IMPRESIONIZAM

IMPRESIONIZAM, umjetnički pravac koji se najranije i najpotpunije izrazio u slikarstvu. Polazeći od iskustava realizma i plenerizma, impresionisti odabiru obične, svakodnevne teme, koje uostalom postaju nebitne prema njihovoj glavnoj namjeri: slikanju svjetla, odn. njegova manifestiranja na površini predmeta, ovisno o doba dana i djelovanju titrave, magličaste, vlažne atmosfere. Upravo po tome, po slikanju onoga što se vidi, a ne »onoga što jest«, impresionizam se može pojmiti i kao vrhunac i završetak zapadnoevropske tradicije realističkog slikanja Nastao je u Francuskoj 60-ih godina XIX. st., a najbolje slike nastaju u sljedećem desetljeću, u siromaštvu i društvenom neprihvaćanju njihovih tvoraca. Pravac je dobio ime po Monetovoj slici Impresija - izlazak sunca, izloženoj na prvoj zajedničkoj izložbi tih slikara 1874. god. Osim u Francuskoj, bogato se razvio jedino još u Njemačkoj.

Krleža o impresionizmu najviše govori u eseju Marginalije uz slike Petra Dobrovića (Savremenik, 1921, 4), u kojem najopširnije izlaže svoje poglede na moderno slikarstvo. Njegov je odnos spram impresionizma ambivalentan; često s užitkom spominje njegovu »bogatu edensku dekorativnost«, cijeneći ga svojim trajnim simpatijama za »lijepo« i realističko slikarstvo, nasuprot nadolazećim »ludostima« i eksperimentima. Zato i naglašava »velik razmak između impresionizma i apstraktne anarhije naših dana«. Na drugim mjestima ipak konstatira da su se apstrakcijski momenti prvi put javili u impresionističkim slikama, pa su njihove kvalitete »više simptom raspadanja nego sintetično stvaralaštvo«. Na primjeru našega slikarstva pokazuje se kako K. ponekad neprecizno shvaća impresionizam, navodeći Becića, Račića i Kraljevića kao naše (prve) impresioniste. U Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933), K. spominje »naš suvremeni impresionizam«, i misleći tu vjerojatno i na intimističko i poetskorealističko slikarstvo, smatra da se ono sasvim približilo suvremenomu pariškom.

Valja istaknuti kako se K. u opisima impresionističkih slika obično koristio žestokim, ekspresivnim formulacijama, što je zanimljiv paradoks. Sam je postupao impresionistički npr. ponegdje u Povratku Filipa Latinovicza i u lirici.

A. Žč.