Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

JELAČIĆ, Josip, grof, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Petrovaradin, 16. X. 1801 - Zagreb, 20. V. 1859). Imenovan 23. III. 1848. hrvatskim banom, nizom manifesta, okružnica i naredaba raskinuo je službene odnose s buntovničkom vladom u Pešti, dokinuo kmetstvo i urbarijalne daće, sazvao Hrvatski sabor i utemeljio Bansko vijeće - svojevrsnu samostalnu hrvatsku vladu. Zbog negiranja hrvatske narodnosti i postupanja s Hrvatskom kao kolonijom, 11. IX. 1848. Jelačić objavljuje peštanskoj vladi rat pa, pripojivši Međimurje Hrvatskoj, započinje vojni pohod na Ugarsku, koji će se pretvoriti u rat habsburške dinastije protiv Madžarske. Pošto je 27. VIII. 1849. madžarska revolucija skršena, Hrvatska će za svoju lojalnost prijestolju biti »nagrađena« onim čime je Madžarska kažnjena. Ban Jelačić prisiljen je uvesti oktroirani ustav kojim će Hrvatskoj biti nametnut apsolutizam dvora: Hrvatski sabor i Bansko vijeće raspušteni su a samouprava županija dokinuta. Ban se dugo opirao apsolutizmu ministra Bacha, borio protiv germanizacije i madžarizacije Hrvatske, uvevši u škole i urede hrvatski jezik, uzdigavši Zagrebačku biskupiju na čast nadbiskupije te ujedinivši nakon više stoljeća pod banskom vlašću Hrvatsku, Slavoniju, Rijeku i Međimurje.

U Krležinu opusu J. Jelačiću nije posvećen duži samostalni analitički tekst. Ipak mnogobrojne su uzgredne reference na Jelačića, pretežito u Krležinoj političkoj i književnoj esejistici te memoarskim zapisima. Krležin odnos prema J. Jelačiću kompleksan je, kontradiktoran i postupno evolutivan. Polazište mu je u marksističkoj historiografiji, a odmak od nje u vješto prikrivenoj pohvali Jelačićevu hrvatstvu, ali i kritičkom odnosu zbog njegova neuspjeha u promicanju hrvatskih interesa. Kontroverznost i kontradiktornost ogleda se i u predstavljanju Jelačića u enciklopedijskim tekstovima: kao glavni redaktor imprimira K. pozitivnu valorizaciju hrvatskoga bana iz pera povjesničara J. Šidaka koja će biti objavljena u 4. sv. EJ 1960, dok negativna ocjena Jelačićeva biva, pod utjecajem radova V. Bogdanova, objavljena u 3. sv. I. izdanja Opće enciklopedije dvije godine prije (1958), a zatim pretiskivana u sljedeća dva izdanja (1967. i 1978).

Žaleći za neispunjenim hrvatstvom (malograđanskim, rebelskim te onim najiskrenijih nadahnuća) koje nije drugo nego »nenadaren lirski sanjar, koji umoran i krvav sanja u mučionici, na mučilu, pred mučenjem, poslije mučenja i između dva mučenja«, K. piše kako je »vrangelovski kontrarevolucionarni ispad Jelačića upropastio Četrdesetosmu u Domovini« (Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće).

U ironizirajućem kontekstu piše o Jelačiću kao simbolu »visoke rodoljubne narodne svijesti« u eseju iz 1947 (u kojem je Staljinova uloga u lenjinskoj ruskoj revoluciji još povoljno ocijenjena), posluživši se i Starčevićevom ocjenom, koji Jelačića smatraše narodnom sramotom, mizerijom i sažaljenja dostojnom kreaturom (Prije trideset godina).

Transparentno jasan odnos Krležin prema madžarskoj revoluciji zrači iz eseja o C. Cavouru (Iz hrvatske kulturne historije). K. se nedvojbeno poistovjećuje s liberalnim talijanskim političarom koji je u svojoj povijesnoj besjedi pred torinskim parlamentom 20. X. 1848. upozorio na suprotnosti zapletenog procesa u kojem ugarsko plemstvo poput kontrarevolucionarne satrapije zauzima prema nemadžarskim seljačkim masama isto tako imperijalistički stav kao i bečka dinastija, smatrajući istodobno da barjaci hrvatske i južnoslavenske narodne svijesti nikad neće biti barjaci reakcije i despotizma, bez obzira na ulogu Jelačićevu i njegovih graničarskih četa. I Cavour i K. u presudnim zbivanjima 1848. uočavaju povijesno objavljenje slavenstva i njegova genija, u borbi za goli opstanak protiv aristokratske tiranije madžarskih grofova.

Premda su negativne konotacije o Jelačićevoj povijesnoj ulozi Krležina konstanta (»Prilično mnogo buntovnog naroda pobila je i povješala njegova banska vlast 1848-49«; »Oborivši bečke i budimske barikade Jelačićevim graničarskim haramijama, dinastija će produžiti svoju apsolutističku vladavinu«; »Gaj i Jelačić umiru žigosani žigom narodne sramote«), u Čengićevu zapisu od 21. X. 1973. promalja i onaj drugi K., koji će odlazeći u Nove dvore »da vidi što mu Jelačić radi«, ožalošćen zapuštenošću toga povijesnog mjesta reći: »Bruka kako to sve danas izgleda (...) bilo kako bilo, to je nekakva historija. Jelačić, htjeli mi priznati ili ne, bio je jedan od prvih protagonista jugoslavenstva (...) Ni umirući se nije usudio priznati da je zapravo bio antihabzburgovac. Sve se to dade gledati s ove i s one strane« (S Krležom iz dana u dan, I i III, Zagreb 1985).

BIBL. M. K.: Prije trideset godina (1917-1947), Republika, 1947, 11; Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, SDMKZ, sv. 14- 15, Zagreb 1957; Iz hrvatske kulturne historije, Eseji III, SDMKZ, sv. 20, Zagreb 1963; Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu 1914-1918, Eseji V, SDMKZ, sv. 23, Zagreb 1966; Prolegomena za Enciklopediju Jugoslavije, 99 varijacija, Beograd 1972; Fragmenti iz dnevnika iz godine 1958, Forum, 1973, 1-2.

Ig. G.