KIŠ, Danilo

KIŠ, Danilo, književnik (Subotica, 22. II. 1935 – Pariz, 15. X. 1989). Školovao se u Madžarskoj i Crnoj Gori, a svjetsku književnost studirao u Beogradu, za koji je vezan i njegov književni uspon. Dio života proveo u Francuskoj, gdje je bio lektor na sveučilištima, a posljednjih godina života ugledan profesionalni pisac. U bogatome pripovjedačkom, dramskom i esejističkom opusu (Djela I-X, Zagreb 1983), zaokupljenom slojevima srednjoeuropskog naslijeđa, središnje mjesto dobila je zbirka dokumentarne naracije Grobnica za Borisa Davidoviča, kojom je potaknuta i polemička knjiga Čas anatomije, što efektnom poetičko-etičkom egzekucijom podsjeća na Krležin Moj obračun s njima.

Kiš je Krležu cijenio kao »učitelja« (Homo poeticus), respektirao kao klasika moderne literature, pozivao se na njegova mišljenja, tražeći u susretima s njim svjedoka staljinističke epohe kojom se kao sistemom represivnog totalitarizma bavio. U Krleži je vidio jednu od formativnih figura kulturno-jezičnog projekta tradicije čijim se baštinikom smatrao. Krleža se s Kišom upoznao sredinom 70-ih godina. U jednom, očito emotivnom, pismu iz tog razdoblja Kiš mu se požalio na probleme što ih ima oko tiskanja Grobnice za Borisa Davidoviča, pa mu Krleža uzvraća neka ne bude osjetljiv, tim prije što »svojim perom draži svijet oko sebe« (Pisma, Sarajevo 1988). Bio je iskren poklonik Kišova talenta, upravo fasciniran njegovim jezikom. Gotovo svi razgovori s Čengićem o Kišu, a teme su od metode Časa anatomije do srpske proze, vraćaju se osjećaju za jezik. Lirski ugođaj Kišove fraze doista je dokument srodnosti njihova književnog mentaliteta.

BIBL. D. K.: Homo poeticus, Zagreb 1983; Gorki talog iskustva, Beograd 1991.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; isti, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I-II, Sarajevo - Zagreb 1990.

Vl. Bo.