HRVATSKA REVIJA

HRVATSKA REVIJA, kulturno-književni tromjesečnik, počeo izlaziti u ožujku 1951. u Buenos Airesu.

Nakon sloma NDH, skupina prebjeglih suradnika Hrvatske revije, časopisa Matice hrvatske ukinutog u travnju 1945, nastoji okupiti i reaktivirati Hrvate izvan domovine, te u studenome 1947. pokreću u Buenos Airesu polumjesečnik Hrvatska (urednici F. Nevistić i V. Nikolić). Hoteći sačuvati prvotni duh Matičina časopisa za kulturu, a došavši u sukob s dijelom emigracije, V. Nikolić istupa iz uredništva Hrvatske i s A. Bonifačićem pokreće 1951. u Buenos Airesu Hrvatsku reviju. Do 1954, kada A. Bonifačić odlazi u SAD, Hrvatsku reviju uređuju zajedno, a od lipnja 1955, uređuje je V. Nikolić. Časopis je izlazio redovito četiri puta godišnje. U Buenos Airesu izlazi 1951-65, a 1966. seli u Evropu i izlazi u Parizu. No, da se ne bi narušili francusko-jugoslavenski odnosi, V. Nikolić biva prognan iz Francuske, a slog trobroja za 1966. bio je razrušen. U Münchenu izlazi od 1967; od 1978. tiska se u Barceloni te se od tada kao mjesto izdanja navodi München-Barcelona. Nakon političkih promjena u Hrvatskoj, od 1991. izlazi ponovno u Zagrebu.

Spoznavši da je politička rekonstrukcija NDH uzaludan napor, A. Bonifačić i V. Nikolić nastojali su odvojiti književnost u emigraciji od stege ustaške nacionalističke politike. Već u prvim brojevima Hrvatske revije iznose se mnoge činjenice vezane uz NDH, te realistički i kritički stavovi prema njoj. Liberalniji suradnici (V. Nikolić, B. Radića, R. Kupareo, D. Žanko, A. Kadić, B. Maruna, V. Grubišić i dr.) pridonijeli su začinjanju svijesti o potrebi autonomije književnosti, ali književni je ukus dominantne struje u Hrvatskoj reviji ostao konzerviran unutar tradicionalnih tema i književnih postupaka. Unatoč protivljenjima nekih sudionika, politička svijest je demokratski rasla i otvarala se prema
pripadnicima »hrvatskoga proljeća« i praćenju zbivanja u domovini.

Uz Hrvatsku reviju suradnjom se vezao najveći broj Krležinih ideoloških protivnika. Oni prate njegovo djelovanje jer ih trajno intrigira kao simbolički reprezentant njihova neprijatelja - socijalističke Jugoslavije, ali i kao književnik te, što je za Hrvatsku reviju osobito važno, kao Hrvat. Hrvatska revija uglavnom uspijeva distingvirati Krležu kao ideološkog protivnika od Krleže književnika. Na tim je osnovama Hrvatska revija otvorena i prema napadima i prema obrani Krleže. Paradigmatičan je u tom smislu članak V. Nikolića Jubilej Miroslava Krleže. Njegova 70. godišnjica života i 50. godišnjica književnog rada (Hrvatska revija, 1963, 4). Smatra ga velikim talentom izraslim u burnom vremenu, ali zaključuje: »mi bismo bili tako sretni kada bismo mogli odati poštovanje i čovjeku Krleži. Hrvatu Krleži.«

Krležino hrvatstvo i etičnost osobito su propitivani nakon sloma »hrvatskoga proljeća« 1971. U mnogobrojnim člancima zamjera mu se pasivno držanje, ali još se s nadom očekuje njegova riječ. O Krleži su u Hrvatskoj reviji kritički i polemički gotovo uvijek pisali B. Radica, I. Tomas, K. Vasilj i dr. Književnim osobinama njegova djela bavili su se A. Kadić, G. Borić, Ž. Markus, I. Vitezić, V. Grubišić, K. Spalatin i dr.

K. je pokazao da poznaje djelatnost Hrvatske revije, primijetivši jednom prilikom kako se ona više bavi politikom nego književnošću, no istaknuo je izdavačke sposobnosti V. Nikolića (A. Kadić, Moji noćni razgovori sa sjenom Miroslava Krleže, Hrvatska revija, 1982, 1).

J. S. R.