Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

ISUS KRIST, središnji lik kršćanske religije i njezine eshatologije. Ime Isus označuje njegovu povijesnu osobnost, a naziv Krist (grč. christos, hebr. mašiah: pomazanik, mesija) njegov eshatološki naslov. Ortodoksna interpretacija evanđelja ne pravi bitnu razliku između povijesnoga Isusa i Krista vjere. Naprotiv, kritičke interpretacije (mjerodavne i za Krležin knjiž. pristup »kristološkim« motivima), prihvaćaju misao o postojanju povijesnoga Isusa, a mesijanski naslov Krist promatraju kao vrednovanje Isusova djelovanja u iskazima kršćanske prazajednice i crkve.

Krleža se, kao izdanak prosječne građanske obitelji katoličke vjeroispovijedi, s likom Isusa Krista susreo u djetinjstvu. Iz njegovih zapisa o vlastitoj mladosti (Djetinjstvo u Agramu, 1952), doznaje se da je redovito sudjelovao u crkvenim obredima, primao vjersku pouku i posjedovao samorazumijevanje iskrena kršćanskoga vjernika te da ga se u tom kontekstu osobito doimao misni obred s prikazom Kristove žrtve kao smisaonim središtem. U doba, međutim, kad je započeo s književnim radom, K. se već odavno i konačno bio odvojio od kršćanstva. Stoga mnogobrojna mjesta u njegovim djelima u kojima se, kao tema ili kao aluzija, pojavljuje ili spominje Isus Krist podrazumijevaju polemički stav prema kršćanstvu i kritičku interpretaciju kršćanskih vjerovanja.

Isus Krist česta je Krležina tema ili metafora. S jedne strane, to vjerojatno ima veze s dubinom Krležinih dječačkih vjerskih doživljaja. S druge, svjetonazori i društvene utopije na kojima K. temelji svoju kritiku kršćanstva i religije, posebno oni izvedeni iz ideologija lijevih totalitarnih društvenih pokreta nakon 1900 (prije svega iz lenjinskoga komunizma), i sami proizvode mitove s narativnim uzorcima prispodobivima dramaturgiji kršćanske eshatologije. Stoga motivi kršćanskih vjerovanja, pozitivno prevrednovani, često prodiru i u Krležine utopijske iskaze, obično u formi kristoloških metafora uz elemente njegovih svjetskopovijesnih prognoza ili uz ključne likove njegovih literarnih projekcija.

Krležina tematizacija Isusa Krista, evanđeoskih izvješća o njegovim djelima i njegova mesijanskoga poslanja zbiva se uvijek na podlozi kritičkoga stava prema kršćanstvu. Stoga se u Krleže lik Isusa Krista, slično kao u kritičkim interpretacijama evanđelja, obično dijeli na povijesnoga Isusa i na eshatološkoga Krista. Osim toga, Isus Krist ulazi u tematiku Krležinih književnih djela i kao predmet kršćanskoga kulta, kao ideja u svijesti vjernika.

Povijesni Isus, dosljedno demitologiziran, glavni je lik Krležine mladenačke drame Legenda (1914). U toj »novozavjetnoj fantaziji« Isus je, vjerojatno pod utjecajem Renanove knjige Vie de Jésus, prikazan kao dobrodušan asket i fanatik, koji ipak nije neosjetljiv na otvoreno erotsku naklonost Marije Magdalene. Odriče mu se mesijansko poslanje, a njegova se čudesa tumače kao trikovi. Povijesni je Isus i aluzija jedne Krležine kasne pjesme, Jeruzalemskoga dijaloga iz Pjesama u tmini.

Osim u liku demitologiziranoga Isusa, evanđeoski Isus Krist ulazi u tematiku Krležinih djela i kao eshatološka figura, kao Krist. Naravno, Krist u Krleže - bilo da je prizvan izravno, ili samo evociran spominjanjem Golgote, Velikoga petka i sl. - ne zadržava nikada obilježja i smisao što mu ih pridaje vjera, nego se njegova sudbina koristi kao izvor uzvišeno-patetičnih metafora za stvarne, moguće ili očekivane događaje u sekularnoj povijesti. K., naime, rado posuđuje energiju kršćanske eshatologije svojim nekršćanskim i protukršćanskim povijesnim projekcijama i utopijama, najčešće tako da junake tih projekcija uvodi u situacije koje se doimaju poput paralela ključnim etapama Kristova mesijanskoga poslanja. Postupak služenja evanđeoskim motivima kao svojevrsnim »tipološkim« anticipacijama događaja u sekularnoj povijesti osobito je karakterističan za Krležinu liriku, ponajviše mladenačku. Dobri su primjeri pjesma Pietà, gdje se prizor smrti mladoga revolucionara osmišljava metaforom skidanja s križa, ili Veliki petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste, gdje se smrt Karla Liebknechta opisuje na podlozi evanđeoskoga izvješća o Velikom petku. U istoj su skupini Krležinih kršćanskih motiva i neki prizori iz njegovih ranih drama, napose iz Golgote i iz Kristofora Kolumba (scena pribijanja Admirala na jarbol). Osim kao metaforička pratnja izvankršćanskih tema i narativnih uzoraka, kršćanski se eshatološki motivi u Krležinim književnim djelima, pjesničkima, pripovjednima i dramskima, znaju obnoviti i u svojoj doslovnosti, s likom biblijskoga Krista u glavnoj ulozi. Naravno, i u tim situacijama dolazi do preslojavanja eshatoloških narativnih obrazaca s elementima Krležinih povijesnofilozofskih uvjerenja i svjetskopovijesnih očekivanja. Kao primjer može poslužiti poglavlje romana Na rubu pameti u kojem glavni lik za posjeta Sikstinskoj kapeli, a pod dojmom Michelangelovih fresaka, reflektira o posljednjim stvarima ili poglavlje Povratka Filipa Latinovicza u kojem Filip razmišlja o svojoj slici na temu Posljednjega suda (»Krist koji bi doista stupio u tu našu panonsku graju, u taj smrdljivi metež naših sajmova, taj treba da se osjeti nad stvarima kao metafizički sudar sa svim tjelesnim, pohotnim, mesnatim, poganskim u nama!«).

Drukčije nego o povijesnom Isusu i eshatološkom Kristu, kojima redovito pridaje značenje pozitivnih simbola, govori K. o Isusu Kristu kao sadržaju vjerničke svijesti i središtu kršćanskoga obreda. Taj pojavni oblik Isusa Krista interpretira najčešće kao hipostazu određenih obrazaca ljudskoga mišljenja i društvenoga ponašanja koji se suprotstavljaju prirodnim vitalnim silama i životnom spontanitetu. Najjasnija Krležina kristalizacija »ritualnoga« Krista jest slika »mračnoga, krvavoga Boga« iz mladenačke poeme Pan: Krist nije snažna eshatološka metafora nego »Mrtvac Blijedi na raspelu«, »raspeta žrtva nevidljiva Bijesa« i suprotnost pozitivnim životnim vrijednostima, koje K. uspostavlja na podlozi svoga mladenačkog, vitalistički obojenoga svjetonazora.

Isus Krist u različitim je značenjima i pojavnim oblicima jedna od važnijih tema Krležinih književnih iskaza. Ta zanimljiva činjenica zasigurno ima veze s Krležinom snažnom i trajnom protuvjerskom polemikom, ali i s njegovom sklonošću alegoričkom načinu izražavanja te s kvazieshatološkom strukturom njegovih utopističkih svjetskopovijesnih vizija.

Zo. Kr.