Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA, temeljni hrvatski državni zakon (ustav) kojim su 1868, nakon uspostave dualističkog uređenja Habsburške Monarhije (1867), regulirani državnopravni odnosi između Ugarske i Hrvatske. Prema tom aktu, donesenu uz potporu krune i uz pomoć unionističke, zemljoposjedničke većine u Hrvatskom saboru, Hrvatska je priznata političkim narodom kojem se prepušta autonomija u unutrašnjoj upravi, nastavi, bogoštovlju i sudstvu. Hrvatski jezik postao je službeni jezik u unutrašnjim i u zajedničkim poslovima s Ugarskom. Hrvatskoj je također priznato pravo na teritorijalnu cjelovitost, s izuzetkom Rijeke. Oduzeta joj je međutim financijska samostalnost kao osnovni uvjet stvarne autonomije.

U Krležinim političkim esejima sklapanje Hrvatsko-ugarske nagodbe zacijelo je jedan od najčešće spominjanih događaja. U Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935 (Nova misao, 1953, 7) K. je svojoj, postojano negativnoj, ocjeni povijesnog značenja Nagodbe dodao mišljenje kako je njome ostvarena autonomija, iako nije bila riječ o istinskoj autonomiji, ipak imala važnu ulogu u očuvanju elemenata hrvatske državne i nacionalne individualnosti. Na osnovi toga zaključuje kako je »nagodbena autonomija« bila svojevrsna hrvatska negacija »državotvorne madžarske negacije«. U Tumaču domobranskih i stranih riječi i pojmova (Hrvatski bog Mars, Zagreb 1946) pisao je o hrvatsko-madžarskom sporazumu iz 1868. kao o »političkom aranžmanu sa madžarskim grofovima«, navodeći da se radilo o »prevari« koja je uslijedila nakon mnogobrojnih »apsolutističkih nasilja, oktroja i kabinetskih diploma, previšnjih dekreta, ukaza i trikova« vladajućih činitelja prema Trojednoj Kraljevini. Tom prilikom osvrnuo se i na ulogu Nagodbe u političkom životu nakon 1918, te istaknuo kako je taj akt, tada već bespredmetan, svim hrvatskim građanskim »politikantima« u razdoblju 1918-39. bio i inspiracija i političko sredstvo u pregovorima s dvorom odn. režimom. U eseju Eppur si muove (Plamen, 1919, 15) K. je, pokušavajući odrediti značenje Nagodbe u kontekstu europske povijesti XIX. st., napisao da su i Hrvatsko-ugarska i godinu dana starija Austro-ugarska nagodba samo pojedinačni primjeri kompromisne politike kojom je tadašnja Europa nastojala zaliječiti svoje političke »ozljede«. U istom tekstu, Nagodbu je definirao kao sporazum madžarske aristokracije s »državnopravnom fantastikom jedne polukolonijalne Kraljevine na ledenoj habsburškoj mjesečini«, kojim je za Hrvatsku otpočela nova etapa austro-ugarske »robije«. Problem Hrvatsko-ugarske nagodbe javlja se i u Krležinu romanu Zastave: u članku, kojega je autor glavni junak romana, K. je detaljno izložio svoje viđenje prilika u Monarhiji koje su dovele do sklapanja toga sporazuma, a govori i o gubitku financijske samostalnosti kao o njegovoj najtežoj posljedici. U vezi s tim naglasio je kako glavnu odgovornost za sklapanje Nagodbe, kojom je Hrvatska izgubila svoje državnopravne »atribute«, snosi Beč koji je, nagodivši se s Madžarima, prisilio Hrvatsku na »kapitulaciju«, omogućivši time madžarskoj vladi da počne s njezinom nepoštednom eksploatacijom, zbog koje je »Gospođa Bijeda zavladala našom nesretnom zemljom, osuđenom da se proletarizira u livnicama i rudnicima s onu stranu oceana«.

Mo. St.