Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

HOMER, grčki pjesnik (oko <— 800); prema antičkoj tradiciji autor je epova Ilijade i Odiseje. Pripisivano mu je, ali i osporavano, i autorstvo drugih djela - kikličkih epova s trojanskom ili tebanskom tematikom, tzv. homerskih himni bogovima, šaljivog spjeva Batrahomiomahija (Boj žaba i miševa) i dr. Podaci o njegovu životu pripadaju pretežno legendi. Vjerojatno je bio rodom iz Smirne u Maloj Aziji. Krajem XVIII. st. dovedeno je u sumnju i njegovo postojanje, no prevladalo je mišljenje da je Homer autor Ilijade u mlađim godinama i Odiseje u starijim, i to na temelju već postojeće pjesničke građe na temu jednoga i drugog spjeva. Epove je Homer gradio na prepletanju mitologije i legendi o trojanskom ratu, koje je produbio svojom imaginacijom umjetnički oblikujući sve aspekte grčkog života, od vjere i običaja do morala i psihologije. Svojim stihovima (heksametrima) ostvario je punoću pjesničkog izraza, njegovu plastičnost i realističnost, spajajući u jedinstven sklad jednostavnost i bogatstvo pjesničkog izričaja i forme. Oba su epa nenadmašni uzori epske poezije s jakim utjecajem na kasniji razvoj antičke i evropske književnosti.

Za Krležin impresivni doživljaj Homerove poezije dragocjeno nam je svjedočanstvo autobiografski esej Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03 (Republika, 1952,12), jer su Krležini dječački dramski počeci vezani upravo uz dramatizaciju nekih scena iz Ilijade. Iako im predložak nije bio pjesnički original, nego neka ilustrirana grčka povijest, K. je duboko privučen magijom antičkoga i homerskog mita. U tome eseju K. razmatra i različite odnose prema Homeru, od jedne aleksandrinske književne sekte koja ga je smatrala narodnom sramotom, preko Cicerona koji je žalio što su Homerovi bogovi slike samo ljudskih slabosti, do sv. Augustina koji ruši s prijestolja Homera i Virgila kao rekvizite poganske poezije i kojemu je Homer tek »beskrajno drag u prikazivanju ništavnih utvara«. Homerovom metaforom o ružoprstoj zori K. se koristi u Zapisu iz godine 1917, a u eseju O poeziji (1940) Homeru dodjeljuje atribute rodonačelnika i vladara poezije, koji je istodobno velik metafizik i velik pjesnik u istoj osobi, iznimka u cjelokupnoj svjetskoj književnosti. Razmatrajući odnos osjećajnoga i razumnoga u poeziji, K. posebno izdvaja i definira homersko doba kao doba »pjesničke svježe, prvotne riječi«, navodeći tomu u prilog Platonovo mišljenje o primatu Homerove pjesničke snage nad strateškom, zakonodavnom ili refleksivnom, što je i uvjetovalo svojevrsnu sirovost, divljinu, neukost, neukroćenost i misaonu »neodgojenost« Homerovih pjesničkih slika. Međutim, za primjer načela Le premier but du poète est d’instruire, Le Bossua K. navodi upravo Homera s didaktičkom komponentom njegova djela u sferi vojničkih disciplina i »shematizma moralno-političkih direktiva« od profesionalnih vojnika do plebejske rulje. Simptomatično je za Krležin odnos prema Homeru da svoju ocjenu o homerskom vremenu ponavlja i u romanu Zastave I (1962), integrirajući je u zapis poetese Ane Borongaj čija smalaksala generacija uzalud traži slobodne i čiste »barjake helenske rječitosti«.

BIBL. M. K.: Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi, SDMKZ, sv. 27, Zagreb 1972.

Jo. S.