Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

KARAĐORĐEVIĆI, srpska dinastija, a 1918-45. i jugoslavenska; nosi naziv po Karađorđu (Crni Đorđe), turskome nadimku Đorđa Petrovića (oko 1768-1817), bivšem hajduku i trgovcu, vođi ustanka protiv Turaka 1804. Početak dinastije datira od 1804, kada je Karađorđe proglašen za »vrhovnog vožda«, a s uspjehom vođene borbe protiv Turaka kulminiraju zauzimanjem Beograda i predajom beogradske tvrđe (1806-07). Zbog pritiska jakih turskih snaga Karađorđe 1813. bježi u Austriju, potom u Rusiju; 1817. tajno se vratio u Srbiju gdje je po nalogu Miloša Obrenovića ubijen. Nakon prvog smjenjivanja dinastije Obrenovića 1842, Karađorđev sin Aleksandar (1806-85) vraća se iz emigracije, proglašen je za kneza i ostaje na vlasti do 1858, kada vlast opet preuzimaju Obrenovići. Nakon 45 godina vladavine Obrenovića, oficirski zavjerenici iz kasnije terorističke organizacije Crna ruka ubili su 1903. kneza Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu, a iz emigracije doveli na prijestolje sina Aleksandra Karađorđevića, kralja Petra I (1844 – 1921). S njim započinje razdoblje najvišeg uspona ali i konačnog pada dinastije. U doba ustavne i parlamentarne vladavine Petra I. dolazi do zamjetnoga gospodarskog i kulturnog razvitka Srbije, do vraćanja ugleda zemlje i među južnim Slavenima u Austro-Ugarskoj Monarhiji te do vojničkih uspjeha u dva balkanska rata (1912, 1913). Oficirska klika koja je dinastiju dovela na prijestolje i dalje održava svoj utjecaj u političkom životu; 1911. stvara se tajna organizacija Ujedinjenje ili smrt, koja 1914. sudjeluje u organiziranju atentata na prestolonasljednika Franza Ferdinanda i izazivanju I. svj. rata. Srpska vojska u savezu s Antantom ulazi u rat pod vrhovnom komandom drugorođenog sina Petra I, Aleksandra I (1888 - 1934), koji je u unutardinastičkoj borbi 1909. proglašen prestolonasljednikom, a 1914. dobio kraljevske ovlasti. Nakon pobjede snaga Antante i ujedinjenja 1918. postao je regent Kraljevine SHS, a po smrti Petra I (1921) i kralj. Nakon rata odlučno je pridonio stvaranju i izgradnji centralistički uređene južnoslavenske države obilježene velikosrpskom hegemonijom. Vidovdanskim ustavom (1921) osigurane su Aleksandru I. velike ovlasti u zakonodavstvu i upravi pa je stvarni suverenitet pripao njemu. Ukinuo je Ustav 6. I. 1929. i oslanjajući se na vojsku zaveo monarhističku diktaturu kojom su posve ukinute nacionalne i političke slobode. God. 1931. donio je nov, oktroirani ustav, izrazito centralistički i antidemokratski. Ubijen je 1934. u Marseilleu za službenog posjeta Francuskoj. Njegov nominalni nasljednik bio je maloljetni Petar II (1923 - 70), a vlast je preuzeo knez Pavle Karađorđević (1893 - 1976), na čelu marginalnoga namjesničkog vijeća. Nakon pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, Pavle je morao napustiti namjesničku funkciju 27. III. 1941, kada je nakon vojnog puča preuzeo vlast maloljetni Petar II, koji je nakon napada Njemačke na Jugoslaviju s vladom emigrirao 15. IV. iz zemlje. Iz emigracije u Londonu kraljevska vlada je podržavala četnički pokret D. Mihailovića. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. zabranjen je Petru II. povratak u zemlju, a na zasjedanju Ustavotvorne skupštine 1945. ukinuta je monarhija te Petru II. i dinastiji Karađorđevića oduzeta sva vladarska prava.

Krleža je po svojim političkim shvaćanjima i sveukupnome literarnom iskazu bio beskompromisan, konzekventan republikanac, čvrsto antimonarhistički opredijeljen. Iako je tokom svoga dugogodišnjega javnog djelovanja i politički i povijesno bio zaokupljen Karađorđevićima, ni o dinastiji ni o pojedinim njezinim članovima nije napisao cjelovit literarni ili publicistički tekst. U njegovim esejističkim i polemičkim spisima nema sustavne analize političkog djelovanja dinastije, vrednovanja i kritike njezina značenja i djelovanja. Niz njegovih eseja, memoarskih spisa, dnevničkih zabilješki, izjava, polemičkih spisa, analiza ili zabilježenih usmenih iskaza tek su fragmentarno protkani pasažima ili opservacijama koji reflektiraju Krležin oštar kritički, odbojni, često gnjevni stav prema dinastiji i prema monarhiji, nošen i klasnim i nacionalnim motivima.

Od svoje opće negatorske sheme u ocjeni Karađorđevića, K. odstupa jedino u vrednovanju osobe i djela Đorđa Petrovića-Karađorđa. Njegovu ulogu u revolucionarnim zbivanjima 1804. K. pozitivno ocjenjuje. On utvrđuje da je »srpski ustanak u svakome pogledu pozitivan signal naše historije« (O stopedesetgodišnjici ustanka, Republika, 1954, 2-3), a istodobno navodi da je u uvjetima tadašnje opće evropske revolucije odnosa i snaga (Austrija-Rusija-Turska), pothvat bio osuđen na slom. U tom eseju K. detaljnije obrazlaže svoju tezu, a prema iskazu E. Čengiću (S Krležom iz dana u dan, III, Zagreb 1985) smatra da je »Karađorđe 1804. postao vožd jednog ustanka, prvog srpskog ustanka, odigrao svoju veliku historijsku ulogu i nestao«.

Karađorđeva sina, kneza Aleksandra, K. navodi jedino po proaustrijskom, antirevolucionarnom stavu tokom zbivanja 1848. i po tragičnoj sudbini srpske inteligencije za koju su simbolični »beogradski kazamati pod Aleksandrom Karađorđevićem osamsto četrdeset osme«.

Kralj Petar I. u Krležinim spisima poprima više obrise nestvarnog simbola pijemontske ideje nego stvarnog, aktivnog političara i državnika a u Krležinoj mladenačkoj svijesti javlja se u fazi nacionalne i južnoslavenske romantike. »Ja sam prije svega u stanovitom smislu na romantičan način doživio Srbiju«, navodi u razgovoru sa E. Čengićem (ibid.), nadovezujući se time na svoj iskaz u tekstu Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947 (Republika, 1959, 12) o preokupacijama u madžarskoj vojnoj akademiji u Budimpešti: »Paralelno s ovim mislima Nietzscheovim: ,Die Kunsʻ sa člankom Mitra Mitrinovića o Ivanu Meštroviću, nostalgija za srpskim državnim željeznicama, za onim slovima ćirilicom ,C.Д.Җʻ što su se pojavile na vagonima na stanici ferencvaroškoj, jutros kad smo čekali voz, nostalgija za onom kao jurgeta otromboljenom nosinom kralja Petra Karađorđevića na pastelno zelenim srbijanskim markama, kao simbolom slobode.« O nacionalno-romantičnom odnosu prema dinastiji na čelu pijemontske Srbije svjedoče i Krležini iskazi o dva pokušaja bijega iz vojne akademije Ludovike u doba balkanskih ratova 1912. i 1913. s namjerom da se dobrovoljno prijavi u vojsku koja je ratovala pod komandom Karađorđevića.

Preuzimanjem regentstva, ujedinjenjem 1918. i dolaskom na prijestolje Aleksandra I. mijenja se konstelacija društvenih, nacionalnih i političkih snaga na južnoslavenskom prostoru. Te promjene K. dočekuje s doživljajima iz četverogodišnjega svjetskog rata, u znaku Supilove borbe i iskustava za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta u pregovorima oko ujedinjenja jugoslavenskih zemalja. Ujedinjenje i dolazak Karađorđevića na čelo države K. već doživljava kao profilirani socijalist pod utjecajem oktobarske revolucije i lenjinskih ideja. Njegov odnos prema zbivanjima nije više romantičarski i historicistički već empirijski u svakodnevnom sučeljavanju s političkom stvarnosti nove države i njezina autokratskoga dinastičkog vrha.

Ključni tekst kojim se K. razračunava s prošlošću i definitivno raskida s romantičarskim shvaćanjima i iluzijama na relaciji Zagreb-Beograd nakon ujedinjenja, objavljen je u listu Sloboda (21. XI. 1918) pod naslovom Crno-žuti skandal. Detaljnije razrađena i dopunjena verzija teksta objavljena je naknadno pod naslovom Pijana noć (Republika, 1952, 10-11). Opisujući slavlje projugoslavenski orijentiranih predstavnika hrvatskoga građanstva okupljenih oko Narodnog vijeća SHS prilikom prolaska oficira pobjedničke srpske vojske kroz Zagreb, K. navodi: »A ovi naši današnji Staleži i Redovi (zubara i fiškala i popova) izgubili su svoga Kralja poslije četiri stotina godina smrti i krvi, takoreći prekjučer, na Sesvete, a eto, nijesu ga još ni pokopali, pak neće da čekaju ni do Adventa, da bi se Habsburg ohladio, i već su našli Kraljevini Hrvatskoj novog prosca. To su hrvatski svatovi s Karađorđevićima! Iz ovih pijanih svatova progovara večeras rakija, politički duplo ljuta, koja viče, urla, pjeva političke gluposti (...)« Taj osnovni pristup tokom kasnijih godina K. varira u svojim kritikama centralističke, antidemokratske Kraljevine Jugoslavije, u uvjetima nacionalne neravnopravnosti i čvrstih komandnih pozicija dinastije. Krležine su se kritičke riječi čule prilikom usvajanja Vidovdanskog ustava kada je postavio pitanje je li uopće bilo potrebno ujedinjenje pod Karađorđevićima (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935', Nova misao, 1953, 7), a posebno su pojačane nakon proglašenja Obznane, državnog udara kralja Aleksandra i uvođenja šestosiječanjske diktature. Od stvaranja Kraljevine SHS Krleža je bio izložen policijskoj represiji, bila mu je ugrožena sloboda izražavanja oštrom cenzurom te zabranom njegovih časopisa (Plamen, 1919; Književna republika, 1927; Danas, 1934), drame (Galicija, 1920) i proze (Hiljadu i jedna smrt, 1933). K. je u eseju Književnost danas (Republika, 1945, 1-2) ustvrdio da je »Kruna postala inicijatorom krvave političke hajke«, a kralja Aleksandra I. razvrstao je u istu političku kategoriju s Mussolinijem, Horthyjem i Göringom.

Krležini stavovi u odnosu na kneza Pavla Karađorđevića nisu bili tako određeno formulirani kao prema Aleksandru. Prema pribilješkama E. Čengića (ibid., III i IV) za Krležu politika kneza Pavla u razdoblju uoči II. svj. rata »nije bila dobra, ona je bila promašena«. Drugom prilikom K. 1980. navodi da »Pavlov režim, kakav bio da je bio, bio je nešto sasvim drugo nego Aleksandrova diktatura«. Petar II. Karađorđević se u Krležinim tekstovima uopće ne javlja kao politički subjekt.

Osnovna tema jednoga od prvih Krležinih obraćanja javnosti nakon II. svj. rata upravo je monarhija. U intervjuu pod naslovom Brisati krunu kao ustanovu (Vjesnik, 4. XI. 1945) zauzima se za ukidanje monarhije u Jugoslaviji. Iako dinastija Karađorđevića nije apostrofirana, intervju je agitacijski intoniran i usmjeren protiv nje, budući da se na predstojećim izborima (11. XI. 1945) odlučivalo o novoj Ustavotvornoj skupštini, koja je 29. XI. 1945. ozakonila detronizaciju Karađorđevića.

Đ. Zć.