Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI (HAZU), do 1992. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU), društvo za promicanje znanosti i umjetnosti (erudita societas) nastalo u razdoblju izgradnje moderne Hrvatske sredinom XIX. st. kao izraz težnji za suverenošću. Preporodna inicijativa (rasprava u Saboru, 1836; Kukuljevićevo Društvo, 1850) dobiva zauzimanjem J. J. Strossmayera, koji je darovao potrebna sredstva za glavnicu, konkretan oblik, pa Sabor (1861, 1866) precizira zakonski nacrt njezina ustroja, nakon čega je kraljevom potvrdom pravila, članova (16), pokrovitelja (Strossmayer) i predsjednika (Rački) Akademija 1867. počela djelovati. Iako je baštinila idealiziranu zamisao južnoslavenskoga kulturnog zajedništva, različitim oblicima svoga bogatog programa razvila se u specifičnu, utjecajnu instituciju hrvatskog društva. Potkraj 30-ih godina unutar nje je iskazana nakana o preimenovanju, ali se procedura zakomplicirala, a uslijed novih prilika uskoro je ukinuta (1941). Prilikom obnove (1947) zadržala je tradicionalni naziv, a nacionalni karakter njezina kontinuiteta doveden je u formalno suglasje s nazivom (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - HAZU) mišljenjem članova Akademije i odlukom Sabora (1992).

U Krležinim tekstovima do 1941. nema oduševljenja Akademijinim tradicijama kakvo će ga ponijeti kada se bude bavio njezinom rekonstitucijom (Govor na izvanrednoj skupštini Jugoslavenske akademije, 1948), ali s iznimkom neizravnih invektiva (npr. Jugo-Akademik gospodin Domjanić prevodilac Verlena i sokolaš, 1927), nema ni omalovažavanja. Nakon II. svj. rata K. je jedan od osamnaest novih članova, koji uz nekolicinu potvrđenih, intenzivno rade na oživljavanju Akademije. Izabran odmah za potpredsjednika (4. III. 1947), u desetogodišnjem razdoblju obnašanja te dužnosti presudno utječe na njezin programski, organizacijski i politički profil. On u Akademiji predsjeda važnim plenumima, piše programske tekstove, potpisuje osjetljive memorandume (brzojav podrške Titu u povodu Rezolucije Informbiroa), ali i manje bitne (npr. dopis Društvu književnika u prilog Julija Benešića), što sve svjedoči o njegovu autoritetu u Akademiji. To je posebice došlo do izražaja u aferi što se razvila oko prijema E. Šinka u Akademiju (1950), a u kojoj Krležin nastup na odboru DKH, s pozicije »člana uprave Jugoslavenske akademije«, nije ostavljao prostora za dijalog. Ako je Krležin utjecaj u Akademiji nakon napuštanja Uprave (1957) počeo slabiti (slučaj izbora D. Iblera u Akademiju, dnevnički zapis od 12. III. 1958), to će biti prije posljedica njezine nehomogenosti nego osipanja toga autoriteta. Dok je u početnom sastavu jedva i bilo književnika, K. je časopis Forum stavio pod egidu upravo Akademijina Književnog odjela, na čijem je ekipiranju tih desetak godina očito posebice radio, demonstrirajući iznimnu osjetljivost (pismo Marijanu Matkoviću od 3. VI. 1963) zbog kalkulacija nove Uprave s tom inicijativom, zapravo Krležinom posljednjom tribinom. Koliko god dnevnički i memoarski zapisi svjedoče o Krležinoj rezignaciji nad Akademijom, u čijem je projektiranju uostalom sam uvelike sudjelovao, ona mu je uzvratila počastima kao rijetko kojemu od svojih članova. Krležine obljetnice Akademija je obilježavala od 1953 (Jakićeva bibliografija) redovito - svečanim akademijama, izložbama, zbornicima, a na dan pokopa Krležin odar bio je izložen u njezinoj auli.

Vl. Bo.