISTORIJA. Budući da historéo grčki znači »ispitivati, pitati, motriti, opaziti, saznati, doznati, iskusiti što se ispitalo i doznalo, napisati, pripovijedati«, Krleža je kao rijetko tko historik, a čitavu njegovu mnogoslojnom opusu primjeren je i naziv historia. Izvjesno je, nasuprot tomu, da se ni K. ni njegovo djelo uopće ne mogu razumjeti unutar obzorja u kojem se konstituira u nas i u svijetu »katedarska« - kako bi on rekao - historijska znanost, jer je to djelo zapravo negacija profesionalne historiografije.

»I sam Plutarh«, razmišlja K. u Areteju (Zagreb 1963) »da nije nadahnuo jednog pjesnika, što je imao da nam kaže? Hrpa ,chroniques scandaleuses‘ i političkih pamfleta ad hoc«. Ili, u istome djelu, nešto kasnije: »a i Plutarh nadživio je svoje vrijeme samo po tome što je postao izvorom inspiracije za Shakespearea«. Izlišno je citirati što K. kazuje o »smrtnijim« povjesničarima od Plutarha. U biti, za njega nisu u pitanju povjesničari kao profesionalna skupina, nego ljudi kao vrsta. Između historijskog »vidjeti« i »znati«, prema Krleži, povijesno je trajan motiv ljudskoga »gubitka pamćenja«, tj. čovjek je kontinuirano suočen s mogućnošću gubljenja u životinjskom »carstvu«: »Kad čovjek ne bi tako trajno gubio pamćenje, uvijek bi znao što treba da radi. Ako ni po čemu, a ono po sjećanju na batine. Kao pas. Historijsko pamćenje, međutim, jeste dim.« Kako taj izazov čovjek historijski ne može »prevladati«, nego može biti samo svjestan te nemogućnosti, književnost je superiorna historiji. Tako i Aretej (ta »fantazija«) završava spoznajom o mogućim domašajima ljudskog stvaralaštva: »A ipak je ovo remek-djelo ruka majmuna.«

U relativiziranju svakoga historijskog mišljenja K. ide i dalje jer nisu u pitanju samo ograničene ljudske moći nego i sam predmet mišljenja na historijskoznanstvenim pretpostavkama (»Glupost je svemirska sila«, kaže Aretej, »ona je jedina koja postoji pod zvijezdama, ona ih pokreće, i zato priroda nema i ne može imati nikakva plana«.). Otuda su suvišni bilo kakvi pokušaji jednoznačnog utemeljivanja i filozofije povijesti i historijske znanosti. Njegov esej Magistra vitae (Zapisi iz jeseni 1940, Forum, 1967, 3-4), premda nastao u doba posvemašnjega gubljenja razlika između tokova svjetske povijesti i rijeka ljudske krvi, u cjelini njegova opusa ne izražava samo misli na rubu očaja: »Pokušaj da se historija shvati u svojoj kvintesenciji ili ,bîti‘ (što ne znači mnogo, upravo manje od toga, gotovo ništa), što se tiče razvoja, smisla i svrhe i značenja njene simbolične ili ,životneʻ vrijednosti, u obliku hvalospjeva ili psovke, svršava jalovo kroz vijekove.« God. 1942. K. je zapisao na istu temu: »Historija čovjeka i njegova puta pod zvijezdama nije drugo nego dnevnik jalovog lutanja. To su zapisi bijednih ljudskih gluposti i razbijanje glave o tvrdoglave snage kojima je čovjek okružen.« (Razgovor o istini. Eseji IV, Zagreb 1963). Stoga su među najsugestivnijim recima u njegovu djelu, kada je riječ o »kvintesenciji«, literarne varijacije poput stihova iz Balada Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936): »Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo, / pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. / Kak je tak je, tak je navek bilo, / kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!«

Ono što u historiji, u smislu svjesnoga ljudskog traganja između »vidjeti« i »znati«, uopće može biti neko uporište, »to su«, prema Krleži, »njene patetične stranice koje opisuju kalvariju onih heroja, koji su zamislili ideal čovjeka kakav bi on trebao da bude i po tome ocrtali pojam centra inteligentne svijesti o sveukupnosti života na zemlji«. Taj programatski stav, zabilježen kao fusnota u eseju Magistra vitae, ima temeljnu važnost za razumijevanje Krležinih shvaćanja i smisla umjetnosti i smisla historije. Taj stav olakšava i pronalaženje njegovih duhovnih uporišta u zapadnoj tradiciji, ali i smisao njegova historičarskog »aktivizma«, posebno u projektima kao što je enciklopedijski. Izvjesno je da su duhovna izvorišta njegovih »heroja« i u antičkih i u crkvenih pisaca, ali i u Erazmu, Kantu, Macaulayju, Schopenhaueru, Nietzscheu, Croceu itd. Na tome dugom popisu možda je najspornije, kada je riječ o historiji, što duguje Marxu, a što Lenjinu, bilo da je u pitanju »centar inteligentne svijesti« ili »ideal čovjeka« kao »politički angažiranog lica«, tj. bića uvjerena da se može krenuti dalje od »početka historije«. »Biti još uvijek na početku historije« motiv je mnogih njegovih zapisa, iz raznih razdoblja njegova života, sve do tekstova objavljenih u knjizi P. Matvejevića Razgovori s Krležom (Beograd 1974): »Govoriti o jednoj jedinoj ili jedinstvenoj ,historiji kao takvojʻ potpuno je apstraktno, kao što je isto tako isprazno govoriti o jednoj jedinoj sveobuhvatnoj filozofiji, jer raznih historija i filozofija postoji, očito, veoma mnogo, a jedina mudrost koja se iz historijskog vrtloženja može nazrijeti jeste da će nam historijat svih tih historija pokazati kako smo još uvijek na početku historije.« U tom ulomku, varijaciji tema iz Magistra vitae, s opterećenjem spoznaja baštinjenih u minuloj epohi, kao da K. više nego prije očekuje od »historika svoga vremena« - rijetkih, ali očito mogućih ličnosti: »Snaći se u historijskom krvavom metežu, otkriti pravilnu ocjenu, duh i smisao bezbrojnog niza tragičnih i slijepih vremena, objasniti glavne crte neke dramatske situacije ili nekog naročito uzbudljivog perioda, bila bi zapravo glavna tema istinske historije«. Umjesto revolucionara, kao kod mladoga pa i zreloga Krleže, »heroji« postaju i »historici«. Mjesta onih koji mijenjaju svijet zauzimaju oni koji ga nastoje razumjeti. Historija, poput književnosti, u mnogim duhovnim »susretima«, postaje poprištem zbiljske ljudske autoidentifikacije. U Magistra vitae K. kaže: »Na njezinoj pozornici igraju ulogu sve ljudske mane, sve predrasude, sve zablude, sve laži i sva krvološtva, tu halabuči fanatička zaslijepljenost gladnih, bijesnih i suludih gomila, koje se valjaju kroz vijekove sa svojim bogovima, vjerama, zakonima, modama i ukusima, sa svojim zakonodavstvima, lomačama, kardinalima i patrijarsima, prorocima, samovladarima i žrtvama, mučenicima i svecima kao krdo bijesnih veprova.« Izraz »na njezinoj pozornici« znači »na historijskoj pozornici«, a u nekome drugom Krležinu kontekstu mogao bi značiti i »na književnoj pozornici«. Shakespearei oživljavaju Plutarhe, ali i Plutarsi Shakespearee. Gdje su »heroji« u odnosu spram »vrtloženja«, »valjanja gladnih, bijesnih i suludih gomila«, još je jedno pitanje koje se neizbježno postavlja u vezi s Krležinim bavljenjem historijom u brojnim literarnim radovima, počevši s Cristovalom Colonom (Hrvatska rapsodija, Zagreb 1918). Već u zapisima iz 1916. K. je oblikovao stav koji će biti impliciran i u svim potonjim njegovim odgovorima na to pitanje: »Po čemu se mjeri veličina pojedinih historijskih ličnosti? Po tome što su odudarale od svoje sredine. Obrnuti razmjer je jedina mjera« (Davni dani. Zapisi 1914- 1921, Zagreb 1956).

Sljedeće pitanje, također vrlo učestalo u njegovu opusu kada je riječ o historijskim temama i motivima, tiče se odnosa između »heroja« i »kulta ličnosti«. Uporište i opet traži u vječnom vraćanju na »početak historije«, dakle, upuštajući se u prividnu dezideologizaciju, inače dosta uočljivu u njegovim kasnim radovima: »Za prošlih nekoliko tisuća godina bilo je takvih era kulta ličnosti beskrajno mnogo. Svaka ekvilibrira kao pelivan na konopu na cirkuskoj predstavi: samo jedan jedini krivi korak lijevo ili desno znači strovaljivanje u ponor. A osim toga svaku eru kulta ličnosti u njenim predstavama prati kao bijesna hijena era antikulta te iste ličnosti, čekajući na svakome koraku da je u jednom slabom momentu ščepa i, bude li posrnula, da je razdere kao truplo« (P. Matvejević, Razgovori s Krležom). A kada i kako nastaju »heroji« i »kultovi ličnosti« te kada i kako nestaju, prema njegovim iskazima na istome mjestu, pitanja su koja uvijek iznova rezultiraju - knjigama, koje stalno »otkrivaju« da je »čovjek sjedne strane sasvim kratkovidna, više od toga, slijepa politička životinja, a s druge opet sanjar, a možda s jedne i s druge naivni majmun«. S tog je stajališta njegovo poimanje »herojskog« uvjetno jer u svakom biću otkriva bitna ograničenja ljudske egzistencije. U eseju Magistra vitae K. 1940. piše: »promatrajući uznemirene količine zla oko sebe, čovjek, i sam suviše kratkotrajan, u stravi pred nestajanjem, u jurnjavi kvantiteta, mijenja svoje poglede, pa, mijenjajući tako svoje poglede na zbivanja oko sebe, poskakujući i kreveljeći se, on mijenja i svoja uvjerenja nad bezdanom.« Svim svojim moćima i svim svojim umijećima čovjek se koristi da bi opstao u »stadu«, o čemu K. na istome mjestu kaže: »Da je čovjek politička životinja, da mekeće i preživa u stadu, da mu se način razmišljanja podudara sa psihologijom rogatoga blaga, da uživa u krdu, da se u svome toru osjeća najsigurnije, jer mu je od poroda štala ostala dragom uspomenom na toplu kolijevku, to su znali već stari mudraci. Kongregacije, senati, zajednice, gomile, sve su ove društvene pojave rodile svoje vlastite teorije o vlastitim interesima, o socijalnim apetitima, o ozakonjenim društvenim kontrastima kao o ugovornom stanju na kome solidno počiva ideja društvene zajednice.« Povijesnim imperativima tih »ozakonjenih društvenih kontrasta«, prema Krležinu dubokom uvjerenju, ne izmiče nitko, dakle, ni »heroji«. Njegovu promišljanju, u najrazličitijim formama, ne izmiče ni jedan od tih temeljnih »kontrasta«. Država je nesumnjivo jedan od najpromišljenijih, a da pri tome od mladih do kasnih dana uočljivo nije izgubljen misaoni kontinuitet, nasuprot prigovorima koji mu se obično upućuju u vezi s njegovim stavovima prije 1945. ili nakon te godine. K. u II. knjizi Zastava (Zagreb 1967) kaže da je »Ragione di Stato (...) un' altra cosa, krvava stvar, kriminalna, ali sve su države na ovom bijelom svijetu razbojničke i krvave. Država danas i Država jučer, kao pojam, kao aparat, a šta je, nego mesarski panj, krvnička sjekira, vješala, a kako ćeš da se otmeš sjekiri i vješalima bez sjekire, to je darvinistička logika, to vrijedi za sve države i za sve narode, a narod bez države, a šta je, gusjenica na drumu, još manje od gusjenice, balega, govno, smeće, ništa.« Očita je dosljednost stavovima iz eseja Deset krvavih godina (Književna republika, 1924, knj. I, br. 8), prema kojima je »država jedna stvar sastavljena ponajprije od zatvorenih krugova, u prvome redu, a zatim od tetaka, strina i krsnih kuma. Tko nema strine ni kume, za njega nema ni države«. Na istome mjestu K. dodaje: »Pokazalo se osim toga i to, da je država jedna opasna fiksna ideja, koja se sastoji od neke blesave arogancije nepismenjaka, koji misle da su oni lično država, kada vrše neke, u civiliziranome svijetu potpuno suvišne funkcije.«

Krležina ukorijenjenost u povijesti te historičnost njegova mišljenja, što se osobito očituje u njegovu enciklopedijskom pothvatu, ipak nisu neupitni.

Opčinjen poviješću, K. je krajnje skeptičan prema historijskoj znanosti. Premda nije sporno da čita golem broj djela s povijesnim temama, otvoreno je pitanje koliko pozna i koristi one historike i njihove opuse koji historijsku znanost i čine jednim od temeljnih uporišta europske duhovnosti. Prije bi se moglo reći da niz djela, koja čine orijentire u »zanatu historičara«, ne privlači njegovu osobitu pozornost. Imena koja u raznim europskim tradicijama konstituiraju alternative tradicionalnoj, »događajnoj« historiografiji, K. gotovo ne spominje. Bilo bi pogrešno zaključiti da ih ne pozna, jer u njegovim spisima ima više fragmenata koji su i danas sugestivni kao kritika nekih nesumnjivih ograničenja »nove historije«. Tako već u eseju Magistra vitae piše: »U historiji govori se mnogo oko same stvari. Pišu se knjige o geopolitičkim elementima, o utjecajima naravi i klime, a za posljednjih stotinu godina javlja se tako često papagajski izgovorena fraza o sredini, o privrednim i proizvodnim prilikama, o načinu produkcije, o miješanju krvi i rasa, o ritmu nesreće i sreće, o utjecaju vremena, individualne tjelesne građe pojedinih historijskih protagonista i tako dalje, a sve ove teme neprestanih sudara raznovrsnih snaga koje se talasaju od početka ljudskog pamćenja zapravo su samo kobna konstatacija, da historija, valjajući se doista kao more, buči i bije o hridine na jednom te istom mjestu kao beskrajna količina razlivene ljudske krvi.«

U dužem fragmentu eseja Paul Valéry (Fragmenti iz dnevnika iz godine 1943, Republika, 1956, 6), K. iznosi svoj »credo« na temu »knjiga o historijskim pitanjima«, počevši s tvrdnjom da »u neredu slika i znamenja« takve knjige »ne stvaraju u mislima čovjeka naročiti red«. Najviše što mogu, prema njegovu mišljenju, svodi se na to da »bojadišu davne događaje«, a »izazivajući užitak one uznemiruju savjest na temelju istinitih ili fiktivnih svjedočanstava«. Pri tome »vještina historijskog crtanja obuhvaća čitavu lepezu nijansa: od romanesknih biografija i pravih romana do igre vrhunaravnim pojmovima«. K. priznaje da »ima historika koji svojom sugestivnom i uvjerljivom metodom, svojom moćnom voljom podređuju sebi čitaoca do tog stepena da im se predaje na milost i nemilost«. Ono što Krležu posebno intrigira »kod historiografskog posla« jest »povrh svega još i politika«. U stanjima zamagljene ili bezizgledne budućnosti ljudi se okreću prošlosti: »mi dolazimo pred historiju u trenucima velikih odluka i savjetujući se u galeriji svojih pređa sa svojim imaginarnim savjetnicima, mi tražimo utjehu i uputu za stvari i događaje koji se do tog trenutka u prošlosti nisu desili nikada i o kojima naši imaginarni pređi nisu mogli imati ni najbljeđeg pojma«. Takav odnos spram prošlosti, takav »historiografski posao« i takvu njegovu recepciju K. smatra »naivnima, upravo neinteligentnima«. Prošlost je tu »nalegla« na budućnost: »kao truplo, kao strvina onog biblijskog goveda ili lava, u kojoj su poetske pčele izgradile svoju košnicu«.

Međutim, K. u dvije povijesno sudbinske godine, 1919. s Hrvatskom književnom laži (Plamen, br. 1) i 1946. s projektom reinterpretacije jugoslavenske baštine na temelju »historijsko-materijalističke koncepcije« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem II, Sarajevo-Zagreb 1990, str. 213-218), upućuje na zaključak da »pozitivno« utvrđivanje »fakata«, dakako, na sasvim određenim duhovnim, a nakon 1941-45. i još određenije ideologijskim pretpostavkama, smatra nužnima, a time i mogućima. Njegov skepticizam tada (i ne samo tada) uzmiče do neprepoznatljivosti. Ta usporedba 1919. s 1946. ipak je uvjetna u jednome bitnom vidu: Hrvatska književna laž pledoaje je za »duh totalne slobode«, tj. »negacija mitske svijesti u ma kojem obliku se ona javila« (S. Lasić), a »projekt« iz 1946. podređen je cilju revolucionarno instrumentalizirane reinterpretacije baštine. Zbirka eseja i zapisa 99 varijacija (Beograd 1972), u izboru M. Lončara, svjedoči da je Krležin koncept EJ, utemeljen sa svrhom da skupi »svu političku, kulturnu i intelektualnu svijest o našoj vlastitoj pojavi u prostoru i vremenu (...) u sintezi, koja neće biti kult romantičnih fraza, nego istinit prikaz fakata«, prije svega zamišljen kao »most u budućnost«! Dakle, korak naprijed od »početka povijesti«.

Ipak, uvjetovanost o kojoj je riječ nije opravdana u smislu iznevjeravanja izvornih nadahnuća mladoga Krleže, što uočava S. Lasić (Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982, str. 363): »U vrijeme kad je Enciklopedija pokrenuta, u našim glavama izgledalo je kao da se sva povijest okreće oko KPJ i NOB, a sva kultura svodi na socijalno i realističko. Krležin enciklopedijski pothvat ide protiv takvog stanja stvari. Drugim riječima, dobrim dijelom protiv dominantne idejno-političke sheme. U svakom slučaju protiv dominirajućeg mentaliteta. Enciklopedija Jugoslavije pokazat će bogatstvo svih naših napora da se oslobodimo kolonijalnog stanja, a ne samo ovog posljednjeg napora. U krajnjoj liniji: Enciklopedija Jugoslavije otkrit će da nacije i kulture žive milenijima, stoljećima, a partije nastaju i nestaju u vremenu. Ako je ova moja hipoteza ispravna, onda je Enciklopedija vrlo ozbiljno relativizirala vlast koja ju je pokrenula.« Time je, dapače, postavljeno pitanje nije li u biti »konformistički« K., s golemim intelektualnim potencijalom angažiranim na EJ, nekonformističkije nego ikada doveo u pitanje sve »istine«, i lijeve i desne, kao što je sam običavao reći. Ponovno se vraća nekim svojim temeljnim nadahnućima iz Hrvatske književne laži (S. Lasić: »... antitez(a) Bizanta i Rima, i antitez(a) Azije i Evrope, i antitez(a) bijede i bogatstva, oslanjajući se na istinsku jugoslavensku kulturnu tradiciju koja ide od Bogumila preko Križanića na Kranjčevića.«). Potonji Krležin odnos spram jugoslavenstva, za razliku od mladalačkoga, ako i ne odustaje od utopije »izgradnje jedinstvene socijalističke kulture«, ne dovodi u pitanje, nego upravo afirmira, »šest narodnih sektora, koji se podudaraju sa političkoadministrativnom podjelom na šest republika«. Upravo će rad na EJ biti i negacija ishodišne premise o »jedinstvenoj socijalističkoj kulturi« i afirmacija nacionalnih kultura u njihovim povijesnim trajanjima i to do krajnjih konzekvenci, tj. do obesmišljavanja bilo kakva jugoslavenskog »okvira«. Iz perspektive projekta o jedinstvenoj jugoslavenskoj socijalističkoj kulturi, »most u budućnost« završit će kao put u provaliju. Iz hrvatske perspektive (i ne samo iz hrvatske!), čitav pothvat ima svoj povijesni smisao kao završna faza nacionalne i kulturne autoidentifikacije i emancipiranja od supranacionalnih iluzija.

Koliko je ta autoidentifikacija izvedena na način da istodobno bude i »negacija onih samozaglupljujućih uzajamnih negacija, koje se trajno inspiriraju prije svega neznanjem, a zatim svijesnim izvrtanjem istine«, pitanje je koje i dalje ostaje otvoreno. Izvjesno je da Krležino shvaćanje jugoslavenstva, kao povijesno otvorena projekta, iz hrvatske nacionalne i kulturne perspektive, sa svim proturječjima koja su mu imanentna i spram kojih se on nikada nije jednoznačno odredio, isključuje, od »davnih dana« do duboke starosti i kraja života, vidovdanski mit. Tako je 1916. zapisao: »Sve u što ljudi danas vjeruju kao u ideale još su uvijek aveti i priviđenja. Trebalo bi napisati povijest da se objasni, kako dolazi do takvih halucinantnih gluposti, da se vjeruje, kako je Meštrovićev Vidovdanski Hram nešto što nam može pomoći u ovom kulturnom i političkom brodolomu.« Koliko ga isto pitanje opterećuje u doba kada se sav posvećuje »koordinaciji kulturnohistorijskih vrijednosti«, svjedoči i ulomak iz Uvodne riječi za časopis »Danas 1952« (Forum, 1962, 5), u uskoj vezi s enciklopedijskim projektom: »Mixtum compositum ,Tertiuma non daturʻ, epike, patrijarhalne nagle i arhajske romantike, morlačka shema od Fortisova ,Viaggio in Dalmaziaʻ i od Mériméeove ,La Gouzlaʻ, postala je glavnim političkim motivom rojalističke megalomanije u sjeni Vidovdanskog Misterija, a da bude apsurd što veći, ova se mistifikacija tjera pod vidom socijalističke poezije i kulturne propagande sve do danas.« Međutim, koliko god bio dosljedan u otporu instrumentalizacijama vidovdanskog mita, u obzorju svoga nadvladavanja »latinsko-bizantinskih raskola«, K. je nedosljedan u utemeljivanju svoga shvaćanja bogumilske alternative: »Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek s njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstancije. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja.« Te misli iz predgovora knjizi Zlato i srebro Zadra (Zagreb 1951), ostavljaju otvorenim pitanje koje otvara Illyricum sacrum, esej napisan 1944 (Kolo, 1963, 7), s tvrdnjom da »bogumili predstavljaju kod nas kontinuum onih primitivnih prasnaga koje nisu htjele da se podrede organiziranom nasilju feudalnih baruna, ni rimskih, ni bizantinskih biskupa«. Ne ulazeći u pitanja historiografske egzaktnosti, očito je da tako shvaćena bogumilska »patrijarhalna magla i arhajska romantika«, čija je vrlina što izmiče »rimskim« i »bizantskim« jurisdikcijama i nadasve feudalnim institucijama, teško može biti uporište za bilo kakvu povijesno utemeljeniju »koordinaciju kulturnohistorijskih vrijednosti«, a otvara se i niz drugih pitanja.

Kada je riječ o J. Križaniću, u čiju sudbinu se K. uistinu ingeniozno uživljava, težište interpretacije je na Križaniću kao simbolu hrvatskih snova, iluzija i fatalnih razmeđa. S tog je stajališta moguće otvoriti neka temeljna pitanja kritičke autoidentifikacije u hrvatskoj povijesnoj perspektivi, ali vrlo teško i nešto više od toga. Esej O patru dominikancu Jurju Križaniću (Književnik, 1929, 1), u sjeni proglašenja diktature kralja Aleksandra II. Karađorđevića, u kontinuitetu Krležinih promišljanja temeljnih pitanja hrvatske i »južnoslavjenske« povijesti, može se shvatiti i kao pokušaj vlastitoga bilanciranja spoznaja s desetom obljetnicom Hrvatske književne laži: »Postoji li u hrvatskoj historiji lice, koje se prošetalo svijetom kao simbol hrvatstva, to je bio ovaj ingeniozni dominikanac, koji je petnaest godina jalovo pročamio u Sibiriji pod ljagom da je Latin, a koji je u Rimu pao u nemilost pod sumnjom da je heretik, slavenofil, koji se priklanja šizmi.« U tom fatalnom rascjepu, prema Krleži, jedino što se nije moglo dovesti u pitanje jest kontinuitet hrvatskog »sna«: »Od Gundulića i Križanića do Radića, uvijek jedan te isti idealni san: jedno apstraktno ostrvo, Dubrava s kneževskom prošlošću i spomenicima i hiljadugodišnja kultura: realizacija slavenske miroljubivosti, vinograd Perunov i slavenske vile, a naš čovjek - Svečovjek, Slaven, Sveslaven, Jugoslaven, Moskovljanin, Ilir i Slavjanin - gleda u pun mjesec i sluša mošt, kako kapa u lagav.« Koliko K. tada inzistira na tom motivu »buđenja iz sna« - a time anticipira i sve dramatske sukobe iz 30-ih godina, čiju »kvintesenciju« kao historik najsustavnije oblikuje u Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935 (Nova misao, 1953, 7) - vidi se i iz još jednog ulomka eseja o Križaniću: »Kao što Strossmayer štampa Solovjova i on sanja o jedinstvu Crkve. Kao franjevac Kačić Miošić što je uzveličao srpsku vlastelu, a Mažuranić opjevao Crnu Goru, a Jugoslaveni povjerovali u ,Kosovski misterij҅, tako je i Križanić projicirao svoje iluzije na ogromno platno slavenske pozadine, zaboravivši, da su dimenzije projiciranih sjena varave i lažne. I Gundulić je sanjao o Slavenstvu isto tako magleno, kao što je Meštrović koncipirao svoj Vidovdanski Hram, kao što je Križanić pisao strateške i diplomatske traktate, preogromne i za kapacitet jednog Petra Velikog.«

Ono što je bitno za Krležu kao historika, u cjelini njegova djela, dolazi u eseju o Križaniću jasno do izražaja, a to je antiteza sna i jave. Križanić nije samo sanjar nego i »jak dokaz za naš kulturni kontinuitet«, od Kašića, Gundulića i Mikalje do Lučića, Rittera, Kačića, Habdelića i Belostenca, za kontinuitet »što se uprkos svim zaprekama ipak kako-tako probijao između ogromnih neprijateljskih blokova, kao slabo vrelo između pećina«. Sve što je Križanić radio služilo je »za spas Hrvatske«: »On je neprekidno lagao, propagirao, pretvarao se i lukavo mislio svoje: a to njegovo najsvetije i najintimnije bilo je da od Ribnika do Tobolska živi jedna te ista etnička masa i da će ta masa pobijediti i svladati sve probleme, pa tako i problem Hrvatske, da se ne strovali u turski grob.« Ili, drugim riječima, još dojmljivije: »Što je u Hrvatskoj postojalo nesnosnije i krvavije, to su njegove iluzije plamtjele intenzivnije.« Pored J. Križanića i njegova djela, A. Starčević i njegovo djelo vjerojatno su važniji u procesu Krležine autoidentifikacije pred otvorenim pitanjima hrvatske povijesti od bilo koga drugog. Dok je u Križanićevu primjeru jasno da K. vremenom ne dovodi u pitanje temeljne pretpostavke svoga mišljenja, kada je riječ o Starčeviću, odnos je mnogo ambivalentniji. Tridesete godine općenito, doba su Krležina najintenzivnijeg uživljavanja u Starčevićev opus. Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933) sadržava »klasičnu« Krležinu ocjenu A. Starčevića: »Koliko god to paradoksalno zvučalo, ipak je istina: najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jeste glava Staroga Ante Starčevića. Bio je to čovjek, koji je jasno gledao bezizlaznu ,krivuljaču‘ hrvatske politike i, braneći ,žlicu našeg mora‘ i stopu gladnog našeg primorja od madžarske grofovske bagre, on je kroz nekoliko decenija pljuvao po našim pripuzima, šuftovima i huljama, po nitkovima i varalicama, krivokletnicima i opsjenarima, koji tjeraju našu ,seljačku marvu‘ da brsti trnje pod tuđinskim, madžarskim i bečkim zastavama.« Imajući na umu Krležin običaj da dorađuje i prerađuje svoje tekstove, uvijek je otvoreno pitanje, a osobito kada je riječ o onima koje prvi put objelodanjuje nakon dužih razdoblja, što je izvorno napisao, posebno imajući u vidu vrijeme kada tekst nastaje. Ova je napomena bitna kada je riječ o fragmentu Starčevićeve parole iz Teza za jednu diskusiju iz godine 1935, prvi put objavljenih u vrijeme (1953) kada Krležino nastojanje na »koordinaciji kulturnohistorijskih vrijednosti« ne ostavlja previše prostora za autentičniji dijalog s opusom A. Starčevića: »U Hrvatskoj (iz perspektive malograđanskog hrvatskog nacionalizma) u posljednje vrijeme sve se više deklamira o Starčeviću, kao da je Starčević neka metafizička panaceja i neka idealistička konstanta, pomoću koje bi se moglo riješiti to ,Pitanjeʻ, koje s onim stanjem i s onim problemima, kada je Starčević postavljao svoje teze u obliku konkretnih programa, nema danas baš nikakva dodira ni veze. Starčević, sam po sebi, jedna je mrtva formula na političkom groblju, koja ne predstavlja nego trajanje četrdesetosmaškog, romantičnog elana unutar jedne malene četrdesetosmaške grupe hrvatskih intelektualaca, koji u vrtlogu revolucije godine hiljaduosamstočetrdesetosme nijesu mogli da odigraju nikakve pozitivne uloge, iz čitavog niza razloga, nerazmjerno jačih od njihove subjektivne volje.« Iako nije sporno povezivanje Starčevića s iskustvom 1848, u pitanju je definiranje njegovih ishodišta, posebno ako je riječ i o »malenoj četrdesetosmaškoj grupi hrvatskih intelektualaca«. U rekonstrukciji geneze Krležinih shvaćanja o Starčeviću izrazito je sporno što je čitav fragment sveden na naslov Starčevićeve parole i što je u njegovu sadržaju potpuno marginalizirano sve ono što prema samome Krleži čini smisao njegove pojave ne samo u hrvatskoj povijesti XIX. st. Još 1947. K. se svim silama trudio spasiti »legalitet« A. Starčevića, u doba kada je to bilo skoro nemoguće, osobito s opterećenjem ratne instrumentalizacije: »Starčevića je anektirala ultramontana desnica, crno-žuta mafija, najperfidnija i najgluplja od svih u našoj novijoj političkoj historiji, a između tolikih drugih naših spomenika i Starčević očekuje svoje pranje. Starčević je zamrzio Austriju zbog jedne, po vojničkim oblastima nepravedno odsječene graničarske ruke, a ta odsječena graničarska ruka bila je pravoslavna, dakle srpska. Starčević je volio da se ,utopi u slavjenskome moruʻ više nego da krepa pod kopitom ,germanskoga kerdaʻ. On se usprotivio uvođenju njemačkoga jezika u naše škole, on se usprotivio da se na Harmici podigne spomenik Jelačiću, koga je smatrao narodnom sramotom, mizerijom i sažaljenja dostojnom kreaturom« (Prije trideset godina, Republika, 1947, 11). Međutim, K. o Starčeviću nikada nije napisao esej poput onoga o J. Križaniću.

Vjeran svomu duboko ukorijenjenom uvjerenju o smislenosti »heroja« u povijesnom besmislu, K. temeljne probleme hrvatske povijesti postavlja i rješava prije svega kroz prizmu iskustava njezinih najjačih individualnosti, od J. Pannoniusa sve do F. Supila, S. Radića i J. Broza-Tita u XX. st. Upravo zbog sumnje u domašaje »katedarske« historijske znanosti, K. trajno ostaje privržen personalizaciji historijske problematike.

Intenzivna ratna razmišljanja i proučavanja (1941-45) »vraćaju« Krležu i onim problemima historijskog mišljenja koje uoči samog rata, u Magistra vitae, marginalizira. Tako geopolitika, klima, sredina, privreda itd. ponovno dobivaju smisao, koji će s projektom EJ doći do svoga punog izražaja. O tome svjedoče eseji posvećeni enciklopedistici, a posebno kritičke napomene uz enciklopedijske članke. Možda je jedan od najboljih primjera članak Sutla. Dokazujući zašto je predloženi članak »nedosljedan, površan, prazan, bezidejan, neinformativan«, K. ističe: »Kada se govori o Sutli, trebalo bi reći i to kako Savska depresija između Gorjanaca i Medvednice predstavlja geografski prodor koji se zove Vrata Balkana. Tu umiru Alpe i počinje Balkan od svih desnih pritoka Save pa sve do Kupe. Tu se otvara dunavska nizina, a Sutla je granica Norika i Ilirika, istočnog alpinskog kompleksa i Panonije, i od svih evropskih granica Sutla je jedina stalna granica još od rimskih dana i od Franačkog carstva i Bizantije.« Dalje: »Osim toga, da se ne zaboravi: Sutla kao historijska granica između interesne sfere austrijskog feuduma još od Conversiae Caranthanorum i između salzburških biskupa i hrvatsko-madžarskog kraljevstva razdvajala je vijekovima dva svijeta, a ovaj razmak predstavlja i danas jednu od naših socijalističkih antinomija.«

Čitav Krležin angažman »između politike i literature« ima i historijsko utemeljenje. Nikada se on poviješću ne bavi radi nje same, nego u suočavanju s temeljnim pitanjima ljudske i narodne opstojnosti, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kada K. u razgovorima s P. Matvejevićem kaže da je broj »političkih nesporazuma« koje vidi za sobom »monumentalan primjer budućim generacijama«, on i historijski relativizira vlastito djelo, ali i govori iz uvjerenja da će ono povijesno »preživjeti«, kao izvorište epohalno novih pitanja i kontroverzi. Čitav je njegov opus golemi napor vlastitog »snalaženja« u hrvatskom »historijskom krvavom metežu«, u čitavu rasponu ljudskih kreativnih mogućnosti, kako ih sam vidi, između »slijepe političke životinje« i »sanjara«. Subjektivni odnos spram vlastitog »herojstva« u hrvatskoj povijesti iskazuje i ovim sugestivnim fragmentom iz eseja Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće (Deset krvavih godina, Zagreb 1937): »Svi narodi evropski imaju svoje laži i svoje velike, zaglupljujuće i uspavljujuće fraze, svoje historijske fanfaronate i sramote, ali ni jedan ne stupa tako siromašan ni tako bijedan, upravo gol i bos, za svojom Fatamorganom, kao naše regionalno kampanilističko hrvatstvo. Nepoznati, prezreni i izrugivani, barbari za Zapad, a Švabe za pravoslavni Istok, Hrvati trče za svojom Modrom Pticom Slobode uvijek u bolećivom zanosu za obmanom i lažima, razdirani poetskom inspiracijom za ostvarenje svojih ideala, uvijek podjednako ustrajno u nerazmjeru spram stvarnosti. Hrvati odriču se stoljećima svoje vlastite individualnosti za volju neke više, imaginarne integracije, precjenjujući snage svoje vlastite fantazije dobronamjerno, povjerljivo, nekritički, smiješni kao zrakoplovci, lutajući za priviđenjima, nikako ne nastojeći da spoznaju kako im se snovi ne podudaraju sa zbiljom. Ta zbilja dostojanstvenija je od svih jalovih fantazama, to je zbilja nesretnog naroda, koji se bori za svoj opstanak vjekovima krvavo i teško i koji je nadživio pokoljenja svojih osvajača uvijek dosljedan jednostavnoj devizi, da tuđe ne će a svoje ne da.«

Ocjenjivati Krležu kao historika neovisno o njegovu književnom djelu i političkom angažmanu potpuno je uzaludan napor. Krležina shvaćanja estetike i politike u biti isključuju mogućnost takva odnosa spram povijesti u kakvu se utemeljuje historijska znanost u modernoj tradiciji. Suvišno je raspravljati da li je pri tome K. u pravu. Riječ je o samosvojnoj duhovnoj i djelatnoj poziciji, u golemim rasponima njegova djela, koja je toliko živa koliko omogućuje utemeljivanje novih kritičkih odnosa, u promijenjenim situacijama. S tog stajališta K. kao historik nesumnjivo kreativno posreduje u razumijevanju povijesnih problema, pojava i zbivanja, kojima se bavi i historijska znanost primjereno svojim metodama. Dijalog između hrvatske historiografije i Krležina opusa više je otvoreno pitanje budućnosti nego kreativno iskustvo prošlosti. Panorama pogleda, pojava i pojmova (Sarajevo 1975) ponavlja naglašeno »historijsko-materijalističku« ocjenu iz Teza za jednu diskusiju iz godine 1935 o istraživanjima srednjovjekovlja u hrvatskoj i srpskoj historiografiji: »O kritičkom odnosu spram feudalne prošlosti mi do danas nemamo još sistematski razrađenih analiza, a krajnje je vrijeme da se o tim stvarima progovori na sociološki egzaktan način. Apsurdno je da se pojedina feudalna lica, bez obzira na to kakvu su ulogu igrala na ovom našem terenu, uzdižu u našoj historiografiji do simbola narodne konstante i da se tumače kao formule nacionalne svijesti u periodu kada nacionalne svijesti nije bilo u onome obliku, kakav se njeguje u periodu kada se stvara naša historiografija (Rački, Smičiklas, Klaić, Šišić, Stojan Novaković, Ranke, Stanojević, Ćorović itd.).« Kada, npr., za H. Hinkovića kaže u Fragmentima dnevnika iz godine 1942 (Forum, 1972, 4-5) da je »čovjek prošlog stoljeća«, onda to, pored ostaloga, znači: »Što se tiče njegove Kroatike, Smičiklas, Klaić, Šenoina antologija, to su bili njegovi međaši.« O I. Luciću i P. Ritteru Vitezoviću K. kaže vrlo malo, spram Klaića i Šišića nerijetko je zajedljiv, čak i sarkastičan. Otvoren je spram Kukuljevića i Račkoga: »Marazam pamćenja htjeli su prevladati Kukuljević i Rački u južnoslovjenskim omjerima: od Samuila i Ljudevita Posavskog do patarena, oni su promatrali događaje i stvari iz perspektive koja nije više bila regionalna.« Izrazita njegova duhovna simpatija je I. Kukuljević: »Ivan Kukuljević čisti je pionir u vakuumu, a veličina njegove pionirske pojave do danas još nije dovoljno istaknuta.« U tom dijalogu mnoge će se Krležine ocjene iznova otkriti kao neutemeljene, »instrumentalne«. Mnoge njegove teze mogu biti vrlo produktivne, ako se shvate kao hipoteze, a isto se može pretpostaviti i za mnoge Krležine impresije. Uostalom, imajući u vidu da je K. mijenjao svoj odnos spram povijesnih pojava i zbivanja, da ih je problemski nerijetko različito artikulirao, apsurdno je i pokušati upustiti se u bilo kakvu »kanonizaciju« Krleže kao historika. Njegov će kreativni poticaj uvijek biti smislen kada se problematizira iz njegova vlastitog opusa, u vremenu u kojem je živio i stvarao, tj. kada se istražuje i razumijeva povijesno.

Do. R.