KARAHASAN, Dževad

KARAHASAN, Dževad, književnik, kazališni i književni kritičar (Duvno, 25. I. 1953). Diplomirao svjetsku književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1976; doktorirao 1986. u Zagrebu tezom Dramaturški modeli u glembajevskom ciklusu. Dramaturg Narodnog pozorišta u Zenici (1976-77), potom profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Objavljivao romane, novele, drame te kritičke i teorijske tekstove o književnosti i kazalištu (Kazalište i kritika, 1980; Kraljevske legende, 1980; O jeziku i strahu, 1987; Stidna žitija, 1989; Istočni diwan, 1989. i dr.).

Pisao je osvrte na kazališne izvedbe Krležinih djela (Likovi nasuprot predstavi »Vučjak« u sarajevskom Narodnom pozorištu, Odjek, 1981, 3) te dramaturške studije o njegovim dramama. Motreći tekst s pozicije dramaturga analizira Krležin autorski postupak u Golgoti, napominjući kako se plan biblijske simbolike, proizvodeći širok krug značenja, uspješno odupro dnevnopolitičkom angažmanu i publicističkoj aktualnosti što ih je K. drami nametnuo (Klasični Krleža. Premijera Golgote u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, Odjek, 1982, 5). Ustanovljuje dramaturški model predstave što se gradi na »modelu ljudske patnje« i »modelu žrtve za ljudsko spasenje«. Istraživao je strukturalne elemente Krležina stvaralaštva te analizirao segmente komičnoga i ironijskoga u Glembajevima (Ironija u Glembajevima, Književna reč, 10. I. 1982; Između komedije i tragedije, predgovor knjizi Glembajevi, Sarajevo 1984; Dramski lik i njegova parodija, Treći program Radio-Sarajeva, 1989, 65). Svoje spoznaje zaokružuje pokušajem nalaženja teorijskog modela za tip dramskoga pisanja što ga shvaća kao osobit sustav dramaturških sredstava i izlaže kao doktorsku tezu (objavljena u knjizi Model u dramaturgiji na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa, Zagreb 1988). Teorijskom elaboracijom zasnovanom na amalgamiranju elemenata strukturalističke i arhetipske kritike ustanovljuje da je sustav ciklusa ostvaren variranjem konstrukcijskoga modela u tri modusa: visokomimetskom, ironijskom i niskomimetskom. Drugi aspekt Krležina djela i ličnosti zahvatio je polemičkim osvrtom na uprizorenje Krivokapićeva teksta Pitao sam Krležu, kvalificirajući ga kao pokušaj »anegdotalnog reduciranja Krleže prema modelu ždanovljevske svijesti« (Krleža nije uspio, Odjek, 1982, 20; Strah od činjenice, Odjek, 1983, 4).

J. S. R.