HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE, u Zagrebu, najstarija kazališna institucija u Hrvata, službeno osnovana Člankom LXXVII o kazalištu jugoslavenskom trojedne kraljevine, kojim Hrvatski sabor 24. kolovoza 1861. prima tu kulturnu ustanovu »kano imovinu narodnu pod svoju zaštitu«, upravljanje kazalištem povjerava »zemaljskom kazališnom odboru«, određuje način financiranja kazališta te obvezuje odbor da utemelji »učilište za osoblje kazališno« i »operu jugoslavensku«. Tom je saborskom odlukom završen rad na institucionalizaciji profesionalnoga hrvatskog kazališta u Zagrebu, koje, uz kraće prekide, djeluje od 10. VI. 1840, kad novosadski glumci pod imenom Domorodnoga teatralnog društva izvode Kukuljevićevu »junačku igru« Juran i Sofija, a 24. XI. 1860, danom protjerivanja njemačkih glumaca sa zagrebačke pozornice, postaje jedini nosilac profesionalne glumišne umjetnosti u gradu.

Premda je Franjo Josip I. raspustio Sabor ne sankcioniravši Članak LXXVII, hrvatske su se vlade pridržavale ponajvažnijih njegovih odredbi; od 1870. vlada izravno imenuje organe kazališne uprave a kazališni odbor gubi važnost; iste je godine uspostavljena stalna opera kojoj je u doba Miletićeve intendanture (1894-98) dodan balet (samostalan od 1965). Administrativan i umjetnički rad kazališta (koje je u povijesti često mijenjalo službeni naziv: Narodno hrvatsko zemaljsko kazalište, Hrvatsko zemaljsko kazalište, Narodno kazalište i dr.) vodi intendant, a pomažu mu direktor Drame, direktor Opere (od 1965. i direktor Baleta) te glavni tajnik; funkcija dramaturga vremenom je izgubila važnost.

Od osnutka do 1895. HNK djeluje u zgradi na Radićevu (prije: Markovu) trgu, sagrađenoj 1834; potom prelazi u novu zgradu na današnjem Trgu maršala Tita.

Prve kazališne dojmove, o kojima govori u dnevničkim zapisima, esejima i kritikama, K. nosi s dramskih predstava HNK iz razdoblja hrvatske moderne, kad je mladež »u onaj poznati Helmerov i Fellnerov kazališni model« odlazila »sa strahopočitanjem, kao u kakav rasvijetljeni barokni dvorac«. Fascinirala ga je gluma M. Mihičić u dramatizaciji Zlatarova zlata, M. Ružičke-Strozzi u Teuti, N. Vavre i Lj. Šram, A. Fijana u dramatizaciji Verneova Puta oko Zemlje za 80 dana, komičara A. Grunda i I. Borštnika; spominje izvedbe Maeterlincka (Monna Vanna), Zole (Toljaga), Tolstoja (Moć tmine), Hauptmanna (Tkalci), Tresića Pavičića (Katarina Zrinska), Vojnovića (Dubrovačka trilogija), Begovića (Gospođa Walewska). Nakon tiskanja Legende i Maskerate (1914), K. daje niz djela na izvođenje u HNK, kojim tada upravljaju direktor Drame J. Bach i direktor Opere S. Albini (intendant V. Treščec postao je župan Županije bjelovarsko-križevačke te izvana nadzirao rad kazališta, a odlaskom na ratište M. Ogrizovića mjesto dramaturga ostalo je upražnjeno do dolaska B. Gavelle 1918). Prema Krležinim zapisima, 1914-19. direktor Drame odbio mu je ove tekstove: Legenda, Maskerata, U predvečerje, Leševi, Saloma, Sodoma, Gospođica Lili i Utopija; na repertoar su formalno uvršteni Kraljevo i Cristoval Colon, ali nisu prikazani. U polemici koju su 1919. vodili K. i Bach važno je mjesto pripalo repertoaru HNK i svekolikoj kulturnoj politici te ustanove, koja, prema Krležinu sudu, »ugađa nadstražarskom ukusu naše publike«. Demonstrativni izlazak s izvedbe lascivnih Pecijinih Vragolija (1919), pismeno povlačenje jednočinke Michelangelo Buonarroti iz HNK i privremeno odustajanje od pisanja dramskih tekstova, također govore o Krležinu nezadovoljstvu tadašnjim radom jedinoga kazališta u Zagrebu i najvažnijega u Hrvatskoj.

Gavellin redateljski rad i promjena direktora Drame (I. Raić, od 18. VII. 1920) potaknuli su Krležu da 24. IX. 1920. pošalje u HNK rukopis Galicije, drame u 4 čina. Tekst je odmah uvršten na repertoar, pokuse je vodio Gavella, glavne su uloge podijeljene J. Paviću (Orlović), S. Petroviću (Kadet) i T. Strozziju (Walter); predstava je, međutim, otkazana sat prije zakazane praizvedbe (30. XII, na dan »Obznane«), kao razlog navodi se telefonska zabrana za koju nije ustanovljeno tko ju je izdao, a tko u kazalište primio. Galicija je prvi put prikazana na pozornici HNK 22. V. 1983. u režiji P. Šarčevića i dekoru Z. Šulera; glavne su uloge dobili T. Rališ (Horvat), Z. Zoričić (Gregor), T. Stojković (Agramer), B. Smiljanić (Walter), N. Rošić (Barunica) i Z. Torjanac (Podravec). Ovdje je, međutim, riječ o posljednjoj preradbi drame U logoru, ali pod naslovom rane Krležine ratne drame.

Golgota je prva Krležina drama prikazana na pozornici HNK. Praizvedba je održana 3. XI. 1922. u Gavellinoj režiji i dekoru Lj. Babića, sa J. Papićem (Kristijan), S. Petrovićem (Pavle), D. Dujšinom (Andrej), J. Pavićem (Ksaver), F. Sotošekom (Doktor), M. Dimitrijević (Žena Ksaverova) i N. Vavrom (Žena Kristijanova) u glavnim ulogama i uz sudjelovanje cijelog ansambla. Održana u politiziranoj atmosferi, pred punim gledalištem i pod policijskom prismotrom, Golgota je dobila pretežito pohvalne recenzije u dnevnim novinama, a njezina je repriza ostavila jak dojam na ansambl Moskovskoga hudožestvenog teatra koji je u to doba gostovao u Zagrebu; tekst je iste godine nagrađen Demetrovom nagradom. Sljedeći je put s ansamblom Drame HNK Golgotu režirao M. Škiljan (premijera 24. XI. 1977), scenograf je bio B. Deželić a u glavnim su ulogama alternirali Z. Zoričić i M. Nadarević (Pavle), M. Švec i Z. Crnković (Kristijan), K. Valentić i J. Dijaković (Ksaver) te T. Lonza i Z. Strmac (Doktor).

Vučjak je, također u Gavellinoj režiji i Babićevu dekoru, praizveden 30. XII. 1923. Glumili su: I. Raić (Horvat), V. Podgorska (Marijana), N. Vavra (Eva), D. Dujšin (Lazar) i dr. Tekst dobiva Demetrovu nagradu, a na pozornici HNK ponovo ga režiraju B. Gavella (premijera 14. XII. 1950) i K. Spaić (premijera 31. III. 1986). Scenograf je god. 1950. bio K. Tompa, Horvata je tumačio D. Krča, Podgorska je ponovo Marijana a Eva je S. Sirekova. God. 1986. D. Despot je Horvat, M. Furlan Marijana, B. Cvitković Eva a dekor je Z. Kauzlarića - Atača; Spaić je znatno preradio Krležin tekst te je cijela drama postavljena kao Horvatov san.

Michelangelo Buonarroti i Adam i Eva jedine su dvije Legende dosad postavljene u HNK. Prva je, sa F. Sotošekom u naslovnoj ulozi i J. Papićem kao Nepoznatim i Papom, praizvedena 19. V. 1925; druga, sa I. Raićem (Čovjek), N. Vavrom (Žena) i D. Dujšinom (Gospodin u crnom, Kelner), 29. V. 1925. Obje je režirao Gavella a scenografski opremio Babić; Demetrovu nagradu dobio je tekst Michelangela. Praizvedbama tih dviju drama okončana je kazališna suradnja Krleže, Gavelle i Babića u vrijeme Benešićeve intendanture, kad Drama HNK postiže neke od ponajvećih svojih umjetničkih uspjeha. God. 1928-30. zaredom se u HNK praizvode tri drame glembajevskog ciklusa: U agoniji (14. IV. 1928), Gospoda Glembajevi (14. II. 1929) i Leda (12. IV. 1930). Leda je posljednji Krležin tekst praizveden na pozornici HNK u međuraću, ujedno i prvi njegov prikazani tekst (izuzme li se Adam i Eva u konkurenciji s Michelangelom) koji nije dobio Demetrovu nagradu. Drame U agoniji i Gospoda Glembajevi režirao je A. Verli, Ledu I. Raić; scenograf Agonije bio je M. Trepše a Glembajevih i Lede Babić. U tim su praizvedbama sudjelovali ponajbolji dramski glumci: D. Dujšin (Križovec i Leone), V. Podgorska (Laura), I. Badalić (Lenbach i Ignjat Glembay), B. Krleža (Barunica Castelli i Melita), M. Mihičić (Madeleine Petrovna), B. Kraljeva (Angelica), T. Strozzi (Oliver), I. Raić (Aurel), E. Hafner-Đermanović (Klara), M. Grković (Titus Andronicus i Klanfar) i dr. Sve tri drame postigle su velik uspjeh kod kazališne publike, napose Agonija koja se, obnovljena 1939. s parom Podgorska-Dujšin, J. Martinčevićem (Lenbach) i B. Krležom (Madeleine), zadržala na repertoaru do rata (65 izvedbi). Tu su dramu na istoj pozornici nakon rata režirali H. Nučić (premijera 1. X. 1947), T. Tanhofer (premijera 16. V. 1959; prva zagrebačka izvedba varijante u 3 čina), G. Paro (premijera 1. II. 1969. na gostovanju u Beogradu) i V. Gerić (premijera 26. IV. 1969. na gostovanju u Rijeci); predstave su scenografski opremili Z. Agbaba, M. Stančić i I. Kostinčer, lik Laure tumačile su V. Podgorska, E. Dragman, M. Župan i N. Rošić, Križovca T. Strozzi, J. Dijaković, J. Gregorin, T. Lonza i Z. Crnković a Lenbacha H. Nučić, J. Martinčević, A. Alliger, T. Strozzi, F. Šovagović i V. Drach. Gospodu Glembajeve u vlastitom je dekoru dva puta postavljao Đ. Petrović (premijera 17. X. 1946. i 6. I. 1954), u dekoru Z. Agbabe režirao ih je M. Perković (premijera 24. XI. 1960) a u dekoru B. Deželića - V. Gerić (premijera 13. IV. 1974); ulogu Leonea dobivali su T. Strozzi i V. Drach, Ignjata Glembaya D. Dujšin, M. Grković, E. Kutijaro i T. Lonza, Barunica Castelli bila je u tri postave njezina prva interpretkinja B. Krleža, a tek 1974. tu ulogu dobiva druga članica dramskog ansambla HNK: N. Rošić.

Ledu su nakon rata režirali B. Gavella (premijera 11. IV. 1953), B. Stupica (premijera 4. X. 1962) i P. Šarčević (premijera 14. XII. 1972); Gavelli je scenograf bio K. Tompa, Šarčeviću O. Kasumović a Stupica je sam kreirao dekor. Gavella je Ledu namjeravao postaviti u dvije podjele: Klara - B. Krleža i M. Oremović, Melita - E. Dragman i E. Gerner, Urban - T. Strozzi i B. Šembera, Aurel - V. Maričić i D. Krča, Klanfar - M. Grković i D. Tadić, ali je zbog odlaska V. Maričića, jedini interpret Aurela ostao D. Krča. U Stupičinoj su predstavi nastupali: M. Župan (Klara), I. Dabetić (Melita), R. Bašić (Urban), V. Drach (Aurel) i J. Dijaković (Klanfar); u Šarčevićevoj: N. Rošić (Klara), E. Gerner (Melita), B. Buzančić (Urban), Z. Crnković (Aurel) i J. Ličina (Klanfar). Agoniju su glumci HNK prikazali ukupno 285 puta, Gospodu Glembajeve 207 a Ledu 131 put.

Na pozornici HNK održane su i praizvedbe dviju posljednjih Krležinih drama: Areteja (18. XII. 1959), u režiji M. Perkovića i dekoru Lj. Babića, s E. Kutijarom (Aretej), B. Krležom (Livija, Klara), J. Dijakovićem (Kajo, Van der Blooten), M. Grkovićem (Morgens), T. Strozzijem i A. Ćejvanom (Apatridi); i Puta u raj (25. X. 1973), u režiji D. Radojevića i dekoru D. Turine, s V. Drachom (Bernardo), J. Ličinom (Orlando) i dr. Unatoč posebnoj pažnji koju su dramski ansambl HNK, novinstvo, društvene i političke institucije posvetile Krležinu povratku sceni, predstave nisu imale uspjeha ni kod kritike ni kod publike. Zanimljivija su i uspješnija bila dva uprizorenja adaptiranih Krležinih tekstova: Balade Petrice Kerempuha (praizvedba 30. XII. 1969) u »montaži i režiji« M. Škiljana, koreografiji M. Broš i dekoru A. Augustinčića, sa šest recitatora i velikim ansamblom statista i plesača, i Banket u Blitvi (praizvedba 11. XI. 1981), u dramatizaciji i režiji G. Para i dekoru Z. Kauzlarića - Atača, sa V. Drachom (Blithauer), B. Buzančićem (Knutson), M. Krivokapićem (Barutanski) i Z. Zoričićem (Nielsen) u glavnim ulogama. Slabiji odjek imala su dva izbora iz Krležine lirike (i drame): Svjetlost na mrtvoj straži u izboru i režiji M. Škiljana (praizvedba 3. X. 1978) i Tragom pjesnika u izboru M. Matkovića i režiji V. Vidoševića (praizvedba 15. X. 1980. na Hvaru).

Baletni ansambl HNK praizveo je tri baleta inspirirana Krležinim tekstovima: Tri kavalira frajle Melanije skladatelja B. Papandopula na scenarij B. Rakić (praizvedba 19. IV. 1976) i Carmina krležiana skladatelja F. Paraća na scenarij M. Šparembleka i u njegovoj koreografiji (praizvedba 5. XII. 1985) te Kraljevo B. Papandopula na libreto J. Lešića, u koreografiji i režiji D. Boldina (praizvedba 13.1. 1990). Opera Adam i Eva S. Bombardellija u režiji P. Šarčevića i pod dirigentskim vodstvom N. Bareze praizvedena je 26. XII. 1967).

Unatoč počesto iskazanome Krležinu nezadovoljstvu repertoarom najstarijega hrvatskoga kazališta i otklonom niza redateljskih ili glumačkih interpretacija njegovih tekstova na toj pozornici, HNK je jedini teatar uz koji je K. ostao trajnije vezan te je u njemu praizveden pretežit dio njegovih dramskih tekstova; iznimka su Legende, za koje su kazališta pokazala veće zanimanje istom 60-ih i 70-ih godina i drama U logom, koja je prvi put prikazana u Osijeku.

LIT.: N. Andrić, Spomen-knjiga Hrvatskog zemaljskog kazališta, Zagreb 1895; D. Roksandić i S. Batušić (ur.), Hrvatsko narodno kazalište 1860-1960, Zbornik o stogodišnjici, Zagreb 1960; Hrvatsko narodno kazalište - Enciklopedijsko izdanje, Zagreb 1969; N. Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta, Zagreb 1978; S. Batušić, Hrvatska pozornica, Zagreb 1978; B. Hećimović (ur.), N. Faller; Repertoire Hrvatskog zemaljskog kazališta od 1. listopada 1870. do 31. srpnja 1937, Kronika Zavoda za teatrologiju i književnost, 1978, 9-10; S. Lalić, Dela Miroslava Krleže na jugoslovenskim pozorišnim scenama 1945-1977, Dokumenti-informacije (bilten), Novi Sad 1978, 2; N. Batušić (ur.), Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1860-1985, Zagreb 1985; B. Hećimović (ur.) i dr., Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1980, Zagreb 1990; B. Senker\ Krleža i kazalište - prijedlog periodizacije, Revija, 1990, 5.

B. Sen.