Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

HRVATSKA SELJAČKA STRANKA, osnovana 1904. na inicijativu Antuna i Stjepana Radića kao Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). Polazeći od ideje narodnog jedinstva Hrvata i Srba, zauzimala se za suradnju svih Slavena u Habsburškoj Monarhiji, uz oslonac na Rusiju, s namjerom da se Monarhija preobrazi u federaciju slavenskoga karaktera. Iako je zahtjevima za demokratizacijom političkog života, te nastojanjima oko gospodarskog i kulturnog napretka seljaštva stekla znatan utjecaj, njezin je politički uspon bio onemogućen, uglavnom zbog uskoga izbornog prava. Potpuna afirmacija stranke započinje tek 1918, kad je stvorena jugoslavenska država. Nezadovoljna načinom ujedinjenja, stranka 1919. istupa protiv Monarhije izjašnjavajući se za republiku. Težeći stvaranju neutralne hrvatske seljačke mirotvorne republike unutar jugoslavenske države, formulirala je ustavni koncept s elementima federacije i konfederacije. U vezi s tim došlo je i do promjene njezina imena u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Taj naziv stranka je zadržala sve do 1925, tj. sve do sporazuma s radikalima, odn. do priznavanja Vidovdanskog ustava (27. III. 1925). Odričući se ideje o republici, stranka uzima ime Hrvatska seljačka stranka (HSS) i započinje s aktivnim sudjelovanjem u političkom životu, što je ranije, 1920-25, unatoč izbornim uspjesima, dosljedno odbijala. Sporazum s Radikalnom strankom omogućio joj je i ulazak u vladu. Nakon prekida s radikalima, HSS ulazi u opoziciju i 1927. sporazumijeva se sa Samostalnim demokratima (S. Pribićević), formirajući Seljačko-demokratsku koaliciju kao parlamentarnu zajednicu. God. 1928, nakon Radićeve smrti, stranačko vodstvo preuzima V. Maček. Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature (1929), stranka je zabranjena. U doba otvorenog apsolutizma, do 1935, vodstvo HSS odbija svaki dijalog s režimom, ali održava određene veze sa srpskom opozicijom. God. 1935. za HSS počinje razdoblje življe suradnje s opozicijom u Srbiji, ali i doba pregovora s režimom koji će 1939. rezultirati stvaranjem Banovine Hrvatske, što je značilo početak napuštanja unitarizma u korist federativnog uređenja države. Od tada pa sve do sloma 1941. stranka je bila na vlasti; u razdoblju 1935-39. HSS je uspjela stati na čelo široke nacionalne fronte. Međutim, s početkom realizacije sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske ta fronta prestaje biti jedinstvena, što se osjećalo i unutar same organizacije, a II. svj. rat samo je ubrzao podjelu HSS na nekoliko struja. Grupa oko Mačeka, propagirajući tzv. politiku čekanja, nastojala je spriječiti ulazak stranačkih pristaša u NOP, no u tome je uspjela samo djelomično.

Iako je HSS bila stranka koja je svoju socijalnu podlogu gradila artikulirajući probleme seljaštva kao najbrojnije društvene grupe, ona je ponajprije bila građanska partija i zato je razumljivo što je u Krleži našla odlučnog protivnika. Vrednujući pojavu stranke u političkom životu Hrvatske, K. je u eseju Stjepan Radić u Beogradu (Književna republika, 1926, 1) istaknuo da je ona prva uočila značenje i ulogu širih slojeva u procesu preobrazbe društva. Međutim, pokušaj da se hrvatska politika utemelji na široj socijalnoj osnovi propao je, uglavnom zato jer stranka nije imala precizno formuliran program. Umjesto da na principu klasne solidarnosti okupi seljačke mase na cijelome jugoslavenskom prostoru i povede ih u borbu protiv svih »gospodskih koncepcija«, podlegla je nacionalnoj ideji i odbacila klasnu, što K. argumentira činjenicom da je okolišala oko donošenja radikalnog programa agrarne reforme, ne želeći zapravo strukturalnu promjenu društvenih odnosa. Organizirajući seljaštvo u političkom smislu, a tu je činjenicu ocijenio kao jedinu korisnu posljedicu njezine političke akcije, stranka je, smatra K., spriječila boljševizaciju masa. Razvivši »republikanski barjak«, uspjela je privući i svrstati mase pod »barjak konzervativnog, desnog skretanja«, što je rezultiralo ne samo sveopćom »tolstojevštinom« širokih slojeva nego i slomom njezine političke linije zbog sporazuma s režimom, tj. likvidacije republikanskog opredjeljenja. K. ukazuje da legitimističke ideje nikada nisu bile posve tuđe njezinu vodstvu, koje je izrazilo oštar protest u povodu sarajevskog atentata. U Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935 (Nova misao, 1953, 7), polazeći od Lenjinova tumačenja da republikanski pokret može biti sredstvo u službi različitih interesa inozemnih snaga, K. je republikanski pokret kod Hrvata na čelu sa HSS ocijenio kao »rezultat čitavog spleta klerikalnih i monarhističkih utjecaja bezbrojnog broja komponenata iz drugih zemalja«, prije svega Madžarske, Austrije, Italije i Vatikana. Na osnovi toga zaključio je kako pokret i stranka koja ga predvodi predstavljaju »desnu negaciju jednog isto tako desnog, kontrarevolucionarnog dinastičkog udara«, napominjući uz to da HSS, kao uostalom i ostale građanske partije, postaje sve izrazitija »nacionalistička grupacija«, sa sve ekskluzivnijom »nacionalnom formulom«, što negativno utječe na jedinstvo jugoslavenskih najširih slojeva. Mišljenju da HSS svojom politikom u biti negira jugoslavenstvo, koje je zacijelo bilo utemeljeno na obavijestima o kontaktima stranačkog vodstva s inozemstvom, poduzetim ponajprije s namjerom da se režim prisili na popuštanje, K. je pridružio i konstataciju da se vodstvo HSS odupire svakoj mogućnosti suradnje s proletarijatom neorganiziranim na nacionalnoj osnovi. Politiku stranke K. je nastojao protumačiti kao neminovnu posljedicu sve većeg utjecaja crkve i klerikalnih elemenata s jedne strane, a s druge strane kao rezultat toga što su njezinu ideologiju počeli prihvaćati proaustrijski raspoloženi vojni i građanski krugovi. Vodstvo, upozorava K., nespremno na korjenito rješavanje nagomilanih društvenih problema, pribjegava demagogiji koja je, prema njegovu mišljenju, osnova stranačke političke taktike, služeći istodobno za prikrivanje fašističkoklerikalne reakcije, koju HSS sasvim neopravdano, upravo politički kratkovidno podcjenjuje. U Tumaču domobranskih i stranih riječi i pojmova (Hrvatski bog Mars, Zagreb 1946) K. je, uglavnom, ponovio svoje viđenje politike HSS kao »sve konzervativniju negaciju eshaezijskog nasilja« uslijed kojega su mase u Hrvatskoj bile postupno svedene na »špalir pred kneževskom povorkom i na pratnju folklornih muzičkih festivala i proštenja«. U tekstu O parlamentarizmu i demokraciji kod nas (Republika, 1953, 6) drži da je Mačekovo protivljenje suradnji s lijevim krilom pokreta značilo ne samo prepuštanje događajima nego i »žalosnu vožnju u smrt«.

Mo. St.